Andrija Artuković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Andrija Artuković
Andrija Artuković

Andrija Artuković

1. Ministar unutarnjih poslova NDH
trajanje službe
16. travnja 1941. – 10. listopada 1942.
Prethodnik Osnovano
Nasljednik Ante Nikšić
2. Ministar pravosuđa i bogoštovlja NDH
trajanje službe
10. listopada 1942. – 1. travnja 1943.
Prethodnik  Mirko Puk
Nasljednik Jozo Dumandžić
3. Ministar unutarnjih poslova NDH
trajanje službe
29. travnja 1943. – 11. listopada 1943.
Prethodnik  Ante Nikšić
Nasljednik Mladen Lorković
2. Čuvar državnoga pečata NDH
trajanje službe
11. listopada 1943. – 8. svibnja 1943.
Prethodnik  Mirko Puk
Nasljednik Ukinuto
Rođenje 19. studenog, a prema nekim izvorima 29. studenog 1899.
Smrt 16. siječnja 1988.
Politička stranka UHRO (1932.-1945.)
Zanimanje pravnik

Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. - Zagreb, 16. siječnja 1988.), hrvatski političar, član Ustaškog pokreta, ministar u vladi NDH.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka [1], prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran. Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje. Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Mladost[uredi VE | uredi]

Rodio se u selu Klobuku, zaseoku Dabrnja. Roditelji su mu bili Marijan i Ruža rođ. Rašić. U Širokom Brijegu završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju. U gimnaziji je uzeo ime fra Domagoj. O njemu je zapisano u Kronici te gimnazije: "Dana 5. 4. 1920. otpušten je iz Reda i zavoda klerik fra Domagoj Artuković jer se pokazalo da nema zvanja za svećenički stalež". Maturirao je na mostarskoj Velikoj gimnaziji, a studij prava s doktoratom u Zagrebu, gdje od 1924. godine radi kao sudski pripravnik, a 1926. godine u Gospiću otvara odvjetnički ured gdje radi do 1932. g.

Razdoblje NDH[uredi VE | uredi]

Andrija Artuković za govornicom

Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske vraća se u Zagreb, te postaje članom privremenog hrvatskog državnog vodstva (12. travnja 1941.). Nakon povratka Ante Pavelića iz Italije u Zagreb (16. travnja 1941. godine), imenovan je ministrom unutarnjih poslova u prvoj hrvatskoj državnoj vladi. Sudjeluje pri potpisivanju Rimskih ugovora, te prati poglavnika u posjetu Hitleru. Dana 14. studenog 1941. godine oženio se Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, s kojom je imao petero djece. 10. listopada 1942. godine napušta mjesto ministra vanjskih poslova, te postaje ministrom pravosuđa i bogoštovlja, a od 29. travnja do 1. listopada 1943. godine ponovno je ministar unutarnjih poslova. Od 11. listopada 1943. godine, pa do kraja NDH obavljao je dužnost državnog prabilježnika, tj. čuvara državnog pečata.

Život u iseljeništvu[uredi VE | uredi]

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva. [1]

Uhićenje i presuda[uredi VE | uredi]

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Posmrtni ostaci[uredi VE | uredi]

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

Prilikom posjeta Bleiburgu Ivo Josipović, bivši predsjednik RH, je izjavio kako „svatko ima pravo na svoj grob“. [2][3] Andrijin sin Radoslav Artuković živi od svoje prve godine u Los Angelesu.[3]Umirovljeni je ekonomist. Izrazio je želju pokopati oca u njegovom rodnom Klobuku.[3] U srpnju 2010. objavljeno je kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Župa sv. Marka u Klobuku", autora fra Roberta Jolića