Nezavisna Država Hrvatska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Nezavisna Država Hrvatska. Za novine koje je izdavala hrvatska emigracija u Kanadi, pogledajte Nezavisna Država Hrvatska (Toronto).
Nezavisna Država Hrvatska
Marionetska država Velikog Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije1
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg
1941.–1945. Flag of SFR Yugoslavia.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Nezavisne Države Hrvatske
Glavni grad Zagreb
Jezik/ci hrvatski
Religija katoličanstvo, islam, luteranstvo i hrvatsko pravoslavlje
Vlada Diktatura
Kralj
 - 1941. – 1943. Tomislav II.
Poglavnik
 - 1941. – 1945. Ante Pavelić
Legislatura Zakonodavno povjereništvo pri instituciji Poglavnika
Povijest Drugi svjetski rat
 - Proglašenje o uspostavi 10. travnja 1941.
 - ukinuta 8. svibnja 1945.
Površina
 - 1941. 98.572 km²
 - 1943. 102.771 km²
Stanovništvo
 - 1941. 6.285.000 
     Gustoća 63,8 st/km² 
Valuta hrvatska kuna
1 - Godine 1943. Italija kapitulira, čime je NDH prestala biti pod njenim utjecajem.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je bila marionetska država Sila Osovine za vrijeme Drugog svjetskog rata.[1] Osnovana je 10. travnja 1941., uslijed Travanjskog rata i raspada Kraljevine Jugoslavije na inicijativu nacionalsocijalističke Njemačke i fašističke Italije, o kojima je potpuno ovisila.

NDH se može promatrati kao teritorijalni kondominij njenih okupatora Njemačke i Italije.[2][3][4][5]

Država nastala voljom okupatora, i to grubih totalitarističkih režima koji su tada vladali Njemačkom i Italijom, nije bila međunarodno priznata izvan okvira ratom uvjetovane njemačke i talijanske utjecajne sfere. Iako je uspostava same hrvatske države, nakon sloma Kraljevine Jugoslavije, u hrvatskoj javnosti bila pozdravljena, već prvi koraci vlasti doveli su do širokog razočaranja takvom krnjom NDH. Uz goleme teritorijalne gubitke u korist Italije (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, također najveći dio teritorijalnog mora), Ante Pavelić je kao poglavnik uspostavio diktatorski represivni fašistički režim sa zabranom svih stranaka osim Ustaškog pokreta. Zatvoren je i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček, a ni Sabor nije djelovao.[6]

Obzirom da su etnički najhrvatskiji dijelovi zemlje ostali pod vlašću Italije i Mađarske, u državi su skoro trećinu stanovništva predstavljali Srbi - populacija koja je u desetljećima Kraljevine Jugoslavije u vrlo napetim odnosima s Hrvatima. Ustaški režim je tek nakon nekog vremena odustao od ekstremno agresivnog odnosa prema srpskoj manjini, koju je ispočetka tretirao kao podanike (tj. isključio je Srbe iz kategorije državljana), kojima nije bilo dopušteno raditi u državnoj službi i koji čak nisu smjeli služiti vojsku. U prve dvije godine NDH protjerano je iz NDH u Srbiju 175.000 etničkih Srba, a bilježi se i mnogo ubojstava, pljački i paleži koje su osobito provodili tzv. divlji ustaše, pobornici ustaškog poretka koji su ispočetka imali odriješene ruke da provode teror. Mnogo Srba postradalo je i u logorskom sustavu Jasenovca. Nezadovoljstvo Srba, kojima se s vremenom pridružuje sve veći dio Hrvata - antifašista, doveo je do partizanskih ustanaka i stvaranja teritorija pod njihovom kontrolom; također i do četničkih ustanaka i stvaranja teritorija pod kontrolom četnika.

Prema bošnjačkim muslimanima je ustaški režim postupao mnogo taktičnije, te nije s tom populacijom imao znatnijih sigurnosnih problema.

Prve dvije godine provele su u očitom talijanskom sabotiranju tek stvorene države, kako bi si Italija trajno priskrbila vlast nad pojasom duž Jadrana širokim više desetaka kilometara (Druga zona, koja se protezala do nadomak Karlovca i Bihaća, a obuhvaćala i grad Mostar) i tako pretvorila Jadran u svoje unutrašnje more. Preostale dvije godine (nakon kapitulacije Italije) protekle su pod čvrstom kontrolom Njemačke, koja je preuzela čak i policijske poslove u NDH i koja je nesmiljeno eksploatirala njeno gospodarstvo radi potpore svojem ratnom naporu.

Rimskim ugovorima iz 1941. godine bio je predviđen položaj NDH kao talijanskog protektorata. Državom je upravljao vođa ustaškog pokreta, poglavnik Ante Pavelić, dok je naslovni kralj Tomislav II. imao samo simboličnu ulogu koja je i kao takva ukinuta nakon talijanske kapitulacije 1943. Sjeverna i srednja Dalmacije, dio Hrvatskog primorja i Gorskog kotara pripojeni su Italiji, pod čijom su kontrolom bila sve do pada Mussolinija. Baranja i Međimurje priključeni su Mađarskoj.

Rimski ugovori - kojima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale, najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa vrlo su ozlovoljila Talijane, koji prije kraja 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju velika područja pod kontrolom četnika i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije); kojima talijanske snage nakon Pada Italije 1943. predaju znatnu količinu naoružanja, te koji uz podršku zapadnih saveznika uspijevaju držati pod kontrolom sve veće područje i uvelike sabotirati gospodarsku aktivnost na preostalom području, usprkos podrški Njemačke, koja u NDH s vremenom drži sve veće vojne i policijske snage.[7]

Već potkraj 1942. vojska NDH je stavljena pod njemačko vojno zapovjedništvo. Nijemci nisu ozbiljno shvaćali neovisnost NDH, nego su se na njene strukture oslanjali kao na pomoć svojoj okupaciji: na području NDH novačili su Nijemci lokalno stanovništvo za svoje vojne postrojbe, te su od tako unovačenog osoblja formirali čak 5 divizija vojske (tzv. legionarske postrojbe) - pod zapovjedništvom njemačkih časnika i dočasnika, uz njemački kao zapovjedni jezik i u cijelosti pravno podvrgnute Njemačkoj. Te su divizije bile angažirane u okupiranju teritorija i protupartizanskim djelovanjima. Uz djelatnost njemačkih obavještajnih službi i vojne žandarmerije koja je bila prisutna još od početka okupacije, od 1943. godine osnovana je od lokalnog stanovništva (i uz sudjelovanje više tisuća njemačkih policajaca iz Reicha) tzv. Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj pod izravnom kontrolom policijskih vlasti Njemačkog Reicha (32.000 pripadnika, 1944. god.). Troškove tih vojnih i redarstvenih postrojbi, te druge troškove okupiranja naplaćivali su se iz proračuna NDH. Također su Wehrmacht i SS novačili na području NDH osoblje za vojne postrojbe kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva koje su bile angažirane na Istočnom bojištu.

Na području NDH ustaški pokret je provodio holokaust nad Židovima i Romima, dok su nad Srbima počinjeni brojni zločini te su postali građani drugog reda. Procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova - što u Hrvatskoj, što u njemačkim koncentracijskim logorima,[8] te otprilike jednako Roma, dok je broj stradalih civila Srba oko 217.000.[9] Žestoko su progonjeni svi protivnici režima, pogotovo komunisti. Kao reakcija na politiku terora ustaškog režima i de facto okupaciju proklamiranih saveznika, Njemačke i Italije, na području NDH ubrzo se razvio Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom KPJ.

Slomom fašističke Italije i njezinim prelaskom na stranu Saveznika tijekom 1943. javljaju se pokušaji da tako postupi i NDH. U njima isprva sudjeluje i Pavelić, no kako oni uključuju njegovo povlačenje, odustaje. Njihove zagovornike (urota Lorković-Vokić) zatvara i u travnju 1945. daje ih smaknuti.

Ustaška je vlada napustila Zagreb 6. svibnja 1945, neposredno prije ulaska partizanskih jedinica (8. svibnja). Većina preostale ustaške i domobranske vojske, s izbjeglim civilima, dospjela je do Austrije, te se 15. svibnja 1945. predala britanskim vojnim predstavnicima, koji su ih zatim prepustili jugoslavenskoj partizanskoj vojsci. To je rezultiralo Bleiburgom i Križnim putem, s vrlo velikim brojem žrtava među zarobljenim vojnicima i civilima.[6]

Značenje

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju inačice rješenja hrvatskog pitanja koje se temeljilo na rasformiranju Jugoslavije.[10] No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga.[10] One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske.[10] Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, njezino slobodno djelovanje ograničavali su Nijemci i Talijani, tako da su sve važnije odluke u državi bile donesene uz pristanak "saveznika". NDH se pojavila kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika.[11] Hrvati su se razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije) i na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret.

Stvaranje

Pozadina

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatska u prvoj Jugoslaviji i Ustaše

Još od početka dvadesetih godina dio političkih struja u Hrvatskoj traži rješenje tzv. hrvatskog pitanja, pokušavajući za to naći vanjske saveznike - od SSSR-a[12] do Lige naroda.[13][14] Opcija samostalne ili autonomne Hrvatske afirmirana je kroz politiku HSS-a i Stjepana Radića, a nakon režimskog nasilja, koje je vrhunac doživjelo atentatom u beogradskoj skupštini, veliki dio stanovništva pristaje uz nju.

Ustaše s Veličkom Kerinom na vježbi u logoru Janka Puszta, Mađarska, 1934.

Ante Pavelić je kao predsjednik HSP-a još od 1927. razgovarao s Fašističkom Italijom o zamjeni teritorija za podršku nezavisnoj Hrvatskoj.[15][16] Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929., kojom je zabranjen rad svih stranaka, dio pravaša na čelu s Pavelićem odlazi u emigraciju. Mussolini je tada ponudio Paveliću i Ustašama utočište u Italiji i dopustio im uvježbavanje za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za svesrdnu podršku i političku zaštitu, Mussolini je zahtijevao da Pavelić pristane na predaju istočnojadranske obale Italiji ako Ustaše uspješno sruše Jugoslaviju. Kasnije se Pavelićeva "revolucionarna organizacija" organizira i u Mađarskoj. Jedan manji dio tzv. domovinskih ustaša djelovao je i u Hrvatskoj. Radikalne ideje borbe za osamostaljenje Hrvatske našle su odjeka među dijelom sveučilišne mladeži,[17] kao i nezadovoljnim časnicima bivše Austro-ugarske vojske, koji su uglavnom nakon 1918. okončali vojne karijere ili su bili nezadovoljni svojim položajem i tretmanom. Neuspjelim Velebitskim ustankom 1932. i pojedinačnim terorističkim akcijama Ustaše su skretale pozornost na sebe u domovini, ali bez većeg uspjeha. Najuspješnija teroristička akcija bio je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., izvršen u suradnji s makedonskom revolucionarnom skupinom VMRO. Nakon stvaranja Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939., skupina oko Pavelića je žestoko napala bilo kakvu politiku sporazuma sa Srbima i podjelu BiH, zahtijevajući za Hrvatsku potpunu samostalnost i daleko veći teritorij. No, za čitavo predratno vrijeme, ustaški je pokret u Hrvatskoj bio marginalna pojava.[18] Osim s ustašama, Italija je sredinom 1939. stupila u kontakt s HSS-om kao najjačom hrvatskom strankom, predlažući dogovor po kojem bi se HSS obvezao pripremiti revoluciju u Hrvatskoj, proglasiti nezavisnu hrvatsku državu te pozvati talijansku vojsku u pomoć.[19] Buduća hrvatska država trebala bi s Italijom imati zajedničko ministarstvo vojske i vanjskih poslova, a Hrvati bi također priznali talijanskoga kralja hrvatskim vladarom ili bi izabrali jednog savojskog kneza za svog vladara.[19] No, Maček je to promptno odbio.

U više navrata u ožujku i studenom 1940. predstavnici ustaškog pokreta u inozemstvu skupljali su potpise i slali memorandume Trećem Reichu u kojima traže oružanu intervenciju u Jugoslaviji i stvaranje samostalne hrvatske države. No, ni tada, a ni kasnije, Njemačka uopće nije imala namjeru rušiti Jugoslaviju, budući da je ona pristupila Trojnom paktu 25. ožujka 1941. Međutim, vojni puč protiv pakta koji je predvodio general Simović, poduprt od strane britanske obavještajne službe, Hitler je doživio kao vlastitu uvredu, te je bijesno izdao naredbu "za uništenje Jugoslavije vojno i kao nacije, bez čekanja jamstava vjernosti paktu",[20] iako je Simovićeva vlada pokazivala spremnost za ostanak u paktu.[21] Hitler nije bio oduševljen Mussolinijevim planom o stvaranju marionetske hrvatske države,[22] među ostalim, upravo i zbog slabe podrške ustašama u Hrvatskoj. Isprva je tražio da područja izvan talijanske interesne zone postanu dio Horthyjeve Mađarske kao autonomna pokrajina, kako bi zadovoljio mađarske apetite.[23] Tako je mađarskoj strani 28. ožujka i ponovno 19. travnja ponuđena čitava Hrvatska sjeverno od talijanske interesne zone, što su Mađari odbili, odgovorivši da ih zanima samo pristup moru te drugi dijelovi teritorija - Bačka, Baranja, Banat, Međimurje.[24]

Napad na Jugoslaviju

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Travanjski rat i Bjelovarski ustanak

Jelačićev trg, 10. travnja 1941., njemačka propagandna snimka
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Proglašenje NDH
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Mačekova izjava

Nakon odluke o vojnom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, sile Osovine odlučile su podržati stvaranje hrvatske države.[15] Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadeführeru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene.[25] Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci.[15] Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji.[15] Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića.[15] Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali.[15] Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat.[15] Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi.[15]

Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala za svega 11 dana. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom.[15] Vrlo mali broj Hrvata se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji.[26] Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju dezertirati[26] i otkazivati poslušnost.[27] Buni se posada torpiljarke u Šibeniku, hrvatski piloti u Makedoniji, hrvatski vojnici u Đakovu i Vagnju, gdje dolazi i do okršaja s ostalim pripadnicima jugoslavenske vojske.[28] 8. travnja otvoreno su se pobunile 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu.[27] Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, članu ustaškog pokreta, koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države.[27] U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.[27] Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske.[29] Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir.[29] Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji.[26] Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja.

Proglašenje

Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio-postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" iz Italije poziva hrvatski narod na uspostavu Hrvatske Države. 10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom,[25] proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije.[30] Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju.[30] Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH.[26] Većina građana je bila poprilično zbunjena ovim obavijestima.[26]

Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi.[31] Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku.[32] Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi,[33] a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika.[34] Već 11. travnja iz Kabineta zamjenika Poglavnika izdana je naredba da do konstituiranja vlade Nezavisne Države Hrvatske sve upravne poslove imaju obavljati odjeli Banske vlasti. U jutarnjim satima 15. travnja stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja imenovao je prvu hrvatsku vladu, u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada je bila glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama samog Pavelića. Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti, međutim, dolazi i do prvih razočaranja.[35]

Zemljopisno područje

NDH krajem 1941. Bijela linija označava podjelu NDH na talijansku i njemačku okupacijsku zonu.
Podrobnije prikazano razgraničenje Prve zone, izravno priključene Italiji, i NDH u Dalmaciji

Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. proglasio da će nova država zauzeti "cjelokupno povijesno područje" Hrvatske. NDH faktički nikada nije preuzela kontrolu nad svim prostorima na koje je pretendirala. Prilikom uspostave podrazumijevalo se da će nova država zauzeti cijelo dosadašnje područje Banovine Hrvatske i ostatak Bosne i Hercegovine s granicom na Drini, kao i Boku Kotorsku. Pavelić je pretendirao i na područje Sandžaka i Novog Pazara zbog muslimanskog stanovništva, čak je tamo upućena i ustaška bojna, koja je za svega dva dana zauzela čitav Sandžak, no Talijani su to otklonili.[36] Područja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Krka, Cresa i Lošinja bila su od 1919. u sastavu Italije i na njih se nije računalo. Međimurje i Baranju, koja nije bila u sastavu Banovine Hrvatske, zaposjela je tijekom Travanjskog rata i 10. srpnja 1941. pripojila Kraljevina Mađarska.[37] NDH je bila podijeljena linijom na njemačku i talijansku interesnu zonu (sferu), određenu njihovim geopolitičkim i ekonomskim interesima. NDH nije kontrolirala čak ni veliki dio svog formalnog teritorija. Razlog tome bila je talijanska okupacijska vojna i civilna vlast u najvećem dijelu svoje interesne sfere, kao i u narodnooslobodilačkom pokretu, koji je držao značajne dijelove NDH (pogotovo teže pristupačne) pod svojom kontrolom.

  • Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom 13. svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu NDH i Trećeg Reicha.
  • Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenim Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika, velikom većinom Hrvata, izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbližim suradnicima.[35] Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije 2. i 3. zone 7. rujna 1941.
  • Granicu između NDH i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila riješena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja.[37] Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju.[37], tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja, kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje.
  • Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
  • Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske.

Nakon talijanske kapitulacije

Hrvatska nakon pada Italije, rujan 1943.
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Pavelićev proglas o oslobađanju hrvatskog Jadrana

8. rujna 1943. Italija je kapitulirala i NDH je službeno proglasila ugovore iz Rapalla (1920.) i Rima (1941.) nevažećima. Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Rimskim sporazumima.[38] Stvarnu upravu preuzima u prvi mah Narodnooslobodilački pokret, a zatim Nijemci koji potiskuju partizanske jedinice i zauzimaju većinu teritorija.[38] 11. rujna 1943., ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković primio je poruku njemačkog konzula Siegfrieda Kaschea da NDH treba pričekati prije preuzimanja Istre, Kvarnera i ostalih područja iz Rapallskog ugovora. Naime, dan ranije, Treći Reich je već uključio Istru, Rijeku, Kvarner i dijelove Hrvatskog primorja s Gorskim kotarom u svoju Operativnu zonu Jadransko primorje. Zadar su okupirale isključivo njemačke oružane snage, te je ostao formalno dio Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike.[38] Tako je formalno NDH pripala tek sjeverozapadna Dalmacija, bez Zadra.[38] No, i tu su joj Nijemci prepustili tek ograničene civilne funkcije.[38] NDH je ulagala velike napore kako bi joj Nijemci barem formalno predali Konavle i Boku kotorsku te ih priključili NDH, no Nijemci to nisu dopustili zbog njihovog strateškog značenja.[39]

Zemljopisni podatci

  • najduže plovne rijeke: Sava 593 km, Dunav 213 km, Drava 133 km, Kupa 70 km, Bosut 40 km, Neretva 20 km
  • najviši vrhovi: Maglić 2387 m, Ploča na Čvrsnici 2228 m, Vranica 2112 m, Prenj 2102 m, Treskavica 2088 m
  • najveći gradovi: Zagreb, Osijek, Brod na Savi
Brojidbeni ured
(Matković)[40]
Brojidbeni ured
(Košutić)[41]
Njemački podatci
svibanj 1941.[42][43]
Površina
(1941.)
115.133 km2 100.265 km2 98.572 km2

Stanovništvo

Područje na kojem je proglašena Nezavisna Država Hrvatska imalo je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (±1%). Međutim, od tog broja, koji se odnosi na područje na koje je NDH "polagala pravo", valja odbiti realno stanje. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 380.000 stanovnika,[44] većinom Hrvata, uz oko 15% Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. U odnosu na stanje u Banovini Hrvatskoj, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko pola milijuna Hrvata, a dobila područje na kojem je živjelo više od milijun Srba. Poticana je kolonizacija Slavonije stanovništvom Dalmacije, Like, Zagorja i Bosne i Hercegovine.[45] Postojali su Uredi za kolonizaciju u gradovima Mostaru, Osijeku, Petrinji, Sarajevu, Srijemskoj Mitrovici i Zagrebu.[45]

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podatci o površini i stanovništvu. Izvješću Državnog brojidbenog (statističkog) ureda koje donosi Hrvoje Matković nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerojatno stoga što se u to vrijeme na nju još računalo kao teritorij NDH. Čini se da se kao najtočnije može uzeti službeno izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova, budući da su izuzeti Dalmacija i Međimurje.[43]

Zemljovid "povijesne Hrvatske" na koju je pretendirala NDH obzirom na udio Hrvata prema popisu iz 1931. Vidljive su granice Banovine Hrvatske. Današnji Bošnjaci prikazani su kao Hrvati.
Brojidbeni ured
(Matković)[40]
Brojidbeni ured
(Košutić)[41]
Njemački podatci
svibanj 1941.[42][43]
Hrvati
Od toga Muslimani
4.817.000 4.868.831 4.000.000
700.000
Srbi 1.848.000 1.250.000 1.925.000
Nijemci 145.000 170.000 150.000
Mađari 70.000 69.000 70.000
Slovenci 37.000 37.000 30.000
Židovi / 40.000 40.000
Česi i Slovaci 44.267 / 65.000
Ukupno 6.966.729 6.474.331 6.285.000
Hrvati izvan Hrvatske 1.727.548 2.342.548 /

Ekonomija

Ploča Rizničkog upraviteljstva NDH u Zagrebu

NDH se nalazila u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji. Država je morala snositi troškove svih njemačkih - Njemačka je tijekom rata oko trećinu ukupnog državnog proračuna priskrbljivala od podloženih naroda u Europi[46] - i dijela talijanskih snaga na svom području.[15] Talijanska okupacija joj je oduzela pomorsku privredu i brodogradnju, a mađarska neka od najnaprednijih poljoprivrednih područja. Nešto kasnije partizani su pod svoju kontrolu stavili i velik dio poljoprivrede, te šume, blokirali vitalne prometne pravce i aktivno uništavali ekonomske resurse na područjima koje nisu mogli držati pod kontrolom. Nadalje, njemački i talijanski interesi na području NDH su uglavnom bili gospodarski. Italija se planirala okoristiti nalazištima boksita u Dalmaciji i Hercegovini te drvom.[47] No, Njemačka je željela boksit za sebe. Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo „od životne važnosti“, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba.[48] Kako je rat odmicao, sve veći dio industrije stavljan je u njemačku službu, posebno željezara u Zenici i današnji Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, kao i rudnici i šume.[47]

Sukcesijom jugoslavenskih, 1941. su osnovane Hrvatske državne željeznice.

Gradsko je stanovništvo naglo siromašilo i mnogi su bili na rubu gladi. Visoka inflacija koju nije pratio porast primanja, nezaposlenost koja prisiljava na odlazak na rad u Njemačku i činjenica da ukupan broj radnika i osoba odvedenih u Njemačku s područja NDH na prisilni i robovski rad premašuje 200.000 značajno su poremetile bilo kakvo funkcioniranje gospodarstva.[15] Bilo je zabranjeno "sakrivanje i stavljanje izvan prometa" živežnih namirnica, a rast cijena se pokušao umanjiti najstrožim kaznama, po potrebi i smrtnom.[49] Seljaci su bili strijeljani, jer su, umjesto da viškove svojih poljoprivrednih proizvoda predaju po ograničenim cijenama Hrvatskom državnom monopolu, robu pokušali prodati na crnom tržištu.[50]

Monetarna politika

Kovanica vrijednosti dvije kune, 1941.

Monetarnu politiku vodila je Hrvatska državna banka. U NDH je 8. srpnja 1941. kao sredstvo plaćanja uvedena kuna, koja se dijelila na 100 banica. Zamjena dinara Kraljevine Jugoslavije za kunu obavljena je u omjeru 1:1 do 29. studenog.[51] Zakonskom odredbom o novcu NDH, određeno je da vrijednost jedne kune odgovara vrijednosti od 17.921 mg zlata.[51] Na području NDH za naplaćivanje roba i usluga koristili su se dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942.), talijanske lire (do pada Italije 1943.) te njemačka reichsmarka.

Monetarne vlasti NDH su 1941. godine preuzele aktivu Jugoslavenske narodne banke na svojem teritoriju, te je Hrvatska državna banka razmijenila 19,5 milijardi jugoslavenskih dinara za 7,5 milijardi nove valute - kune. Radi udovoljavanja potrebama javne potrošnje novčana masa je već do kraja 1941. godine povećana na 8,4 milijarde kuna, a do travnja 1941. godine novčana masa je utrostručena na 23,2 milijarde kuna. Krajem 1944. godine novčana masa je iznosila 150 milijardi kuna, a u trenutku propasti NDH iznosila je 241 milijardu kuna; oko četvrtina tog novca - prema jednom njemačkom izvještaju iz 1944. godine - nalazio se u rukama partizana. Posljedice takvog rasta novčane mase - kao posljedica državnih rashoda koji su, u kontekstu ratovanja na vlastitom teritoriju i doprinošenja njemačkim ratnim rashodima, bili daleko veći od poreznih prihoda - bila je visoka inflacija, po više stotina posto godišnje.[52]

Tečaj kune u odnosu na njemačku Reichsmarku bio je na početku određen na 20 kn za 1 RM. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan je tečaj od 40, od proljeća 1943. 60, a od jeseni 1944. 120 kn za 1 RM.[51] Kako se rat bližio kraju, NDH je zapadala u hiperinflaciju: početkom 1945. u NDH je u optjecaju bilo 150 milijardi kuna,[53] a svakog se mjeseca tiskalo 20 novih milijardâ, od čega su se tri četvrtine trošile na uzdržavanje njemačke vojske na području NDH.[53]

Prehrana

Vlada NDH osnovala je Državnu opskrbnu poslovnu središnjicu (DOPOS) za davanje obroka i planiranje distribucije hrane. U proljeće 1943., prema britanskim procjenama, tjedna dijeljenja obroka za običnog potrošača u NDH iznosila su 1050 grama kruha, 75 grama brašna, 250 grama mesa, 60 grama masti, 50 grama ulja, 75 grama šećera, 100 grama sira i 115 grama mahunarki.[54][55] Zbog iznimno ograničenih zaliha hrane isporuka širem stanovništvu bila je neredovita i znatno manja od zakonom propisanih količina. NDH se isticala po tome što je imala najmanje službene obroke hrane od bilo koje ratom zahvaćene europske zemlje.[56]

Od siječnja do kraja listopada 1943. DOPOS je tjedno u Sarajevu koje je tada imalo oko 100 000 stanovnika dijelio po osobi 795 grama brašna, 7 grama makarona, 2,4 grama maslaca, 65 grama šećera te 675 grama krumpira iz Njemačke. Meso i mast uopće nisu dijelili. Meso je zadnji put dijeljeno prethodnog Božića, kad je 2 000 kg podijeljeno svim žiteljima grada.

Tijekom određenih razdoblja u 1944. Nijemci su morali organizirati dopremu pošiljaka velikih količina žita (većinom iz Rumunjske) in šećera iz Njemačke u NDH. Između 1. veljače i 1. kolovoza uvezeni su idući proizvodi za potrebe boraca hrvatskih oružanih snaga i civilnog stanovništva. 104 475 metričkih tona žita za kruh, 11 596 metričkih tona sušenoga graha i 145 572 metričke tone krumpira. Godišnja potreba za uvozom masti i ulja iznosila je 5 732 metričke tone i 15 230 metričkih tona šećera.


Društvo

Obitelj i položaj žena

Promidžbeni plakati NDH prikazuju majku i zaručnicu kao motiv za borbu

U sklopu poticanja obiteljskih vrijednosti i nataliteta, organizirani su Dani majke i djeteta, prilikom čega su održavana skupna krštenja, a supruge vodećih ustaša i dužnosnika su bile kume djeci.[57] Strogo su zabranjeni pobačaj i prostitucija te poticanje na ta nedjela. Kršenje zabrane kažnjavano je strijeljanjem. Za žene je organizirana i Ženska loza ustaškog pokreta. Prema ustaškoj ideologiji, dužnosti žene bile su majčinstvo i intelektualni rad.[58] U pojedinim publikacijama oštro se kritiziralo sve žene koje još nisu postale majke ili to čak ne žele biti.[58] Istodobno su umjetnice i intelektualke slavljene kao "dobre Hrvatice", poput Milke Trnine ili Side Košutić.[58] Država je pokušavala kontrolirati fizički izgled i ponašanje žena: "nemoralno" oblačenje (suknje preko koljena), šminkanje i pušenje, pogotovo zaposlenim ženama, nije bilo zakonski dopušteno.[58]

Zdravstvo

Prijeratno zdravstvo, ionako već nedovoljno razvijeno, u NDH je dodatno opterećeno stavljanjem u službu vojske i ratovanja. Osnivane su i prenamijenjene domobranske bolnice u većim gradovima. U NDH su izbijale epidemije trbušnog tifusa, pa su ustanovljene pokretne stanice za raskuživanje - obično željeznički vagoni.

Obrazovanje

Obrazovanje je bilo pod nadležnošću Ministarstva narodne prosvjete. Nakon proglašenja NDH, odlučeno je da će se u čast obnove hrvatske države svim školarcima dodijeliti tzv. spomen-svjedodžbe za godinu 1940./41., bez zaključnih ocjena. Odmah je pristupljeno promjeni udžbenika i sadržaja kako bi odgovarali novom duhu, ali i hrvatskom jeziku i novom pravopisu. Namjera je bila školsku djecu i mladež od što ranije dobi odgajati po ustaškim načelima. Djeca su uključivana u Ustašku uzdanicu, a mladež u Ustašku mladež. No, takva praksa je naišla na otpor. Primjerice, 26. svibnja 1941. ustaška vlast je okupila zagrebačke srednjoškolce na sokolskom stadionu na Sveticama i naredila da se svi Židovi i Srbi sami izdvoje. Srednjoškolci Hrvati su krenuli za njima, iskazujući solidarnost, i tako spriječili ustašku namjeru. Ministarstvo je ulagalo i znatne napore u opismenjavanje stanovništva, obvezavši sve starije od 50 godina da nauče čitati i pisati u roku od šest godina.

Jedino sveučilište u zemlji, zagrebačko, preimenovano je u Hrvatsko sveučilište. Sa sveučilišta su odmah isključeni svi Židovi. Otpušteni su i drugi nepoćudni profesori - komunisti, ljevičari, Srbi. 1942. osnovan je u ZagrebuFarmaceutski fakultet,[59] dok je 1944. u Sarajevu osnovan medicinski fakultet.[60] Sveučilište u Zagrebu je 1942. otvorilo i KBC Zagreb.

Kultura

Izrada slikopisa u NDH, Hrvatski slikopisni tjednik

Cjelokupna kultura i mediji stavljeni su, u skladu s fašističkom praksom, u službu režima i promicanja novih ideja. Država je imala potpunu kontrolu nad kazalištima, medijima, izdavaštvom. Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika je bio proglašen nepodobnim i progonjen nakon nastanka NDH. August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Zvonimir Richtmann i Ognjen Prica su bili strijeljani. Josip Badalić, Antun Barac, Grga Novak i Mirko Deanović su završili u koncentracijskom logoru, dok su Jozo Kljaković i Ivan Meštrović završili u zatvoru. Miroslav Krleža se bio povukao u Vranešićev sanatorij u Zagrebu, a Krsto Hegedušić je živio pod zaštitom Stepinca. U partizane su otišli i tamo nastavili sa svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar, Slobodan Novak, Edo Murtić i Vjekoslav Afrić.[61] Drugi, poput Lovre pl. Matačića, Vikija Glovackog ili Oktavijana Miletića su nastavili djelovati i u NDH.

Po uspostavi NDH iz Konzorcija Hrvatske enciklopedije, osnovanog u Banovini Hrvatskoj, nastao je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), koji je u suradnji s Maticom hrvatskom razvio bogatu izdavačku djelatnost. Izdavana su sabrana djela hrvatskih pisaca, razne edicije i slično. Prema nepotpunim podatcima, u NDH je do 1944. tiskano sveukupno oko 2.000 samostalnih naslova.[62] Najvažniji projekt bila je Hrvatska enciklopedija pod uredništvom Mate Ujevića, koja je doživjela pet svezaka, od kojih su u NDH izašla posljednja četiri.

Ubrzo nakon uspostave NDH, JAZU u Zagrebu je preimenovana u HAZU. Postojala su i četiri Hrvatska državna kazališta: u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku i Sarajevu.[63] Ustaše su ovdje željeli vidjeti "čisto hrvatsko kazalište novog duha" pa su odmah po preuzimanju vlasti dali na znanje "da Židovima i Srbijancima nema mjesta u hrvatskim kazalištima".[64] Tijekom rata, mnogi glumci su bili progonjeni, uhićeni, pa i strijeljani.[64] U HDK u Zagrebu u sezoni 1941./42. gostovali su Berlinska filharmonija i Teatro dell'Opera di Roma.[65]

NDH je sudjelovala na Venecijanskom bijenalu 1942., gdje su izlagana djela Joze Kljakovića, Ivana Meštrovića (za tu prigodu puštenog iz zatvora), Ante Motike, Ive Režeka i drugih. Državni filmski institut, Hrvatski slikopis, proizveo je mnoge filmove, uključujući Straža na Drini i Lisinski. Izdavao je i tjedni filmski žurnal, Hrvatski slikopisni tjednik. Za njemačko slikopisno društvo Tobis Filmkunst GmbH 1943. izrađen je hrvatsko-njemački slikopis Agram, die Hauptstadt Kroatiens (hrv. Zagreb, glavni grad Hrvatske).

