Germogen Maksimov

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Germogen
Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.
Germogen (u sredini) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve.
Pravo ime Grigorij Ivanovič Maksimov
Rođen 10. siječnja 1861.
stanjica Nagavska,
Vtoroj Donskoj Orkrug,
Oblast Vojska Donskogo
Umro 30. lipnja 1945.
Zagreb
Zaređen 1887.
Portal: Kršćanstvo

Germogen (rođen Grigorij Ivanovič Maksimov; stanjica Nagavska, Vtoroj Donskoj Orkrug, Oblast Vojska Donskogo, 10. siječnja 1861. – Zagreb, 30. lipnja 1945.), bio je mitropolit zagrebački.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Arhiepiskop Germogen, mitropolit Antonije Hrapovicki i episkop Jonan Gevargizov (Mar-Juhannan Urmijskij), 1931. godine.

Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u Stanjici Nagorskoj na Donu, u Rusiji, 1861. godine.[1] Teologiju je završio u Kijevu a za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine.

Zamonašio se godine 1909. i postao arhimandritom, a 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku.[1] Bio je također profesorom i starješinom bogoslovlja u Saratovu. Za vrijeme prvoga svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom jekaterinoslavskim i mitropolitom novomoskovskim.[2] Nakon Oktobarske revolucije napustio je Rusiju (1920. godine) i boravio neko vrijeme u Grčkoj, na otoku Lemnosu i na Svetoj Gori (Atos) u ruskome samostanu sv. Pantelejmona. Potom je 1921. ili 1922. godine došao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je boravio u manastirima Ravanica i Rakovac. Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, otišao je u manastir Hopovo na Fruškoj gori.

NDH i Hrvatska pravoslavna crkva[uredi | uredi kôd]

Poglavnik Ante Pavelić, ministar Andrija Artuković i Germogen (1942. godine, u vrijeme NDH).

Kada je 1942. godine osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao, pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa.[3] U stvaranju HPC-a kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu a Srpska pravoslavna crkva je pri tome navodno nastojala oko uspostave Hrvatske pravoslavne crkve kao privremenog rješenja kako bi se spasilo što više srpskoga stanovništva.[3] Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.[3] HPC je prema svom ustavu bila autokefalna i episkopalna.[2] Poglavarom Hrvatske pravoslavne crkve Maksimov je imenovan 2. lipnja, a ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.[4] Ustoličenju su nazočni bili najviši državni dužnosnici NDH.[4]

Smrt[uredi | uredi kôd]

Mitropolit Germogen je, na prijekom sudu [5] po skraćenom postupku na Vojnom sudu Komande grada Zagreba, 29. lipnja 1945. godine, osuđen na smrt strijeljanjem. U presudi se kao razlog kazne navodi prihvaćanje položaja crkvenog poglavara tzv. Hrvatske pravoslavne Crkve koju je uspostavila zločinačka NDH i njegovo djelovanje sa tog položaja po nalozima poglavnika Pavelića. Prema navodima optužnice na teret mu se stavljalo i djelovanje u smjeru prisilnog učlanjivanja građana srpske nacionalnosti u članstvo u njegovoj organizaciji, sustavno raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje među građanima, suradnja sa okupatorom kao i neposredno pozivanje na počinjenje ubojstava od strane paravojnih formacija što je sve skupa dovelo masovnih stradanja, pljačke i uništenja imovine građana tijekom Drugog svjetskog rata. Kazna je izvršena 30. lipnja 1945. godine.[6]

Zbog činjenice da je Mitropilit Germogen osuđen na prijekom sudu po kratkom postupku, kao i u svim sličnim slučajevima, postoji sumnja u vjerodostojnost postupka, a samim tim i presude te neki povjesničari zbog toga smatraju da se radilo o montiranom sudskom postupku. Iako je samo Germogenovo sudjelovanje u zločinačkom poduhvatu kojeg je provodila NDH i dalje neupitno [7], ostaje pitanje u kojoj mjeri se njegova stvarna krivnja podudara sa krivnjom utvrđenoj po presudi prijekog suda.

Hrvatski pravoslavni mučenik[uredi | uredi kôd]

Dne 23. rujna 2010. godine i Ruska Istino Pravna Pravoslavna Zagranična Crkva (RIPC) u Odesi proglasila je Preosv. Germogena i ostale, 1945. godine, umorene svećenike HPC-a pravoslavnim mučenicima.[8]

Pogledaj više[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ 1,0 1,1 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 570., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  2. ↑ 2,0 2,1 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 129.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 571., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  4. ↑ 4,0 4,1 Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 572., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  5. ↑ "prijeki sud | Hrvatska enciklopedija" Pristupljeno 24. studenoga 2020.
  6. ↑ Vladimir Geiger, Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mitropolitu Germogenu 1945. godine, Centar za politološka istraživanja, str. 573., (u pismohrani archive.org, 13. kolovoza 2012.), pristupljeno 18. rujna 2016.
  7. ↑ (2002) War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (pdf): str. 546. Stanford: Stanford University Press ISBN 978-0-8047-3615-2
  8. ↑ Na 66. obljetnicu smrti hrvatskih pravoslavnih svećenika svi umoreni proglašeni su mučenicima-svecima, preuzeto 27. ožujka 2012.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Germogen_Maksimov&oldid=5702665"