Jezik

Ustaška je vlast od samoga početka pokazala veliko zanimanje za jezik.[66] Preko jezičnog medija nastojalo se utjecati na ljude i širiti ustašku ideologiju.[66] Dana 14. kolovoza 1941. donesena je Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu, jedna od najvažnijih odredaba ustaške jezične politike.[66] Osnovan je državni ured za jezik, a država je provodila agresivnu jezičnu politiku, koja je za cilj imala čišćenje hrvatskog jezika od tuđica, osobito srbizama.[67] Zbog Pavelićeve osobne opsesije, službeni pravopis je postao korijenski, koji je napušten još u sedamdesetim godinama 19. stoljeća.[67] Tako se pisalo iztok, odpad, poviest. Uvedeni su brojni neologizmi - brojidba (statistika), svjetlopis (fotografija), slikopis (film), munjovoz (tramvaj), samovoz (automobil), krugoval (radio).[67]

Arhitektura

Freudenreich, Galić, Potočnjak: Marija Bistrica, sreditbena osnova (1944. - 1945.)

Za vrijeme NDH odvijalo se mnogo natječaja, projekata i izvedbi te je izdano dosta publicistike. Arhitekturu je obilježilo okretanje hrvatskim problemima, izgradnja i obnova vjerskih objekata i svetišta, obnova ratom uništenih naselja i izgradnja tunel-skloništa. Posebno mjesto zauzima izgradnja objekata koje su odražavali hrvatski socijalizam koji je promicao ustaški pokret, poput prosvjetnih ognjišta, radničkih domova i naselja.[68] 29. travnja 1941. donesena je Uredba o izgradnji hrvatskih radničkih obiteljskih domova, kojom je počela izgradnja tzv. Pavelićevih naselja u većim gradovima na sjeveru: Karlovcu, Osijeku, Sisku, Varaždinu i Zagrebu.[69] Naselja su uglavnom karakakterizirale široke ulice s polusamostalnim kućama.[70]

Osim hrvatskog socijalizma, ideološke zasade osovinskih pokrovitelja vidjele su se u izgradnji monumentalnih zgrada. Dovršeni su i ranije započeti projekti, poput nasipa, fakulteta, bolnica (KBC Rebro, 1942.) i stambenih zgrada. Pozornost se posvećivala i presvođenju potoka, preuređenju trgova.[68] Bilo je vizionarskih projekata poput visokoškolskih naselja, hotela (primjerice, na Plitvicama), zimskih i športskih luka. No, rasni zakoni su utjecali i na ovo područje. Tako je, primjerice, zabranjen rad u arhitekturi i urbanizmu Židovima, mnoge su sinagoge prenamijenjene, dok je zagrebačka srušena.[69] Među srušenim crkvama posebno tragičnu sudbinu imala je pravoslavna Bogorodičina crkva u Glini. U njoj je potkraj srpnja 1941. počinjen stravičan pokolj srpskog stanovništva, nakon čega je crkva opljačkana i srušena.[69]

Mediji

Hrvatski krugoval, promidžbeni plakat NDH

Službeno glasilo vlade bile su Narodne novine. Od dnevnih listova najvažniji su bili Hrvatski narod, osječki Hrvatski list i sarajevski Novi list.[71] Najvažniji tjednik bio je Spremnost, koji se bavio političkim i kulturnim temama. Državna novinska agencija zvala se Hrvatski dojavni ured "Croatia" te je preuzela ulogu bivše novinske agencije Avala u Jugoslaviji.[72] Glavna državna radio-postaja bio je Hrvatski krugoval, nastao od bivšeg Radija Zagreb,[73] koji je još u Banovini Hrvatskoj bio nacionaliziran. NDH je pojačala snagu odašiljača na 10 kW.[73] Radio-postaja je bila smještena u Zagrebu, ali je imala ispostave u Banja Luci, Dubrovniku, Osijeku i Sarajevu.[74] Održavala je odnose s Međunarodnom unijom za emitiranje (International Broadcasting Union).[75]

Od samog početka NDH, cjelokupno novinstvo stavljeno je pod kontrolu Državnog tajništva za promidžbu. Od 1942. kontrolu nad medijima preuzeo je ustaški doglavnik Mijo Bzik, povjerenik za novinstvo pri predsjedništvu Vlade NDH.[76] Odmah je uputio okružnicu uredništvima svih medija, dajući podrobne upute kako novine moraju izgledati. Pod prijetnjom najstrože kazne zahtijevalo se da "svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja."[76] Od novinara se nadalje tražilo stvaranje kulta ličnosti Poglavnika, brisanje riječi "Srbin" te izbjegavanje pisanja o kriminalu, uz istovremeno veličanje povijesti ustaškog pokreta, hrvatskog seljaštva i prirodno-kulturnih ljepota NDH.[76] Medijima se branilo i samostalno komentiranje vanjske politike, a preporučalo se prevođenje komentara iz njemačkih i talijanskih novina.[76]

Nakon rata, od 330 registriranih novinara, 38 su smaknuti, 131 je emigrirao, dok je 100 novinara zabranjen rad u novinstvu.[77]

Šport

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Šport u NDH

Najpopularniji šport bio je nogomet, organiziran u lige. Prva liga bila je poznata kao Zvonimirova skupina i imala je osam močadi u sezonama 1942./43. i 1943./44.[78] Najbolji klubovi bili su Građanski Zagreb, Concordia Zagreb, Zrinjski Mostar i HAŠK. HNS je primljen u članstvo FIFA-e 17. srpnja 1941.[79] Reprezentacija NDH odigrala je 14 prijateljskih susreta između srpnja 1941. i travnja 1944., od čega je pobijedila u 5.[80]

Hrvatski rukometni savez organizirao je nacionalnu ligu i reprezentaciju.[81] Boksačku (šakačku) reprezentaciju NDH vodio je afroamerikanac Jimmy Lyggett.[82] I stolnoteniski savez je organizirao ligu i reprezentaciju.[83] Hrvatski olimpijski odbor priznat je kao posebni član MOO-a, dok je Franjo Bučar bio njegov predstavnik.[84] Hrvatski skijaški savez organizirao je državno prvenstvo na Sljemenu.[85]

Blagdani i praznici

Dan osnutka NDH, 1944.

Državni blagdani

Vjerski blagdani

Bili su neradni za vjernike pojedinih vjeroispovijesti:[86][87]

  • katolički: Nova godina (1. siječnja), Sveta Tri Kralja (6. siječnja), Svijećnica (2. veljače), Sv. Josip (19. ožujka), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Tijelovo, Sv. Petar i Pavao (29. lipnja), Velika Gospa (15. kolovoza), Svi Sveti (1. studenoga), Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije, (8. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca);
  • evangelički: Nova godina (1. siječnja), Veliki Petak, Uskrs - dva dana, Spasovo, Duhovi - dva dana, Blagdan reformacije (31. listopada), Badnjak (24. prosinca), Božić (25. i 26. prosinca);
  • muslimanski: Prvi dan muharema (Nova godina), Mevlud (dan rođenja Muhameda a.s.p.), Ramazan-Bajram, koji traje tri dana i Kurban-Bajram, koji traje četiri dana;

Formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve, u službene vjerske blagdane bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.

  • pravoslavni: Nova godina (1. siječnja), Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja (6. siječnja), Blagovijest (25. ožujka), Uskrs - dva dana, Spasovdan, Duhovi - dva dana, Velika Gospojina (15. kolovoza), Božić (25. i 26. prosinca)

Sveučilišni i školski

  • 25. travnja, Dan ustaša sveučilištaraca (ujedno je proglašen i danom hrvatske školske mladeži)[88]

Upravna organizacija

Podjela NDH na župe prije pada Italije

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Upravna podjela NDH

Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, odnosno velike župe, dok je glavni grad Zagreb bio posebna upravna jedinica. U NDH su postojale 22 velike župe (prvotno ih je bilo 10) sa 148 kotara i oko tisuću malih općina. Župe su uglavnom dobile imena po starohrvatskim imenima župa i regija.[89] Tijekom postojanja NDH često su mijenjale granice, sjedišta, pa i nazive. Nova podjela na župe namjeravala je dokinuti upravnu odvojenost prostora nekadašnje Trojednice i BiH, pa su velike župe Livac i Zapolje (sa sjedištem u Novoj Gradiški), Posavlje (sa sjedištem u Brodu), Dubrava (sa sjedištem u Dubrovniku), Hum (sa sjedištem u Mostaru) te Krbava i Psat (sa sjedištem u Bihaću) osim hrvatskih, imale i bosanskohercegovačke kotare.[89] Nakon pada Italije, osnovana je nova župa Sidraga i Ravni kotari, dok je na području Istre i Kvarnera nešto kasnije bila predviđena župa Raša,[90] koja nikad nije uistinu postojala.

Želja za većom integracijom Hrvatske i BiH očitovala se i u namjerama oko proglašenja glavnog grada. Još prije rata, Pavelić je htio imenovati Banja Luku glavnim gradom NDH.[91] Tijekom početnih mjeseci postojanja NDH, planiralo se preseliti potpredsjedništvo vlade i dio državnog aparata iz Zagreba u Banja Luku, kako bi se "ojačao istočni dio države".[92] I kasnije je postojala ideja o Banja Luci kao glavnom gradu.[41]

Državna vlast

Prisega vlade NDH u travnju 1941.
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj

NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonske odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nosi naslov poglavnika. Prije Rimskih ugovora Poglavnik je bila institucija koja je označavala državni suverenitet, a kasnije to svojstvo prelazi na Zvonimirovu krunu. Tako je poglavnik donosio zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd. U pripremanju zakona, Poglavniku su pomagali Zakonodavno povjerenstvo pri Poglavniku 1941. i 1942., Zakonodavni odjel Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942., Hrvatski državni sabor 1942. (tijelo čije se članove nije biralo na izborima i koje nije imalo vlast da donosi zakone) i Državno vijeće 1942.-1945.

Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao također i izvršnu vlast. Bio je šef države, a do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre. Nakon toga također on imenuje i predsjednika, a koncentrirao je i bitan dio sudbene vlasti.

23. veljače 1942. poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonodavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo.

Unutarnja politika

Rasna i etnička politika

Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena u manje od prvih mjesec dana njenog postojanja donošenjem dva zakona.[93] Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna.[93] Drugi važan nadnevak je 30. travnja i donošenje rasnih zakona.[93] Dok su prema većini manjina - Srbima, Židovima, Romima, Slovencima[94] i drugima provođene oštre mjere terora, deportacije, represije i diskriminacije, Nijemci su bili povlaštena nacionalna manjina, što je bilo osigurano nizom zakona i propisa. Zakonom donesenim 30. listopada 1941. Nijemcima se priznaju neograničena prava obzirom na uporabu njemačkog jezika i zastave u NDH.[95] Osebujan je bio status Makedonaca, koji su u Bugarskoj - saveznici NDH - smatrani Bugarima.

Iako je upitno je li postala dio ustaške ideologije, u nekim slučajevima od strane Pavelića i države poticana je stara teorija o gotskom podrijetlu Hrvata.[96] Time se željelo distancirati Hrvate od Slavena (koje su nacisti smatrali rasno inferiornima) i ujedno dokazati da su Hrvati, zapravo, germanskog podrijetla. U Hrvate su istovremeno ubrajani i bosanskohercegovački i sandžački muslimani, koji su smatrani najčišćim dijelom hrvatskog naroda zbog relativne izolacije od stranih utjecaja tijekom stoljeća.

Odnos prema Srbima

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Srbi u NDH

Naredba Srbima i Židovima da napuste sjeverni dio Zagreba
Skidanje natpisa na ćirilici u Zagrebu, sredina 1941.

Na području NDH Srbi su činili oko 30 posto stanovništva. Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama surađivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, prilikom uspostave Banovine Hrvatske dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati.[97] No, ustaški pokret je i prije rata imao radikalno protusrpske stavove. Srbe su u cjelini smatrali krivima za nasilja jugoslavenskog režima. Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba,[98][99] a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti.[11] Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba,[100] Zagrebom su se mogli kretati samo danju,[101] određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni,[102] naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.[103][104] Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine.[105] Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.[106] Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni, prisilna pokrštavanja) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Veći dio hrvatskih Srba priključio se partizanima, dok se manji dio (pogotovo s tromeđe Like, Bosne i Dalmacije)[107] priključio rojalistima i ekstremnim nacionalistima, četnicima.

Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvi incident u uvjetima opće anarhije dogodio se 12. travnja u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom.[108] 24. lipnja u istočnoj Hercegovini je izbio tzv. Vidovdanski ustanak[109] kao reakcija na teror tzv. divljih ustaša nad Srbima.[110]

Već tijekom svibnja i lipnja ustaše odvode poznate i utjecajne muškarce srpske nacionalnosti i komuniste u internaciju po raznim logorima diljem NDH. Većina tih ljudi svoj će kraj dočekati u logoru Jadovno koji je osnovan u Lici krajem lipnja. U nešto manje od dva mjeseca funkcioniranja, logor Jadovno, kao i njegove okolne jame, postat će poprištem zločina nevjerojatnih razmjera. U ta je dva mjeseca ubijeno otprilike 13.000 ljudi, od ukupno 24.000 ljudi koliko je ubijeno u logorskom sustavu GospićVelebitPag kojeg je Jadovno bio dio.[111] Genocid u kotaru Donji Lapac krenuo je 1. srpnja sa selom Suvaja (općina Srb) gdje je u jednom danu ubijena 161 osoba, a od toga je djece do 15 godina starosti bilo čak 70. Sljedećeg dana ustaše su se okomile na selo Osredci gdje su u dva dana, 2. i 3. srpnja, ubili 32 osobe. 3. srpnja u selu Bubanj prema ustaškom izvještaju poklane su 152 osobe, a prema popisu su utvrđene 83 žrtve. Također, tog istog krvavog srpanjskog dana Luburićev odred premješta 53 osobe iz sela Nebljusi u Boričevac koje potom likvidira nad jamom. To znači da je 4,5 posto stanovništva Donjeg Lapca bilo likvidirano u svega par mjeseci a sela su uglavnom spaljena![112] 27. srpnja izbilo je ustanak u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu.[108] Ustanak je bio oružana pobuna protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske. Za vrijeme samog ustanka u Srbu nitko od lokalni političara velikosrpske i četničke orijentacije u tome nije sudjelovao. Stevo Rađenović, Miloš Torbica i Jovo Keča su za to vrijeme bili u Splitu jer su već bili osuđeni na smrt od ustaša dok je, Pajica Omčikus odbio da bude komandant čete gerilskih odreda za Srb svjestan da je njegov utjecaj u narodu minoran prema onome komunista.[113][114][115][116]

Pavelić, Artuković i Germogen, imenovani patrijarh HPC
Srbi napuštaju svoje domove

Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, budući da su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima štetna po njihove interese.[117] Naime, jačala je pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH.[117] Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe[41] (dotad nisu smjeli biti dio Domobranstva),[110] a dana im je i mogućnost služenja u protuzračnoj legiji upućenoj u Njemačku.[110] Obitelji Srba koji su se odazvali pozivu u Domobranstvo puštene su na slobodu ako su se nalazile u koncentracijskim logorima.[110] Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. Kao glavni krivac za zločine prema Srbima označen je Eugen "Dido" Kvaternik, koji je promptno smijenjen. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Isto tako, vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama, na području njemačke okupacijske zone izravno, a talijanske neizravno, kako bi se izbjegli međusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana.[118][119] Četničke postrojbe službeno su vođene kao dobrovoljačke postrojbe Domobranstva, četnici su formalno izjavili da su građani NDH, a NDH im je osiguravala liječenje, strjeljivo i slično.[120][47][119][121]

Vladimir Žerjavić, danas najpriznatiji autoritet za pitanja ratnih gubitaka, na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora (većinom pobijeni od ustaša).[9] Ustaše su, od dosad identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH.[122] Od te brojke, u logorima je stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.[122]

Holokaust

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Holokaust u NDH

Znak koji su morali nositi Židovi u Zagrebu, 1942.-1943.
Ustaše usmrćuju skupinu ljudi

U prvih nekoliko tjedana, osim potvrđivanja starih jugoslavenskih antisemitskih zakona, uslijedili su i drugi zakoni protiv Židova. Pavelić ih je ukinuo tek nekoliko dana uoči sloma države, početkom svibnja 1945.[93] Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani i Romi. NDH se od Trećeg Reicha po pitanju rasne politike razlikovala po jednoj odredbi: naime, zakonom je uspostavljen institut počasnog arijstva, koje je dodjeljivano Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge "za hrvatsku stvar" prije uspostave države.[47]

Ubrzo po uspostavi NDH počele su čistke Židova iz uprave, gospodarstva, vojske. Krajem 1941. i početkom 1942. srušena je sinagoga u Zagrebu, a sličnu sudbinu doživjele su i druge sinagoge. Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 ih je bilo poslano u Auschwitz.[8]. Taj podatak je u skladu s jugoslavenskom analizom iz 1964. godine koja govori o 371.794 žrtava (civili i partizani) s punim imenom i prezimenom na području NDH uz 20-30% žrtava od kojih se ne zna ime.[123]

Državna politika prema Muslimanima

Poglavnikova džamija u Zagrebu za vrijeme NDH, danas Meštrovićev paviljon

Ustaški pokret (uostalom kao i HSP iz kojeg je ponikao) je od početka svog djelovanja, u skladu sa Starčevićevim naukom, smatrao bosanskohercegačke muslimane Hrvatima.[124] Takvo mišljenje zastupao je još od 19. stoljeća i dio muslimanske elite,[125] pa je i među ustaškom emigracijom bilo muslimana. Snažan hrvatski kulturni i prosvjetni utjecaj na bosanske muslimane postojao je otprije, protežiran putem društava poput "Napretka" i "Narodne uzdanice", koja su često i politički usmjeravala muslimane prema preuzimanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.[124] Uspostavom NDH i preuzimanjem čitave BiH, po pravaškoj percepciji povijesne hrvatske zemlje (a pretendiralo se i na Sandžak, čije je muslimansko stanovništvo, navodno, tome bilo sklono), aktivira se rasna teorija o bosanskohercegovačkim muslimanima kao "najčišćem dijelu hrvatskog naroda".[124] Vodstvo NDH aktivno je radilo na širenju svijesti o pripadnosti Muslimana hrvatskoj naciji.[124] Tako su neki istaknuti proustaški Muslimani imenovani na visoke položaje, poput Džafer-bega Kulenovića, potpredsjednika vlade, ili ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića. U Zagrebu je Dom likovnih umjetnika, sa snažnom simbolikom, preinačen u džamiju, a okolni trg je preimenovan u Trg Kulina bana.[126] Ustaše su također pokušali iskoristiti Muslimane kako bi dobili naklonost i priznanje NDH od strane Turske, koja je u to doba bila neutralna.[127]

No, vodstvo NDH nije uspjelo nacionalizirati široke muslimanske mase u hrvatskom smislu, pa su one ostale indiferentne prema hrvatskom nacionalizmu, a pogotovo prema ustaškom pokretu.[124] Odmak od nacionalizma propagiran je iz vrha Islamske vjerske zajednice u BiH.[124] Već od rujna 1941. pa do prosinca iste godine uslijedio je niz rezolucija dijela bosanskohercegačkih muslimana kojima se distanciraju od ustaških progona i zločina nad Srbima, budući da je u ustaškim postrojbama bilo mnoštvo muslimana. Sarajevska rezolucija, donesena 12. listopada, uručena je ministru NDH Jozi Dumandžiću.[128] Pavelić i Džafer-beg Kulenović su pokušavali nagovoriti potpisnike rezôlūcijā na povlačenje potpisa, ali nisu uspjeli.[128] Jure Francetić je prijetio da će pobiti sve potpisnike rezolucija.[129] No, nakon razočaranja reakcijom ustaškog vodstva, u kolovozu 1942. pojavio se nepotpisani memorandum Hitleru, za koji se sumnja da je nastao u njemačkim obavještajnim krugovima,[130] s peticijom kojom se traži autonomija Bosne pod njemačkim vrhovništvom te posebna vojna postrojba Muslimana.[131] Tome je djelomično udovoljeno osnivanjem SS-divizije "Handžar". No, u nju je ipak, na inzistiranje NDH, koja se panično bojala bilo kakve bosanske autonomije, ušao određeni broj Hrvata, a službeno je nosila i ime "1. hrvatska".[132]

Politika preseljenja

NDH je u lipnju 1941. na konferenciji u Zagrebu s nacistima dogovorila uključivanje u plan deportacije Slovenaca, na način da će iz NDH iseliti u Srbiju onoliko Srba koliko prihvati Slovenaca. S druge strane, Mađarska je nudila razmjenu hrvatskog i mađarskog stanovništva iz Baranje, Srijema i Bačke.

Koncentracijski logori

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ustaški koncentracijski logori

Srpski logoraši u Jasenovcu

Na području Nezavisne Države Hrvatske nalazilo se više sabirnih logora. Prvi je izgrađen u Koprivnici i smatra se da je u njemu ubijeno između dvije do pet tisuća ljudi. Najpoznatiji su logori bili Jasenovac i Stara Gradiška. Ostali su logori bili u Bjelovaru, Sarajevu i ostalim manjim gradovima. U poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, u kojem su žrtve pobrojane imenom i prezimenom, a mogu se provjeriti i u arhivu Centra, postoje podatci o do sada (24. studenog 2012.) 82.129 žrtava raznih nacionalnosti.[133] Logore Jasenovac i Staru Gradišku posjetio je 1944. povjerenik Međunarodnog odbora Crvenog križa za NDH i o tome sastavio iscrpan izvještaj poslan središnjici.[134]

Odnos prema institucijama

HSS

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska seljačka stranka za vrijeme Drugog svjetskog rata

Zasjedanje Hrvatskog državnog sabora, 1942.

Ustaše su prije rata imali negativan stav prema nekim istaknutim članovim HSS-a, tako da su, primjerice, Jurja Krnjevića nazvali "izdajicom hrvatskog naroda".[135] Isto tako, njihov je tisak često napadao Mačeka nakon sporazuma Cvetković-Maček i uspostave Banovine Hrvatske, optužujući ga za izdaju, gubitak teritorija, a nerijetko i za korupciju i osobno bogaćenje.[136] Neki ustaše su još 1939. prijetili "obračunom" Mihovilu Pavleku Miškini, književniku i istaknutom HSS-ovcu.[137]

Iako su pripadnici HSS-ove Hrvatske seljačke i građanske zaštite osigurali miran prijenos vlasti i neometanu uspostavu nove države, ustaško vodstvo je ubrzo razoružalo i raspustilo tu organizaciju. Ustaše su odmah počeli s polaganom likvidacijom same stranke, pokrenuvši kampanju protiv stranke i kampanju izjašnjavanja organizacija HSS-a za ustaški pokret, za što su bili posebno zainteresirani.[138] Uslijedila su uhićenja i stavljanje pod prismotru nekih članova vodstva stranke.[138] Nakon što su 11. lipnja 1941. zabranjene sve političke stranke, zabranjen je i HSS, koji je smatran prijetnjom režimu.[138] Odmah su zabranjene i sve organizacije i glasila Hrvatske seljačke stranke. Premda je Vladko Maček svojim proglasom hrvatskom narodu učinio uslugu novom režimu, kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u Sabirni logor Jasenovac.[139] Dio desnog krila HSS-a ušao je u strukture vlasti, no većina vodstva stranke nije pružila podršku NDH, već se odlučila ili na politiku čekanja, ili na kasniju podršku NOP-u. Kad je Pavelić 1942. sazvao Hrvatski državni sabor, njegovim su članovima imenovani, među ostalima, zastupnici izabrani na izborima 1938. i članovi Glavnog odbora HSS-a, ukupno 96 HSS-ovaca, a HSS-ovac Ivan Najcan imenovan je potpredsjednikom. Odazvalo ih se 60.[138] Skupina od 28 članova HSS-a zajedno s predsjednikom Sabora Markom Došenom i Vinkom Kriškovićem predala je Paveliću memorandum kojim se zahtijevalo oslobađanje iz logora svih osoba i skupina zatočenih po načelu kolektivne odgovornosti.[140] [141] U istom je memorandumu postavljeno pitanje kako je moguće Dalmaciju, koja je kolijevka hrvatske državnosti, prepustiti Mussoliniju i to od strane režima koji sebe smatra prohrvatskim.[140] Postavljeno je i pitanje gdje se nalazi Vladko Maček i na osnovu kojih zakonskih propisa mu je oduzeta sloboda.[140] Pavelić je u govoru pred saborom posljednjeg dana zasjedanja, 28. veljače, odgovorio da je Maček upućen na "prisilni boravak" da ne bi dolazio u dodir s ljudima koji održavaju veze s inozemstvom, odnosno s predstavnicima HSS-a u emigrantskoj vladi.[140] Od ožujka 1942. Maček je bio u kućnome pritvoru na njegovu imanju u Kupincu.[139] 29. kolovoza 1942. ustaše su uhitili 60-ak članova HSS-a na čelu s Augustom Košutićem te ih zatvorili u Lepoglavi pod optužbom suradnje s partizanima. Pušteni su 23. prosinca iste godine. U lipnju 1942. u sabirnom logoru Stara Gradiška ubijen je Mihovil Pavlek Miškina, jedan od najpoznatijih i u narodu najpopularnijih HSS-ovaca.[137]

August Košutić, de facto vođa HSS-a tijekom boravka Mačeka u zatvoru August Košutić, de facto vođa HSS-a tijekom boravka Mačeka u zatvoru
August Košutić, de facto vođa HSS-a tijekom boravka Mačeka u zatvoru
Ljudevit Tomašić, jedan od vodećih HSS-ovaca, zavjerenik u planu Lorković-Vokić

U ljeto 1943. zbog jačanja NOVJ Nijemci predlažu uspostavu nove vlade, koju bi sačinjavali HSS-ovci i nestranački stručnjaci, dok bi Pavelić odstupio s vlasti.[138][142] Ustaše su željeli koalicijski vladu te su stupili u kontakt s HSS-om, čiji su predstavnici isključili mogućnost koalicije, zatražili stvaranje činovničke vlade i raspisivanje izbora, što je Lorković ocijenio neprihvatljivim te su pregovori propali.[142][138] Tijekom 1943. Maček je zatočen u stanu Vjekoslava Luburića te ponovno u Kupincu, a od prosinca 1943. nalazio se u izolaciji u Zagrebu.

Sredinom 1944. Lorković, Vokić, dio domobranskih časnika i drugih zavjerenika kontaktira HSS u svrhu izvođenja državnog udara, razoružavanja ustaša, objave rata Njemačkoj i poziva saveznicima na iskrcavanje na dalmatinskoj obali, sve kako bi NDH kraj rata dočekala na savezničkoj strani. Zadnji dogovor između zavjerenika (Lorkovića, Vokića i predstavnika HSS-a, te Farolfija) od 22. kolovoza pretpostavljao je da jedna zagrebačka jedinica izvede udar, dovede Mačeka na Markov trg, a on će pozvati narod i vojsku na rat protiv Nijemaca i pozvati saveznike na iskrcavanje.[143] No, plan je propao kad su za njega saznali Nijemci.

U posljednjim danima travnja 1945. ponovno su oživjeli prijedlozi da Vladko Maček preuzme u svoje ruke hrvatsku vladu i ostvari kontakt s Angloamerikancima.[144] Prema nekim tvrdnjama, Maček je prihvatio ovu ponudu uz uvjet da snage HOS-a moraju barem dva tjedna održati bojišnicu ispred Zagreba.[144] No to nitko nije mogao jamčiti, pa je taj plan propao.[144] U isto vrijeme, u koncentracijskom logoru Jasenovac smaknuti su HSS-ovci koji su sudjelovali u uroti Lorković-Vokić, Ljudevit Tomašić i Ivanko Farolfi.

Katolička crkva

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Katolička crkva u NDH

Crkveno i svjetovno vodstvo NDH na ceremonijalnom okupljanju
Predsjednik Vlade NDH Nikola Mandić pozdravlja nacistički u prisustvu nadbiskupa Stepinca i ostalih crkvenih dužnosnika, pogreb Marka Došena

Katolička crkva u Hrvatskoj je isprva s oduševljenjem pozdravila stvaranje NDH, smatravši da je narod doživio ostvarenje svojih ideala.[145] Ustaški režim odmah je proklamirao da je NDH "katolička država" i da je njegovo vodstvo "odano katolicizmu", ali to se više odnosilo na hrvatski kulturni identitet nego na njegovu političku orijentaciju.[146] Doneseni su neki "moralni" zakoni koji su bili u duhu vjere (zabrana psovki, rada seljaka nedjeljom i blagdanom, pobačaja i prostitucije).[146] Osim toga, NDH je svakako nastojala pomoću Crkve doći do priznanja Vatikana, u čemu su crkveni vrhovi pokušali pomoći.[147] Dio nižeg klera bio je naklon ustaškom pokretu, a i neke katoličke laičke organizacije i tiskovine su ušle u službu ustaške ideje.[145] No, kod većine klera, a pogotovo vodstva Crkve, uslijedilo je razočaranje. Tako, primjerice, zagrebački kanonik Pavao Lončar već 20. travnja 1941. izjavljuje da je Pavelić "duhovna sirotinja" te da "svećenici ne smiju biti ustaški oficiri".[148][149] Zbog takvih izjava je po Izvanrednom prijekom sudu bio osuđen na smrt, a zahvaljujući jedva isposlovanom pomilovanju odležao je dvije godine u Jasenovcu.[148][149] Već 14. svibnja 1941., kardinal Stepinac prosvjeduje kod Pavelića zbog pokolja Srba u Glini.[150] Nekoliko dana nakon toga, uslijedili su prosvjedi zbog označavanja Židova i Srba posebnim znakom[151] te prosvjed prilikom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore.[152] Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prijelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb Nikolu Rušinovića, kako bi ih odvratio i upozorio Stepinca.[153][154] Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima i praksi koja se iz te teorije izvodi, te je osudio rasizam i šovinizam.[155] Ustaše su zabranili tiskanje ove propovijedi. Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je njegova nazočnost bila očekivana).[145]

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, načelnika Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod izravnom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma. Kako je Prpić preživio, organizatori su kompromitirani, pa se od atentata na Stepinca odustalo.[156][157]

Ustaški tajni agenti su držali na oku crkvene velikodostojnike i bili su nezadovoljni njihovim držanjem, pogotovo nakon Stepinčeve propovijedi 31. listopada 1943., kad je oštro ustao protiv rasizma i "nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji".[158] Tiskanje propovijedi je bilo zabranjeno.[158]

Wikicitati „Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima...zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu...oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (...) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.[159]

Tijekom rata, vlasti NDH ubile su 11 katoličkih svećenika s područja NDH, a desetci su završili u zatvoru.[160]

Vanjska politika

Njemački konzul Siegfried Kasche, vrhovni zapovjednik njemačkih snaga u NDH von Horstenau i Ante Pavelić u Zagrebu.

Vanjska politika NDH gotovo je u potpunosti bila u ovisnosti o hirevima Trećeg Reicha i fašističke Italije. U prvotnim planovima, Hitleru je odgovarala Jugoslavija, a Italija je ustaše zatočila. Kad je nakon ožujskog državnog udara 1941. u režiji Britanaca srušena jugoslavenska vlada koja je bila pristupila Trojnom paktu, Hitler na sjednici državnog i vojnog vodstva zapovijeda razbijanje Jugoslavije, a u direktivama je odredba o uspostavi “Države Hrvatske”, pri čemu je predviđeno da se susjednim državama obeća dijelovi Hrvatske: jadranska obala Italiji, a Mađarskoj krajeve koje je Kraljevina Ugarska bila prisiljena prepustiti Jugoslaviji, što je za Hrvatsku značilo gubitak Međimurja i Baranje.[161]

Nemajući drugog oslonca, hrvatsku vanjsku politiku od početka do sloma Italije obilježava nastojanje da se talijanske težnje suzbiju naslonom na Treći Reich. No, Njemačka nije radi Hrvatske kanila ugroziti odnose s Italijom, pa je stalno stajala na strani Italije. Tako je NDH potpisala pristup Trojnom paktu u Veneciji, 17. lipnja 1941., pod okriljem Italije. Sve do kapitulacije Italije odnosi Italije i NDH su bili zategnuti, a u početku je dolazilo i do sporadičnih oružanih incidenata (primjerice, u Obrovcu).[162]

Rimski ugovori i odnos s Italijom

Područje priključeno Italiji Rimskim ugovorima (šafirano područje uz Jadran), te podjela zona kontrole između Italije i Njemačke (istočkano zelenim)
Izaslanstvo NDH pri sklapanju Rimskih ugovora
Tomislav II, formalno hrvatski kralj 1941.-143.
Ante Pavelić, slovački veleposlanik Karl Murgaš i ministar vanjskih poslova Mladen Lorković
Ante Pavelić i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop

Očekivanje fašističke Italije je bilo da će Hrvatska biti područje pod potpunom i trajnom talijanskom dominacijom, te je nesklonost ustaša i Hrvata općenito da prihvate takav ponižavajući položaj doživjela kao izraz krajnje nezahvalnosti i razlog da se radi na dezintegraciji tek stvorene NDH i traži “povoljnija rješenja“ u aranžmanu s četnicima. Glavni zapovjednik talijanskih snaga na istočnoj obali jadrana Mario Roatta je talijanski stav jezgrovito izrazio rakavši da je bilo "pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji".[163]

Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. bio predviđen dugotrajni odnos Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Dijele se na tri zasebna sporazuma:

  • Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske kojim je Italiji ustupljen veliki dio jadranskoga obalnog područja i obalne unutrašnjosti. Prema tom ugovoru, Italija je dobila područje Sušaka, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje otoke te dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Teritorij koji je izravno pripojen Italiji nazivao se i Prva zona. Od dijela toga prostora uspostavljen je Guvernatorat Dalmacija sa sjedištem u Zadru. Italija je prisvojila 5.380 četvornih kilometara hrvatskog teritorija, s oko 380.000 stanovnika. Osim glavnine hrvatskih primorskih krajeva i velike većine otoka, Italija je prisvojila i najveći dio hrvatskih teritorijalnih voda.[164] Inače je na početku pregovora koji su rezultirali Rimskim ugovorima (pregovori između delegacije NDH na čelu s Antom Pavelićem i predstavnika Kraljevine Italije na čelu s ministrom vanjskim poslova Galeazzom Cianom započeli su u Ljubljani 25. travnja 1941.) Italija tražila pojas širine nekoliko desetina kilometara duž čitave obale Jadrana, na što čak ni njihov štićenik Ante Pavelić nije nikako mogao pristati - objasnio je da bi nakon potpisivanja takvog ugovora zbog nezadovoljstva hrvatskog naroda "uskoro ostao bez posla"[165] Već nakon nekoliko mjeseci je Italija ona područja koja joj nisu htjeli predati čak ni ustaše - kao dio tzv. Druge zone - u cijelosti podvrgnula svojoj vojnoj i civilnoj vlasti, te su tijela NDH na tom području postojala samo formalno;
  • Sporazum o vojničkim pitanjima odnosio se na jadransko primorsko područje, a NDH se obvezala da ne svome obalnom i priobalnom području neće graditi nikakve vojne objekte, neće držati ratnu mornaricu, osim za policijske poslove i poslove financijskoga nadzora. Ta zona poznata je kao Druga zona ili Demilitarizirana zona. Makar je Rimskim ugovorom bilo jasno predviđeno da Druga zona pripada Hrvatskoj, već početkom rujna 1941. uspostavlja se ondje talijanska civilna i vojna vlast. Vodstvu NDH je bilo savršeno jasno da Italija želi ta područja pripojiti svojem državnom teritoriju, a Talijani su svoje namjere tek providno prikrivali: takvo je stanje bilo izvorom vrlo napetih odnosa između vlasti NDH i Italije. Područje od Druge zone do crte njemačko-talijanskog razgraničenja utjecaja na NDH bilo je poznato kao Treća zona;
  • Ugovor o jamstvu i suradnji Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske kojime Italiji pripada 25 godina jamčenja za političku nezavisnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelovitost. NDH se obvezala da neće sklapati međunarodne sporazume koji bi bili u suprotnosti s tim jamstvom te da će koristiti iskustva talijanske vojske za ustrojstvo i izobrazbu svoje vojske.

Italija ujedno uzima Hrvatskoj cjelokupnu trgovačku mornaricu. Troškovi okupacijskih talijanskih trupa naplaćivali su (skupo) iz proračuna NDH.[166]

Talijanski kralj NDH

Talijanski princ Aimone, koji je nosio i naslov vojvode od Spoleta, izabran je za monarha te mu je ponuđena hrvatska kraljevska kruna prema Zakonskoj odredbi o Zvonimirovoj kruni. Kruna je bila oblika zlatnoga vijenca s hrvatskim pleterom na koji je bio pričvršćen nešto veći križ,[167] te mu je predana zajedno sa zlatnom jabukom.[167] Iako Aimone nikad nije stupio na hrvatsko tlo, on je temeljem Rimskih ugovora formalno postao hrvatski kralj s imenom Tomislav II. od Hrvatske, a NDH je službeno postala Kraljevina Hrvatska.[167] No, presude su se, primjerice, i dalje izricale u ime Nezavisne Države Hrvatske.

Italija i NDH: odnosi mrskog "zaštitnika" i prezrenog "štićenika"

Nakon proglašenja Rimskih ugovora, u Hrvatskoj je zavladalo veliko ogorčenje i bijes.[35] Zabilježeni su brojni incidenti i napadi stanovništva na talijanske časnike ili predstavnike,[35] a u Zagrebu su na Božić 1941. čak izbili prosvjedi protiv ugovora, koje su ustaše ubrzo ugušili.[168] U prosvjedu je, osim većeg broja građana, sudjelovao i znatan broj vojnika, časnika i državnih službenika te je tom prilikom spaljena talijanska zastava.[168] Nijemci su u nekoliko navrata upozoravali diplomate NDH da ne smiju provoditi protutalijansku politiku. Pojedini ustaški časnici i dužnosnici su čak zazivali i oružani povratak Dalmacije NDH.[169]

Odmah nakon sklapanja sporazuma Italija je napravila novu administrativnu podjelu ustupljenih područja; pri tom je na neodređeno vrijeme odgodila uspostavu autonomnog statusa za područje Splita i otoka Korčule, koja je bila predviđena Rimskim ugovorom.[170] Pod vladavinom Italije u pripojenim je krajevima (I. zona) provođena sustavna nasilna talijanizacija.

Talijansko podupiranje srpskih pobuna

Suočena s hrvatskim nezadovoljstvom i nesuradnjom u pretvaranju Hrvatske u zemlju pod talijanskom dominacijom, Talijani u zoni svojega utjecaja ohrabruju na ustanak Srbe nezadovoljne uspostavom NDH; taj se ustanak i događa za manje od mjesec i pol dana, najprije posve četnički Vidovdanski ustanak 24. lipnja 2014. god. u Istočnoj Hercegovini, a kratko zatim i ustanak na tromeđi Like, Bosanske Krajine i Dalmacije 27. lipnja 2014. god.

General Gojko Polovina - kao komunist koji su je uvelike pripisivao zasluge za ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. godine - iznosi u svojoj memoarskoj knjizi iz 1988. godine razloge zašto u tom ("njegovom") ustanku ne treba tražiti sudjelovanje četnika. On, naprosto "ne priznaje" četništvo onim pojedince koji su poslije doista bili četnički vođe, već nam objašnjava da su ti pojedinci zapravo bili talijanski agenti, koji su radili na podizanju ustanka: “Ostavljam po strani naše subjektivne greške i slabosti (…) ali prosto je izmišljena tvrdnja da su ‘četnički elementi’ tobože izazvali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili organizacije i proglasili ih četnicima (…)”.[171]

Talijanski problemi sa srpskim pobunjenicima: četnicima protiv partizana

Kako komunisti - koji vjerno rade prema direktivama iz Moskve, koje nalažu da valja organizirati oružani otpor Nijemcima i Talijanima - ubrzo predvode partizane u borbu protiv stranih fašista, Talijani se u krajevima NDH u kojima onemogućuju djelovanje domobrana i ustaša oslanjaju na četnike i pružaju im punu pomoć,[172] [173]priznajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju.[174]

Već 7. rujna 1941. Italija je ponovno okupirala Drugu zonu (80 km od mora - to su približno bili krajevi koje je Galezzo Ciano za Italiju tražio od Ante Pavelića).[47] U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe stavljene su pod talijanskim zapovjedništvo. Veliki župani u Dalmaciji postojali su samo na papiru.[15] Italija je nešto kasnije okupirala i Treću zonu, do granice interesne zone, ali se 1942. povukla u skladu sa Zagrebačkim sporazumom. Odnosi NDH s Italijom su konstantno bili napeti. Italija je budno pazila na hrvatsku politiku prema izgubljenim krajevima: talijanski izaslanici su prosvjedovali kod vlasti NDH u slučaju ako bi se u novinama pojavila reportaža ili fotografija iz Dalmacije, čak i iz onih krajeva koji su po Rimskim ugovorima pripali NDH.

U proglasu i provedbenoj zapovijedi kojim ponovno uspostavlja okupaciju Druge i Treće zone (tj. na približno polovini teritorija NDH), aktualni zapovjednik talijanske 2. armije (i uskoro potom, Načelnik glavnog stožera oružanih snaga Kraljevine Italije) general Vittorio Ambrosio ostavlja vlastima NDH tek civilnu upravu (i to pod nadzorom talijanskih vojnih vlasti) u Trećoj zoni; Druga zona je pod potpunom vlašću Italije. U izvještaju o reakciji vladajućih krugova NDH na ponovno zauzimanje Druge i Treće zone Giovanni Battista Oxilia, prvi čovjek talijanske Vojne misije u Zagrebu, iznosi otvoreno: „Sadržaj tih mjera svi su ministri općenito protumačili kao namjeru Italije da zauzme područja koja su ugovorima dodijeljena NDH (prikrivajući ponovnu okupaciju navodnim vojnim razlozima) i da ih kasnije više ne vrati". Potpunim ponovnim zauzimanjem Druge zone Italija je zapravo dobila područja koja je odlučnim nagovaranjem pokušala dobiti od Pavelića na konferenciji održanoj 25. travnja 1941. u Ljubljani.[175]

Istodobno s potiskivanjem vojne prisutnosti NDH u svojoj okupacijskoj zoni, Talijani naoružavaju i na svaki drugi način podržavaju četnike, u kojima vide faktor koji će trajno udaljiti Hrvatske "pretenzije" od Jadrana. Na sastanku 10. siječnja 1942. godine - pred Antom Pavelićem i njemačkim generalom E. Gleise von Horstenauom - zapovjednik II.a talijanske armije general Mario Roatta izvješćuje njemačke saveznike da drži pod svojim zapovjedništvom 3.000 četnika kod Plaškog i Vrhovina, 8.000 kod Knina (među kojima 3.000 iz Hercegovine) i u Hercegovini 8.000, tj. ukupno 19.000 četnika. Sve je te četnike Roatta organizirao i premještao bez da išta pita vlasti NDH - čijim je dužnosnicima nekoliko dana ranije govorio da pod svojom kontrolom navodno ima svega 1.500 četnika. Roatta je na sastanku najavio da će "morati" na teritoriju NDH upotrijebiti i dio od 20.000 četnika kojima zapovijeda na području Crne Gore, i čiji broj namjerava povećati za daljnjih 10.000.[176] Čak i pred Nijemcima, Roatta je propustio napomenuti da među četnicima koje on raspoređuje po NDH već djeluje Zlatiborski četnički odred, doveden iz same Srbije.[177]

U travnju 1942. godine izvješćuje izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova u Zagrebu dr. Edmund Veesenmayer, kako Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku, te da ona svim sredstvima pokušava što brže stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život.[178]

Tomislav II. je abdicirao 20. kolovoza 1943. Kraljevina Italija bezuvjetno kapitulira 8. rujna 1943., nakon čega je Ante Pavelić (nakon konzultacija s Njemačkom) sljedeći dan stavio izvan snage Rimske ugovore.[179]

Odnos s Njemačkom

NDH je Njemačkoj plaćala troškove okupacijskih trupa. Veliki dio pripadnika njemačkih okupacijskih postrojbi - čitavih pet "legionarskih" i SS divizija s oko 70.000 pripadnika, te većina osoblja Njemačkog redarstva u Hrvatskoj- bili su vojni obveznici NDH

Odnos NDH prema Njemačkoj bio je potpuno servilan. To najbolje potvrđuje slučaj tzv. note Sambugnach.[180] Naime, nakon pokolja nad više stotina hrvatskih civila koji su počinile njemačke snage u Otoku kod Sinja u ožujku 1944., ministar za Dalmaciju Edo Bulat uputio je bijesno pismo ministru vanjskih poslova, Stijepu Periću, koji je otpravio prosvjednu notu Nijemcima zbog divljanja njihove vojske u Dalmaciji, ulažući protest zbog umorstva i povrjede suvereniteta i zastave te tražeći suđenje počiniteljima.[47][38] Nijemci su odbili primiti notu, zabranjujući hrvatskoj vladi da joj se ikad više obrati takvim tonom.[47][38] Nakon toga, Pavelić je jednostavno smijenio Perića.[47] Isto tako, Pavelić je u jednom posjetu Hitleru vratio osobne predmete pruskog kralja Friedricha II. Velikog i pruske ratne zastave, koje su mu zaplijenili hrvatski ratnici u sklopu habsburške vojske prilikom jednog prepada na pruski tabor.[181]

S druge strane, Nijemci su bili prilično nezadovoljni ustaškom vlašću u NDH. Naime, iako je u početku sam Hitler podržao ustaške namjere o preseljenju i progonu Srba,[182][183] teroristička ustaška politika prema Srbima poticala je pobunu stanovništva i jačala narodnooslobodilački pokret. Njemačka u početku nije htjela vezivati veće snage u NDH,[184] no kako je na to bila primorana širenjem i jačanjem NOP-a, tražili su druga rješenja. Opunomoćeni njemački general u NDH, Edmund Glaise von Horstenau, predlagao je da bi najbolje rješenje bilo izdvajanje izvršne vlasti, Domobranstva i Oružništva iz vlade zbog toga što je ustaška vlast kompromitirana zločinima, pogreškama i korupcijom. U listopadu 1941. Nijemci su ponudili Mačeku preuzimanje nekakve činovničke vlade, koja bi predstavljala njemačku vojnu upravu u NDH.[185] 1942. tajno su ponudili Italiji vojno preuzimanje kontrole nad čitavom NDH, što je Italija odbila, smatrajući da bi to bio prevelik teret.[186] Kako je vrijeme prolazilo, neučinkovitost i nefunkcioniranje vlasti i oružanih snaga NDH doveli su do njemačkog aktivnog angažmana. Nijemci su krajem 1942. čak sebi potčinili sve domobranske postrojbe veće od bojne (1.000 vojnika).[148]

Na području NDH unovačeno je ljudstvo - mahom etnički Hrvati - za više divizija Wehrmachta i SS-a koje su djelovale izravno pod njemačkim zapovjedništvom i bez ikakve odgovornosti prema zakonima i vlastima NDH: 369. "Vražja" divizija; 373. "Tigar" divizija; 392. "Plava" divizija (te tri postrojbe nazivalo se "legionarskim"), 13. oružana gorska divizija SS-a "Handžar" i 23. oružana gorska divizija SS-a "Kama". Zapovjedni jezik u tim postrojbama bio je njemački (izvorno je bilo zamišljeno da jednu diviziju čini oko 8.500 Hrvata, te oko 3.500 Nijemaca), te su na tom jeziku polagalo i vojničku prisegu - u kojoj se zaklinjalo na odanost i Njemačkoj i Hrvatskoj. Uglavnom su ratovale na području NDH. Troškove tih i drugih njemačkih okupacijskih postrojbi naplaćivani su vrlo obilno od NDH; zapravo je trgovinski razmjena između Njemačke i NDH bila toliko povoljna za Njemačku da NDH nakon naplate svih troškova okupacijskih trupa, te troškova oružja i opreme za postrojbe same NDH koji su nabavljani u Njemačkoj (što je sve zajedno koštalo približno pola milijarde maraka) ostaje neto - vjerovnik Njemačkoj za daljnji iznos od preko pola milijarde njemačkih maraka; iznimno visok iznos obzirom na vrijednost novca u to doba (taj je dug od njemačke poslije naplatila Titova Jugoslavija).[187] Domobranske i ustaške postrojbe (koje su bile pod kontrolom vojnih vlasti NDH) su nerijetko stavljane pod operativnu kontrolu legionarskih ili drugih njemačkih postrojbi.

Hrvatske vojne obveznike koristio je Treći Reich i na bojištima u drugim zemljama. Na slici Hrvatska zrakoplovna legija

U travnju 1943. Ante Pavelić je s Heinrichom Himmlerom dogovorio/pristao na stvaranje Njemačke redarstvene organizacije popunjene Nijemcima iz Reicha, Hrvatima (koje smije novačiti i premještati iz OS NDH) i hrvatskim Volksdeutscherima; određeno je da će na njenom čelu biti Konstantin Kammerhofer. Nove policijske postrojbe, koje nakon kapitulacije Italije 1943. djeluju na cjelokupnom području NDH, bile su pod izravnim zapovjedništvom Njemačke, te su nosile njemačke odore s hrvatskim grbom. Službeni naziv novog redarstva bio je Njemačka redarstvena organizacija u Hrvatskoj, odnosno Njemačko redarstvo u Hrvatskoj. Neslužbeni naziv – Njemačko-hrvatska policija – korišten je i u službenim dokumentima. Do ljeta 1944. ustrojeno je petnaest bojni, raspoređenih u pet pukovnija, od kojih je 1. Polizei Freiwilligen-Regiment Kroatien osnovana u studenom 1943. kao Polizei Freiwilligen-Regiment Kroatien; ta je postrojba bila pretežno popunjena Volksdeutscherima. Od ožujka 1944. i 3. pukovnija je Volksdeutscherskog sastava, kao rezultat prekomande triju kompletnih domobranskih željezničko-stražarskih bojni u Deutsche Polizei. Formirano je i 15 samostalnih bojni, nazvanih Polizei Freiwilligen-Bataillon Kroatien, numerirane od 1 do 15. Krajem 1944. god. Njemačko-hrvatska policija ima oko 32.000 pripadnika. Početkom 1945. spojeno je 12 tih bojni u Oružničku diviziju Hrvatska (Gendarmerie Division Kroatien).[188]

Daljnje smanjivanje suvereniteta NDH, u kojoj je sada njemačka policija obavljala redarstvene poslove, bio je kontekst u kojem u drugoj polovini 1944. godine nastaje Urota Lorković-Vokić, čije sudionike otkriva Gestapo, a Ante Pavelić mora provesti uhićenje njenih pripadnika.

Porast njemačke kontrole nad NDH možemo pratiti u broju njemačkih vojnika na njenom području. Krajem 1941. godine (u jeku njemačke invazije na Sovjetski savez) u NDH se nalazilo oko 18.000 njemačkih vojnika, sredinom 1943. godine broj je porastao na 107.500 njemačkih vojnika (od čega 45.000 vojnih obveznika NDH u sastavu njemačkih postrojbi), a krajem 1944. godine je zbog povlačenja njemačkih snaga s Balkanskog poluotoka bilo na području NDH ukupno 350.000 njemačkih vojnika (70.000 vojni obveznici NDH).[189]

Odnosi NDH i Mađarske

Gotovo jednako teški kao s Italijom, bili su i odnosi s Mađarskom zbog sudaranja nacionalnih interesa. Mađarska je okupirala Međimurje i Baranju te ih jednostrano pripojila, točnije, Mađarska je okupirala Baranju 11. travnja 1941. godine, a Međimurje 16. travnja 1941. godine; oboje bez pristanka vlasti NDH. Osobito je pitanje pripajanja Međimurja Mađarskoj bilo razlogom vrlo loših odnosa Mađarske i NDH.[190]

Kraljevska jugoslavenska vojska napustila je Međimurje već prvog dana rata. 7. travnja ondje su ušli Nijemci, a mjesne ustaše pošle su organizirati civilnu upravu 8. travnja. Imali su problema s promađarskim aktivistima (etničkim Mađarima i odnarođenim Hrvatima). Svaka je diskusija prekinuta mađarskim vojnim pripajanjem. Mađarska je odmah krenula s radikalnim asimilacionističkim mjerama iz 19. stoljeća kojima je zatirala i mađarizirala manjine: partikularizmima i oštrim kažnjavanjem svake komunikacije s matičnim narodom. Reaktivirali su tezu o tobožnjem posebnom "međimurskom narodu", potom nakon ukidanja vojne uprave Međimurje prestaje biti posebna jedinica i inkorporirano je u Zaladsku županiju. U škole su uvedeni mađarski i "međimurski" jezik, a vodilja je bila postupni prijelaz na mađarski. Osnovan je list kao organ mađarske vlasti. Toponimi su promijenjeni u mađarske, u povijesnoj nastavi njegovan je kult velikomađarskih događaja i mađaronskih osoba, hrvatstvo Međimurja negirao se u svakoj prilici, cijelo Međimurje premrežili su gustom mrežom oružničkih postaja koje su sprječavale svaki pokušaj protumađarske djelatnosti i propagande te su uhićivali prvake Hrvata. [191] NDH nikada nije priznala Mađarskoj pravo na Međimurje, protestirala je protiv njega i naglašavala svoje pravo; u NDH su pomalo naivno za to krivili lokalne mađarske zapovjednike, a mađarski predstavnici to su potvrđivali "da je do toga došlo pod pritiskom mađarske javnosti i vojnih krugova predvođenih regentom Miklòsem Horthyem". Hrvatski se tisak odupirao mađarskoj promidžbi, dok je nju u NDH pronosio njemački tisak, koji je pisao s promađarskih gledišta. Službeni je Berlin bio stava da će se pitanje Međimurja riješiti poslijeratnom mirovnom konferencijom.[192]

Zbog ovakvog mađarskog postupka Mađarske, NDH i Mađarska nisu međusobno surađivale ni redarstveno ni policijski-obavještajno.[193] Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković ocijenio je da su odnosi NDH s Mađarskom u beznadnom položaju, a prigodom sazivanja Saborra 24. veljače 1942. izjavio je da Međimurje "smatra sastavnim dijelom NDH"; NDH dugo nije htjela akreditirati veleposlanika.[194] Nasuprot mađarskoj integraciji, NDH je ipak zadržala upravu za kotare Čakovec i Prelog. Oni ipak nisu djelovali u tim gradovima, ali su održavali stanovitu aktivnost iz Varaždina, kao teritorija pod kontrolom NDH. Međimurje je upravno pripalo velikoj župi Zagorju, a u zemljovidima unošeno u granice NDH.[195]

Mađarska je zahtijevala razmjenu stanovništva u Srijemu i Baranji, luku Rijeku, odnosno Sušak (nakon talijanske okupacije bilo koju jadransku luku), a kasnije i bescarinski režim za prijevoz robe iz Mađarske na Jadran te davanje željeznice Zagreb-Rijeka u najam mađarskih državnih željeznica.[196] Tijekom srpnja 1941. stanje se toliko zaštrilo da se razmišljalo i o prekidu svih diplomatskih odnosa s Mađarskom.[197]

Mađarski apetiti nisu se zaustavili na pripajanju Međimurja i Baranje, kao ni Bačke koja je također imala brojne Hrvate. Planirali su se i dalje širiti na hrvatske krajeve. Među tim kartografskim planovima bio je i jedan koridor preko Hrvatske prema Rijeci kao "mađarskoj državnoj luci", a za dalju budućnost su predvidili da se dio morske obale od grada Rijeke do ušća rijeke Zrmanje ponovno nazove "Mađarsko primorje". Višestruki diplomatski prosvjedi i zahtjevi NDH prošli su bez ikakva dobra rezultata.[198]

Brzo priznanje NDH koje je Mađarska dala nije moglo sprati nečasno mađarsko prisvajanje hrvatskih krajeva. Sramotno po ustaški pokret, Pavelić je poslije rata napisao topli nekrolog Horthyju.[199]

Odnosi sa Slovačkom, Bugarskom i Rumunjskom

NDH je održavala izrazito srdačne i prijateljske odnose sa Slovačkom i Bugarskom.[200] Postojale su neke kombinacije oko stvaranja saveza Slovačke, NDH i Rumunjske kako bi se oslabila mađarska ekspanzionistička politika, koja je ugrožavala sve tri zemlje; Nijemci su međutim jasno dali do znanja da o tome nema govora.[43][201][200]

Tijekom 1941., NDH je postala članicom Svjetske poštanske unije. 10. kolovoza 1942. pristupila je na Brijunima osnivanju Društvu željeznica Dunav-Sava-Jadran.[202] NDH je potpisala ženevsku konvenciju 20. siječnja 1943.[203]

Kada su SAD ušle u Drugi svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbor, NDH je objavila rat SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, zajedno s ostalim članicama Sila Osovine 14. prosinca 1941.[204] Kako NDH nikada službeno nije objavila rat Sovjetima, na Istočnom bojištu su ratovali samo hrvatski dobrovoljci i to u njemačkim uniformama. Slanje hrvatskih legija na Istočno bojište bio je u prvom redu politički potez, kako bi se stekla naklonost Trećeg Reicha i ubrzala izgradnja vlastitih oružanih snaga.[205]

Međunarodno priznanje

Vanjska politika NDH vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike te je stoga i međunarodno priznanje države ostalo u tim ograničenim okvirima, premda je vodstvo NDH bezuspješno uložilo veliki trud kako bi je priznale barem neutralne zemlje. NDH su priznale samo članice Trojnog pakta, njihove saveznice, kao i zemlje koje su te članice okupirale, te Španjolska. Države s kojima je NDH održavala međunarodno-pravne odnose, koje su priznale NDH de facto i de iure:

Država Datum priznanja[206] Napomena[117]
Flag of Hungary (1920–1946).svg Mađarska 10. travnja 1941. Mađarska je prva priznala NDH u proglasu madžarskom narodu, što je zapravo bila izlika za napad na Jugoslaviju. Pavelić je 16. travnja i službeno zatražio formalno madžarsko priznanje, no Horthy je odgovorio kako je priznanje podijeljeno već 10. travnja. Istovremeno je Mađarska okupirala Međimurje i Baranju, pa u početnim mjesecima NDH nije htjela poslati veleposlanika u Budimpeštu.
Flag of First Slovak Republic 1939-1945.svg Slovačka 12. travnja 1941. Kako nije bilo izravnih brzojavnih veza, priznanje je sa zakašnjenjem došlo u Zagreb tek 17. travnja.
Flag of German Reich (1935–1945).svg Njemačka 15. travnja 1941. Treći Reich je prije priznanja isprva tražio pripajanje Huma na Sutli, što je jedva izbjegnuto.
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija 15. travnja 1941. Uz klauzulu prilikom priznanja da će razgraničenje biti određeno kasnije.
Naval Ensign of Bulgaria (1878-1944).svg Bugarska 21. travnja 1941. O uspostavi NDH Pavelić je 18. travnja brzojavno izvijestio bugarskog cara Borisa i zamolio ga za priznanje. Njemački je poslanik 24. lipnja dostavio Borisov odgovor, kojim se Zagreb izvješćuje da je bugarska kraljevska vlada 21. travnja priznala NDH.
Flag of Romania.png Rumunjska 6. svibnja 1941. Pavelić je 16. travnja uputio generalu Antonescuu brzojav o proglašenju NDH, te ga zamolio za priznanje. Rumunji su nešto otezali s priznanjem, prethodno provjeravajući kod Nijemaca, ima li zapreka za priznavanje. Kad je Berlin 4. svibnja odvratio da takvih zapreka nema, Rumunjska je Hrvatsku priznala 6. svibnja.
Flag of Japan.svg Japan 7. lipnja 1941. Veleposlanstvo u Zagrebu
Flag of the Spain Under Franco.png Španjolska 27. lipnja 1941. Službenu obavijest o uspostavi NDH španjolskoj je vladi tek 14. lipnja 1941. poslao ministar Lorković. Španjolski konzul iz Sušaka Marchese del Castanar je 25. lipnja javio da je španjolska vlada, posredovanjem talijanskoga veleposlanstva u Madridu, i formalno priznala Hrvatsku. Akt o priznanju izdan je 27. lipnja, a u Zagrebu je primljen 4. srpnja.
Flag of Finland.svg Finska 2. srpnja 1941. Zbog nepostojanja izravnih veza s Finskom, hrvatski je ministar vanjskih poslova u lipnju 1941. htio posredovanjem njemačke diplomacije notificirati Helsinkiju uspostavu hrvatske države i zatražiti priznanje. Nijemci su ga, međutim, uputili na talijansku pomoć. Talijanski poslanik Casertano priopćio je 9. srpnja da je finska vlada Italiji dostavila brzojav, kojim se priopćuje da je na sjednici vlade, održanoj 3. srpnja, Finska odlučila priznati Hrvatsku. Kako proizlazi iz dopisa finskoga ministra vanjskih poslova od 31. srpnja, dan ranije, 2. srpnja, de iure priznanje NDH izrekao je finski predsjednik republike Risto Ryti.
Flag of the Republic of China.svg Republika Kina 5. srpnja 1941. Japanska marionetska vlada u Nankingu
Flag of Denmark.svg Danska 10. srpnja 1941. Posredovanjem njemačkog poslanstva u Zagrebu, ministar Lorković je 17. lipnja vladi Kraljevine Danske poslao brzojav, kojim notificira uspostavu NDH i moli priznanje. Danski ministar vanjskih poslova Erich Scavenius odgovorio je kako je 10. srpnja njegova vlada odlučila de iure priznati Hrvatsku i njezinu vladu. Danska je tijekom rata imala konzulat u Zagrebu[207]
Flag of Manchukuo.svg Mandžukuo 2. kolovoza 1941. Japanska marionetska država. Zastupao ju je japanski veleposlanik.
Flag of Thailand.svg Tajland 27. travnja 1943. Japanska marionetska država
Diplomatski odnosi
Flag of Switzerland.svg Švicarska 10. rujna 1941. Nikad nije službeno priznala NDH pod pritiskom Ujedinjenog Kraljevstva, iako je konzulat u Zagrebu i dalje djelovao.[208][207] Sporazum o robnom i platnom prometu između NDH i Švicarske Konfederacije potpisan je u Zagrebu 10. rujna 1941.[208]
Flag of France.svg Višijska Francuska 16. ožujka 1942. Iako je imala konzulat u Zagrebu te je međusobno potpisan trgovački ugovor, također nikad nije priznala NDH.
Flag of the Vatican City.svg Vatikan Vatikan nikad nije službeno priznao NDH, već je poslan legat koji je iz Zagreba u Vatikan slao prilično nepovoljna izvješća.[148] Isto tako, postojao je izaslanik vlade NDH pri Svetoj Stolici. Za razliku od NDH, Vatikan je održavao pune diplomatske odnose s Jugoslavijom, odnosno izbjegličkom vladom u Londonu, priznajući time kontinuitet Jugoslavije.[148]
Flag of Argentina.svg Argentina Argentina je održavala konzulat u Zagrebu[207] i blagonaklono je djelovala prema NDH, ponajviše zbog mnogobrojne hrvatske dijaspore. No, nakon kasnijeg distanciranja od sila Osovine, nije se više razmišljalo o priznanju NDH.
Flag of Sweden.svg Švedska Švedska je faktično priznala Hrvatsku, priznajući hrvatske putovnice i ne protiveći se hrvatskomu pristupu sporazumu o osnivanju dansko-njemačko-finsko-švedskog povjerenstva za zajednički postupak kod namirivanja potreba za drvom u zemljama Sjevernoga i Baltičkoga mora.[209] Imala je i konzulat u Zagrebu.[207] Ipak, nikad nije službeno priznala NDH.[209]
Flag of Portugal.svg Portugal Portugal je imao konzulat u Zagrebu,[207] no kao neutralna zemlja nije htio priznati protektorat Sila osovine.
Flag of Serbia, 1941-1944.svg Srbija NDH je imala konzulat u Beogradu.[207] Sporazum Hrvatske državne banke sa Srpskom narodnom bankom o likvidaciji obveza iz prometa robe i kapitala nastalih prije 10. travnja 1941. godine.[210]
Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.) Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.)
Mladen Lorković, MVP (1941.-43.) i MUP (1943.-44.)
Ante Vokić, ministar oružanih snaga 1944.

Pokušaji prelaska na stranu Saveznika

Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. temeljito je promijenila situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja te su uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojno znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu.[211] Pavelić je sudjelovao u tom planu, poznatom kao Urota Lorković-Vokić, ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, te nakon što su za zavjeru saznali Nijemci, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do samog kraja rata. Tek nekoliko dana prije ulaska partizana u Zagreb, Pavelić je poslao Vjekoslava Vrančića i Andriju Vrkljana zajedno sa zarobljenim savezničkim zrakoplovcima u misiju u Italiju, kako bi ponudio predaju NDH saveznicima u njihovom glavnom stožeru.[47] No, odmah po slijetanju, Amerikanci su Vrkljana i Vrančića uputili u zarobljenički logor.[47]

Pravosuđe

Obavijest o strijeljanju desetorice komunista, odmazdi za smrt redarstvenika Ljudevita Tiljka. Ovakvi postupci polazište su imali u Zakonskoj odredbi o postupku kod komunističkih napadaja kad se počinitelj ne pronađe.

NDH je zadržala pravosudni sustav Kraljevine Jugoslavije, no vraćena su izvorna imena sudova.[212] Nadležnost nad pravosuđem imalo je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja. Postojala su 172 kotarska suda, 19 župskih sudbenih stolova, po jedan upravni i prizivni sud (banski stol) u Zagrebu i Sarajevu, kao i vrhovni sud (Stol sedmorice) u Zagrebu i vrhovni sud u Sarajevu.[213] Ubrzo su uspostavljeni i izvanredni sudovi: prijeki sudovi, narodni sudovi, domobranski prijeki sudovi i ustaški stegovni sudovi. Stalni i pokretni prijeki sudovi su mogli izricati samo smrtne kazne,[148] a izricali su ih i za tako minorne prijestupe poput "izvrgavanja ruglu državnih institucija" ili "držanja letaka kod sebe koji svojim sadržajem vrši promidžbu komunizma".[212] Izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu. Time je sudbena vlast u NDH još više skoncentrirana u Pavelićevim rukama. 7. kolovoza 1941. donesen je zakon "o suzbijanju kažnjivih čina protiv države", kojim se utvrđuje kolektivna odgovornost ukućana nepočinitelja za zločine počinitelja.[95] Zakon je izradio Eugen Dido Kvaternik, Ravnatelj za javni red i sigurnost.[95]

Muške kaznionice bile su u Lepoglavi, Hrvatskoj Mitrovici, Staroj Gradiški i Zenici, dok je ženska kaznionica bila u Zagrebu.[214]

Redarstvo

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Oružništvo i Ustaška nadzorna služba
Ulogu redarstva je obavljalo Hrvatsko Oružništvo, vrsta žandarmerije (ruralne policije).[215][26] Također je postojala i Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i protuobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16. kolovoza 1941. Usto, u većim gradovima postojalo je i gradsko redarstvo, koje je nadziralo promet i čuvalo red i mir. I nacistička Njemačka je održavala svoj vlastiti policijski sustav u NDH; zapravo od 1943. godine nadalje pretežni dio policijskih ovlasti preuzima Njemačko redarstvo u Hrvatskoj, pod izravnom kontrolom Njemačke i s njemačkim kao službenim jezikom.[216]

Oružane snage

Odore pripadnika Hrvatskog domobranstva po rodovima i činovima
Tenk Domobranstva s kolonom pješaka

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Domobranstvo, Zrakoplovstvo NDH, Hrvatska mornarica, Ustaška vojnica, i Hrvatske oružane snage

Hrvatsko domobranstvo

Redovne oružane snage NDH nosile su naziv Hrvatsko domobranstvo. Sastojalo se od kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice, a pod zapovjedništvom Domobranstva bile su i poluvojne organizacije Narodna zaštita i Državna radna služba, te od 1942. i oružništvo.[217] Vrhunac popunjenosti postignut je 1943., kada je kopnena vojska imala 130.000 pripadnika, a sveukupne oružane snage (zajedno s UV) oko 262.000 pripadnika.[218] No, Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika - slabe motivacije, čestog dezerterstva, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja. Kopnena vojska s klasičnom organizacijom nije mogla primjereno odgovoriti na gerilski, partizanski način ratovanja. U studenom 1944. dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

Procjenjuje se da je ukupno oko 125.000 pripadnika Ustaške vojnice, Domobranstva i posebnih muslimanskih jedinica poginulo tijekom rata i u stradanjima u svibnju 1945. i poraću.[219] Od toga je 65.000 ubijeno tijekom rata, a 60.000 u svibnju 1945. i nakon toga.[219] Od tih 60.000 gotovo 50.000 ih je ubijeno kod Bleiburga i na Križnom putu, a oko 10.000 u događajima kod Viktringa.[219]

Ustaška vojnica

Ustaški pokret imao je svoje dobrovoljačke paravojne postrojbe, Ustašku vojnicu. UV je korijene imala u Ustaškoj vojsci osnovanoj u emigraciji. Osnovana je 10. svibnja 1941. te je zamišljena kao skup jedinica raspoređenih po cijelom teritoriju, lako pokretljiva i učinkovita protiv "unutarnjeg neprijatelja".[220] UV je bila pod zapovjedništvom Glavnog ustaškog stana. Na vrhuncu je bila ustrojena u 24 zdruga (brigade). Njeni pripadnici provodili su politiku terora prema manjinama i neistomišljenicima, pogotovo komunistima. Pripadnici UV odgovorni su za brojne ratne zločine i zločine nad civilnim stanovništvom počinjene tijekom rata.

Nestanak

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Srijemska bojišnica, Svibanjska katastrofa, Bleiburg, Križni put (1945.), i Zločini nakon rata

Prostor pod nadzorom NOVJ (šrafirano crveno) u rujnu 1944.
Promjene crta bojišnice od 15. ožujka do 15. svibnja 1945.

Krajem 1944. NDH je kontrolirala samo veće gradove i uski pojas oko najvažnijih cestovnih i željezničkih pravaca.[221] Nakon zauzimanjaKnina 4. prosinca 1944. oslobođena je čitava Dalmacija, a snage NOVJ su se polako primicale Lici i Gorskom kotaru. Na istoku zemlje držala se Srijemska bojišnica, koja je bila manje-više stabilna. Vrh NDH stupio je u kontakte s predstavnicima slovenskih domobrana, crnogorske narodne vojske i Draže Mihailovića o stvaranju zajedničkog protukomunističkog bloka, ali ti planovi nisu ostvareni.[222] Kad je vodstvu NDH već postalo jasno da je kraj neminovan, razmišljalo se i odlasku dijela snaga u gerilu, pogotovo na području Like, no od toga se odustalo.[223] Na području NDH gomilale su se njemačke snage s Balkana u povlačenju prema sjeveru i zapadu, a vojni i državni vrh NDH je odlučio povlačiti svoje snage prema zamišljenoj Zvonimirovoj liniji, koja je trebala biti posljednja obrambena linija HOS-a NDH.[223] Linija se od Karlovca protezala prema Dugom Selu, Vrbovcu, Križevcima, Koprivnici i prema Dravi gdje se trebala vezati za položaje njemačke vojske.[223] No, do formiranja ove obrambene linije zapravo nikad nije došlo.[223]

Gospić je oslobođen 4., a Sarajevo 6. travnja. Srijemska bojišnica je konačno probijena 12. travnja 1945. te se oružane snage NDH počinju okupljati oko Zagreba s nejasnim glasinama kako će "udariti protiv komunizma".[224] Tih dana u Zagrebu je bilo oko 150.000 izbjeglica sa svih strana NDH.[225] Nakon što se uvidjelo da je Zagreb nebranjiv zbog nedostatka strjeljiva i bezizlazne situacije, premda je bilo i ideja o pružanju otpora do kraja,[144] vodstvo NDH donosi odluku o povlačenju prema Austriji, gdje su se vojska i narod koji ju je pratio trebali predati saveznicima, nadajući se da će izbjeći osvetu i predaju Titovim partizanima.[144] Skupa s vojnicima i civilima NDH povlačili su se slovenski domobrani, Kozaci, crnogorski četnici i druge kvislinške skupine. Kako je u međuvremenu propala Vrančićeva misija predaje saveznicima u Bariju,

Povlačenje hrvatskih vojnika i civila kroz Austriju u svibnju 1945. godine
Jelačićev trg 12. svibnja 1945., slavlje zbog kraja rata

Vlada NDH je raspuštena te je napustila Zagreb 4. svibnja. Pavelić se, prešavši austrijsku granicu već 8. svibnja navečer, također dao u bijeg. Hrvatske oružane snage u povlačenju engleski vojni predstavnici su prisilili na polaganje oružja i predaju Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Neki partizanski izvori navode da je zarobljeno oko 92.000 pripadnika HOS-a.[226] Posljednji džep otpora oko Odžaka u Bosanskoj Posavini s oko 450 vojnika slomljen je tek 25. svibnja.[227]

Nakon predaje kod Bleiburga počinje tzv. križni put zarobljenih vojnika i civila. Dogodila su se mnoga masovna smaknuća, no i danas je neutvrđen konačni broj žrtava, koji se uglavnom procjenjuje na oko 50.000.[219]

Naslijeđe

SFRJ

Slavko Kvaternik tijekom suđenja u Zagrebu, 1947.

Dio istaknutih časnika i političara (Mile Budak, Vilko Begić, Slavko Kvaternik, Fedor Dragojlov, Vladimir Laxa, Ljubo Miloš, Slavko Štancer) osuđen je i smaknut nakon rata, dok su neki nestali u kaosu na Bleiburgu. Ante Pavelić i dio istaknutijih vođa uspio je pobjeći. Neki su istaknuti članovi vodstva NDH kasnije izručeni Jugoslaviji, poput Andrije Artukovića, dok su neki progonjeni ili ubijeni od strane agenata UDBA-e zbog svoje ratne prošlosti, poput Vjekoslava Luburića. U poraću su smaknuti i mnogi svećenici[228] i civili. Civili koji su surađivali s režimom, kao i većina unovačenih pripadnika Domobranstva, u SFRJ su bili smatrani građanima drugog reda. Usto se nakon rata pojavio i kratkotrajni gerilski oružani protukomunistički pokret, sastavljen uglavnom od simpatizera NDH, poznat pod zajedničkim nazivom Križari.

Zbog početne podrške NDH i pasivnog držanja velikog dijela stanovništva u prvim godinama rata (tako da su Srbi činili i do 80% pripadnika NOVJ na području Hrvatske 1942.),[229] Hrvatima je u razdoblju Druge Jugoslavije nametana hipoteka ustaštva i genocidnosti, iako su Hrvati dali razmjerno najviše boraca Narodnooslobodilačkoj vojsci u drugoj polovici rata. Hrvatska strana je u Jugoslaviji često nosila teret Pavelićevog režima, slabeći svoj pregovarački položaj, što je dovelo do dugotrajnog razdoblja tzv. hrvatske šutnje, prekinute tek 1971. Hrvatskim proljećem, dijelom pokrenutim i da se skine nametnuti teret ustaštva.[230]

Stvoren je mit o Jasenovcu. Jugoslavija je podatke o broju žrtava tijekom rata proglasila državnom tajnom, što je omogućilo kasnije manipulacije, tako da će "povjesničari" u službi velikosrpske agresije tijekom zadnjih godina zajedničke države govoriti o milijun ili više ubijenih Srba na području NDH. Radovan Bulajić, na primjer, govori o 1.110.929 ubijenih Srba,[123] dok su drugi govorili i o 1.000.000 ubijenih Srba samo u Jasenovcu, a ukupno i do čak 2 milijuna.[231] Nakon osamostaljenja Hrvatske provedena su istraživanja i mjerenja i dobio se broj koji varira do 81 tisuću ljudi u Jasenovcu i oko 15 tisuća ljudi u Staroj Gradiški.

Iseljeništvo

Najčešća ruta bijega ustaških dužnosnika i simpatizera NDH bila je preko Italije, Portugala i Španjolske u zemlje Južne Amerike. U političkoj emigraciji mnogi su bivši dužnosnici ili simpatizeri NDH nastavili s političkim i kulturnim radom u svrhu okupljanja Hrvata i očuvanja ideje neovisne hrvatske države (primjerice, Vinko Nikolić). Pavelić je osnovao i vladu NDH u izbjeglištvu. Neke iseljeničke udruge nastavile su s veličanjem NDH u svojim aktivnostima i dugo nakon rata.[232]

Dok je bio guverner Kalifornije, Ronald Reagan (kasnije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država), dana 4. travnja 1968. potpisao je Proklamaciju u kojoj je 10. travnja proglasio Danom hrvatske nezavisnosti u toj saveznoj američkoj državi.[233][234][235] Jedan original ovoga dokumenta, Proklamacije o 10. travnju kao Danu hrvatske nezavisnosti, čuva se u Državnome arhivu Kalifornije, a drugi u hrvatskoj zajednici.[234]

Samostalna Hrvatska

Republika Hrvatska je u izvorišnim osnovama svog prvog Ustava jasno naznačila da svoju državnost u vremenu Drugog svjetskog rata temelji na narodnooslobodilačkoj borbi i odlukama ZAVNOH-a o stvaranju Federalne Države Hrvatske, a nasuprot proglašenju NDH. No, zločini ustaškog režima i njegova bespogovorna odanost Trećem Reichu ostavili su dubok trag u međunarodnoj javnosti. Često su Hrvati u cijelosti poistovjećivani s ustašama i fašizmom, što je izuzetno štetilo kasnijim naporima za ostvarivanje hrvatske nezavisnosti.[236] Strani tisak te pojedini dužnosnici često nisu bili skloni hrvatskoj strani upravo zbog ustaštva koje se izjednačavalo s idejom neovisne Hrvatske. Tako, primjerice, New York Times prilikom zamjene zvijezde petokrake na hrvatskoj zastavi šahovnicom govori o povratku ustaških simbola.[237] Isti list je od kolovoza 1993. do lipnja 1994. spominjao ustaše u najmanje devet članaka u kontekstu suvremene Hrvatske i Domovinskog rata.[237]

Tijekom Domovinskog rata, Predsjedništvo HSP-a objavilo je 13. lipnja 1991. u Ljubuškom Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru. Povelja nije imala nikakvog utjecaja na daljnja politička zbivanja u Hrvatskoj i BiH.[238] Neke postrojbe HOS-a, paravojnog krila HSP-a, za vrijeme rata su nosile imena ustaških časnika.

Pitanje pravnog sljedništva

Vlasti komunističke Jugoslavije su odbijale priznati državnopravni status Nezavisne Države Hrvatske, te su propise i pojedinačne akte tijela NDH prepoznavale isključivo kao akte “pomagača okupatora“, koji svoju pravnu snagu crpe isključivo iz prerogativa koje strani okupatori imaju na području kojega su vojno zauzeli.

Godine 1946. donijet je Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, kojim se pravne akte NDH (i drugih marionetskih država nastalih nakon poraza Kraljevine Jugoslavije) proglašavaju “nepostojećima“; odluke sudova u građanskopravnim i kaznenopravnim stvarima iz razdoblja od travnja 1941. do kraja rata 1945. godine priznaju valjanima, a odluke upravnih tijela se priznalo valjanima jedino ukoliko se odnose na građanskopravne odnose (to se odnosilo na upise osobnih stanja u matične knjige i sl.).[239]

Jugoslavija nije priznavala pravno sljedništvo u pogledu nikakvih međunarodnopravnih odnosa u koje je ulazila Nezavisna Država Hrvatska - makar je naplatila visoki dug koji je Njemačka imala prema tadašnjoj NDH (preko pola milijarde tadašnjih maraka)[240], a takvo pravno sljedništvo ne priznaje danas ni Republika Hrvatska.[241]

Zastupnica u Europskom parlamentu Alessandra Mussolini (unuka Benita Mussolinija) je u svojem kratkom govoru pred plenarnom sjednicom tog tijela 10. veljače 2015. god. dotaknula pitanje Rimskih ugovora, “koji formalno više ne vrijede i koje bi pitanje Vijeće Europe trebala danas ponovo otvoriti“ - ostavljajući nam da mislimo govori li ona to o Rimskim ugovorima iz 1941. godine, kojima je NDH bila predala Italiji većinu teritorija na hrvatskoj obali Jadrana.[242]

Vidi još

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Nezavisna Država Hrvatska.

Literatura

  • Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb, 1999.
  • Tomislav Jonjić: Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Libar, Zagreb, 2000., ISBN 953-97124-1-6; IV. - Hrvatska između sila osovine, str. 485.-636.
  • Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945. Druga knjiga: Dokumenti, Hrvatski institut za povijest i "Dom i svijet", Zagreb, 1998.
  • Jure Krišto: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.
  • Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1986.
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1983.
  • Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., (2. dop. izd.), ISBN 953-6308-39-8
  • Petar Požar (prireditelj): Dokumenti ustaša, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995.
  • Leksikon: Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.

Izvori

  1. Independent State of Croatia, Britannica Online Encyclopedia
  2. Tomasevich, 2001, str. 60.
  3. Stephen R. Graubard (1993). Exit from Communism. p. 153. Transaction Publishers. ISBN 1-56000-694-3.
  4. Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. p. 429. ABC-CLIO. ISBN 1-57607-800-0.
    Wikicitati „The NDH was in fact an Italo-German condominium. Both Nazi Germany and fascist Italy had spheres of influence in the NDH and stationed their own troops there.”
    ()
  5. Banac, Ivo (1988). With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. str. 4. Cornell University Press. ISBN 0-8014-2186-1.
  6. 6,0 6,1 Opća i nacionalna enciklopedija Nezavisna Država Hrvatska
  7. "Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945", Jozo Tomasevich, Sveučilišna naklada Liber 1979, pogl. "Talijanski sistemi upravljanja", "Kolaboracija s Talijanima u NDH", "Britanski prekid s četnicima", "Njemački sistemi upravljanja" i "Nezavisna država Hrvatska"
  8. 8,0 8,1 (engl.) USHMM
  9. 9,0 9,1 Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb: Globus, 1992
  10. 10,0 10,1 10,2 Matković, 2002., str. 189.
  11. 11,0 11,1 Hrvatska enciklopedija, svezak 4, 2002.: NDH
  12. Ivan Očak: Stjepan Radić i Rusija, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.25 No.1 Listopad 1992.
  13. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika: Kronologija pravaštva (XV.), priredio Mladen Kaldana
  14. J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2., 226.-229., 230.-235.
  15. 15,00 15,01 15,02 15,03 15,04 15,05 15,06 15,07 15,08 15,09 15,10 15,11 Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
  16. Bernd Jürgen Fischer (ed.). Balkan strongmen: dictators and authoritarian rulers of South Eastern Europe. Purdue University Press, 2007. Pp. 210.
  17. HAKD "Šenoa", »Ustaša«, god. XII, br. 14/15, str. 11
  18. Pavlowitch, Stevan K.: Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, 2008., ISBN 0-231-70050-4
  19. 19,0 19,1 Dr. Juraj Krišto: O položaju i ulozi Katoličke Crkve u Kraljevstvu/Kraljevini SHS/Jugoslaviji, sažetak predavanja
  20. Shirer, William L., The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany, Simon and Schuster, 1990 ISBN 0-671-72868-7, page 824
  21. Williams, Heather; Parachutes, Patriots and Partisans: The Special Operations Executive and Yugoslavia, 1941-1945, p 33; C. Hurst & Co., 2003; ISBN 1-85065-592-8
  22. Jonjić, 2000., str. 44.
  23. Jonjić, 2000., str. 49
  24. Jonjić, 2000., str. 62, bilješka 288
  25. 25,0 25,1 Igor-Philip Matic: Edmund Veesenmayer. Agent und Diplomat der nationalsozialistischen Expansionspolitik, Oldenbourg, 2002.
  26. 26,0 26,1 26,2 26,3 26,4 26,5 Košutić, Ivan, NZ MH, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992., ISBN 86-401-0260-0, str. 42.
  27. 27,0 27,1 27,2 27,3 Dizdar, Zdravko, Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941., Časopis za suvremenu povijest, br. 3. (2007.), str. 581.–609.
  28. Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 15. str.
  29. 29,0 29,1 Ramet, Sabrina; 2010., Vladko Maček i Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Časopis za suvremenu povijest, Vol.43 No.1 Svibanj 2011.
  30. 30,0 30,1 Matković, 2002., str. 59.-61.
  31. Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 124.
  32. Ivan KošutićRađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., 1997., str. 75
  33. N. Kisić-Kolanović, “Drama vojskovođe”, Časopis za suvremenu povijest 3, Zagreb, 1996., 384.
  34. Ivan de Mihalovich: Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, 1991., Travanjska revolucija
  35. 35,0 35,1 35,2 35,3 Hitrec, Hrvoje: Hrvatska povjesnica, Zagreb, 1999.
  36. Jonjić, 2000., str. 70.
  37. 37,0 37,1 37,2 Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstvenoobavještajnim odnosima NDH i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.XIII No.26 Prosinac 2010.
  38. 38,0 38,1 38,2 38,3 38,4 38,5 38,6 Nikica Barić: Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943. - studeni 1944.), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.31 No.1 Travanj 1999.
  39. Nikica Barić: Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3 Prosinac 2008.
  40. 40,0 40,1 Matković, 2002., str. 82.
  41. 41,0 41,1 41,2 41,3 Ivan Košutić: 49 mjeseci NDH 1. knjiga, 1997., SiP, Zagreb
  42. 42,0 42,1 Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i NDH 1941.-1945., Zagreb, 1977., str. 106.
  43. 43,0 43,1 43,2 43,3 Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983.
  44. cfr.: Davide Rodogno Il nuovo ordine mediterraneo, ed. Bollati Boringhieri, Torino 2003.
  45. 45,0 45,1 I. Balta: Kolonizacija u Slavoniji od početka XX. stoljeća s posebnim osvrtom na razdoblje 1941. – 1945. godine, Rad. Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 43/2001, str. 473
  46. "German Finance in World War II" Richard W. Lindholm, "The American Economic Review", Vol. 37, No. 1 (Mar., 1947), str. 121-134, Table III., str. 127
  47. 47,0 47,1 47,2 47,3 47,4 47,5 47,6 47,7 47,8 47,9 Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia 1941–1945: Occupation and Collaboration, Stanford, Cal., Stanford University Press, 2001. ISBN 0-8047-3615-4
  48. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008., str. 245
  49. Zbornik zakona i naredaba, 9; Narodne novine, 17. IV. 1941.
  50. Hrvatska gruda, 82/1942.
  51. 51,0 51,1 51,2 Promjene domaće valute u dvadesetom stoljeću, Kunalipa, hrvatski numizmatički portal
  52. Tomasevich, Jozo, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 783-790
  53. 53,0 53,1 Matković, 2002., 45.
  54. United States, Foreign Economic Administration, Yugoslavia: Economic Resources During the Liberation Period, str. 33.
  55. Jozo Tomašević, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945 (okupacija i kolaboracija), EPH Liber, Zagreb 2010.
  56. Cabas, Gospodarski problemi NDH, str. 11.
  57. Hrvatski slikopisni tjednik br. n/a
  58. 58,0 58,1 58,2 58,3 Vladimir Matijanić (studeni 2011.). Martin Bitunjac: I žene su euforično stvarale NDH. Slobodna Dalmacija, preuzeto 2. ožujka 2013.
  59. Povijesni pregled Zavoda za mikrobiologiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Pharma.hr, pristupljeno 3. lipnja 2011.
  60. Medical Faculty of Sarajevo University Mission Statement
  61. Novi List: To se zove biti Hrvat, str. 9., 28. veljače 2010.
  62. Nada Kisić Kolanović: “Islamska varijanta” u morfologiji kulture NDH 1941. - 1945., Časopis za suvremenu povijest, God. 39., br. 1., 63.- 95. (2007)
  63. Marija Grgičević: Povratak zaboravljene glumice, Dragica Krog-Radoš, glumica i subreta, Vijenac, Broj 338, 15. veljače 2007. ISSN 1330-2787
  64. 64,0 64,1 Snježana Banović: Država i njezino kazalište, sažeti prikaz/najava
  65. Popular practice of national music during the Second World War
  66. 66,0 66,1 66,2 Maja Vonić, Perica Vujić: Jezična politika u NDH
  67. 67,0 67,1 67,2 Marko Samardžija: Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH, Zagreb, 2008.
  68. 68,0 68,1 Panoptikum: Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), Krešimir Galović
  69. 69,0 69,1 69,2 Krešimir Galović: Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), I. dio, Vijenac, Broj 227, 14. studenoga 2002. ISSN 1330-2787
  70. Martinčić, Julijo. Osječka arhitektura 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Osijek, 2006. (str. 170)
  71. Allies in the NDH's print 1943–1945[Neaktivna poveznica]
  72. Hrvatska znanstvena bibliografija – Prikaz rada. Bib.irb.hr (14 May 2010). pristupljeno 3 June 2011
  73. 73,0 73,1 History of Radio in Croatia. Free-sk.htnet.hr. pristupljeno 3 June 2011
  74. History of HRT [Neaktivna poveznica]
  75. The Role of Public Audiovisual Media[Neaktivna poveznica]
  76. 76,0 76,1 76,2 76,3 Tko je bio ustaški doglavnik Mijo Bzik, Blog Zvonimira Despota, 15. svibnja 2013.
  77. Parašcic, Ivan. Cenzura u Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine, University of Zagreb. Zagreb, 2007. (p. 15)
  78. Tomislav Group. Nk-maksimir.hr. pristupljeno 3 June 2011
  79. About the HNS. Hns-cff.hr. pristupljeno 3. lipnja 2011.
  80. Fixtures and Results. FIFA. pristupljeno 31. listopada 2012.
  81. History of Handball. Hrs.hr. pristupljeno 3. lipnja 2011.
  82. Olymp, October 2006[Neaktivna poveznica]
  83. HSTS, Povijest saveza
  84. 16:31. History of Croatian Olympic Movement. Index.hr. pristupljeno 3 June 2011
  85. 110 years of skiing in Zagreb[Neaktivna poveznica]
  86. Narodne novine, br. 163. (23. 07. 1942.)
  87. Narodne novine, br. 118. (29. 05. 1942.)
  88. Zakonska odredba o danu ustaša sveučilištaraca i podjeljivanju nagrada školskoj mladeži, članak 1., Broj CXVI-972-Z-1942. od 25. travnja 1942.
  89. 89,0 89,1 Rajka Bućin: Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, No.44, ožujak 2002., str. 209-225
  90. ZZN-1944, br. 435, Zakonska odredba o velikim župama, 428-430.
  91. Vatroslav Murvar, Banja Luka – glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, Sveučilišni pododbor Matice Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1942., str. 21.
    Wikicitati „Kada sam u jesen 1939. došao po prvi put na Sveučilište, prva je misao svih nas bila pohoditi i upoznati ilegalne ustaške prvake, one ljude, o kojima smo u pokrajini mnogo govorili i smatrali ih pravim predstavnicima narodne borbe. Jedan od njih nas je primio u svom uredu... Onako usput, u slijedu ove misli, kao nešto što je samo po sebi razumljivo i o čem nema više dvojbe, Roma locuta causa finita spomenuo je odluku Poglavnika o premještanju, odnosno o stvaranju državnog središta buduće hrvatske države u Banjoj Luci. Iznenadio se, da mi to ne znamo, i da se tome čudimo. Podneblje ovog kraja, u kojem leži Zagreb – nastavljao je on pogoduje razvoju jednog tipa našeg čovjeka, koji nije prikladan za nošenje i čuvanje državne samostalnosti, jer je preblag i mekan, te posjeduje neke negativne osobine za državni život. Sva tragika naše prošlosti, obilježene stalnim značajkama vječnih nagodaba i beskrajnih sporazuma, izvire dijelom i iz činjenice, da je težište narodnog otpora počivalo na kraju i ljudima, koji su ljudski shvaćeno divan materijal, ali u političkom smislu svojom mlitavošću nisu bili dorasli teretima užasne i beznadne borbe, svih onih napora, koji se zahtijevaju od narodnog i političkog središta.”
    (Vatroslav Murvar)
  92. Jonjić, 2000., str. 6.
  93. 93,0 93,1 93,2 93,3 crohis.com, Zakonske osnove progona političkih protivnika i rasno nepodobnih u NDH
  94. JUSP Jasenovac, Slovenci u KCL Jasenovac
  95. 95,0 95,1 95,2 Izvod iz iskaza Mile Budaka 26. svibnja 1945. (I. dio), sbplus.hr; prema Mile Budak – portret jednog političara, Ivo Petrinović, Split, 2002.
  96. Mario Jareb: Jesu li Hrvati postali Goti? Odnos ustaša i vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema neslavenskim teorijama o podrijetlu Hrvata, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.3, Prosinac 2008.
  97. Srpski kulturni klub i Banovina Hrvatska, Krešimir Regan, LZMK, Časopis za suvremenu povijest, Vol.40 No.2 Listopad 2008.
  98. Matković, 2002., str. 180.
    Wikicitati „Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu!”
    (Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški)
  99. Matković, 2002., 180. str.
    Wikicitati „Mi imamo ne samo pravo, nego i dužnost tražiti od ovdašnjeg pravoslavnog življa, da taj živalj uvidi, što jest i da se prema tome snađe. Imamo zato pravo govoriti, ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.”
    (Ministar Mile Budak na skupu u Novoj Gradiški)
  100. Naredba za evakuaciju Srba u Zagrebu koji stanuju u određenim sjevernim dijelovima grada, Hrvatski narod, br. 85, 8. svibnja 1941. str. 3
  101. Odredba da se Srbi smiju kretati Zagrebom samo danju, Hrvatski narod, br. 85., 8. svibnja 1941. str. 3)
  102. Veljko Đ. Đurić: Srbi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji 1941-1944. godine. Viđenje kroz sudbine sveštenoslužitelja, str. 156
  103. Zakonska odredba o zabrani ćirilice s Provedbenom naredbom Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatski narod, svibanj 1941.
  104. NDH na životu, Milorad Pupovac, Novosti-samostalni srpski tjednik, broj 530., 12. veljače 2010.
  105. Jonjić, 2000., str. 5.
  106. A. Lj. Lisac, Deportacije Srba iz Hrvatske 1941. godine, Historijski zbornik, br. 14, Zagreb, 1956, 126
  107. partizani. Hrvatska enciklopedija (LZMK). pristupljeno 2013-10-15
  108. 108,0 108,1 HIC Ante Beljo: Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941., slavlje nad zločinom, podlistak, 17. srpnja 2009.
  109. Udbina Likvidacije Hrvata i prije ustanka u Srbu
  110. 110,0 110,1 110,2 110,3 Nikica Barić: Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945., POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10, prosinac 2002.
  111. Slavko Goldstein, 1941.: godina koja se vraća, Historiae, knj. 8 (Zagreb: Novi Liber, 2007), 240.
  112. Domagoj Delač, Dan ustanka naroda Hrvatske Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb / Srb 2012.
  113. prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina Ustanak u Srbu: što se dogodilo 27. srpnja 1941.?, Jutarnji list, 27.07.2010.
  114. Slavko Goldstein, Ratovanje na pravoj strani, Novosti broj 605. 24.07.2011.
  115. Josip Jagić, Tko je ustao 27. jula 1941. i protiv koga?, Bilten, 25.07.2014.
  116. Ivo Goldstein, Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni, Jutarnji list,31.07.2010.
  117. 117,0 117,1 117,2 Jonjić, 2000.
  118. Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986.
  119. 119,0 119,1 NDH četnicima davala oružje i mirovine, Goran Kotur, Slobodna Dalmacija, 15.08.2009.
  120. Cohen, Philip J., Serbia's secret war: propaganda and the deceit of history, (predgovor David Riesman), Texas A&M University Press, 1996., ISBN 0-89096-760-1, str. 90.
    Wikicitati „On May 28, 1942, the Bosnian Chetniks and the Ustasha state authorities concluded the first of several formal agreements by which the Croatian military would supply Chetnik forces; Chetnik wounded in campaigns against Partisans would receive care in Croatian military hospitals; and the widows and orphans of Chetniks who died while figthing against Partisans would receive the same financial assistance provided to the surviving family members of Croatian soldiers. As late as 1944, wounded Chetniks could be transported from the Independent State of Croatia to the Belgrade Military Hospital, or even to Germany, for medical treatment. These agreements covered about ten thousand of the roughly fifteen thousand Bosnian Chetniks within the German occupation zone.”
    ()
  121. (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 21., 22., 23., preuzeto 28. listopada 2012.
  122. 122,0 122,1 Igor Graovac, Dragan Cvetković: Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati...
  123. 123,0 123,1 (engl.) HIC: The 1946 and 1964 Official List of Casualties of War and Others
  124. 124,0 124,1 124,2 124,3 124,4 124,5 Mladen Barać: Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945., prikaz, Migracijske i etničke teme 26 (2010), 1: 85–92
  125. Zlatko Hasanbegović, Islam i muslimani u pravaškoj ideologiji: o pokušaju gradnje "pravaške" džamije u Zagrebu 1908., Zbornik radova "Pravaška misao i politika", Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-6324-61-3, str. 93.
  126. Džamija (Trg Kulina bana), izbor iz zbirke Ulčnik Ivan, serija Fotografije, Stari Zagreb, Državni arhiv u Zagrebu
  127. Jonjić, 2000., str. 40.
  128. 128,0 128,1 Hadžijahić, Muhamed (1973). "Istorija Naroda Bosne i Hercegovine": 274–282.
  129. Cetin, Onder (2010). "1941 Resolutions of El-Hidaje in Bosnia and Herzegovina as a Case of Traditional Conflict Transformation". European Journal of Economic and Political Studies 3: 80. Preuzeto 20 October 2011.
  130. Zlatko Hasanbegović: Nada Kisić Kolanović, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.—1945., ŠK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009., 450 str.; prikaz, Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije, Godište V. (2010.), br. 10(2)
  131. J. Donia, Robert (2006). "Sarajevo: a biography".
  132. Matković, 2002., str. 84.
  133. JUSP Jasenovac - Poimenični popis žrtava: KCL Jasenovac 1941-1945.
  134. Dokumenti Međunarodnoga crvenog križa o NDH, Feljton Glasa Koncila
  135. Boban, Ljubo: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, 1990., str. 80.
  136. "Čestitka dr. Mačeku", u Zagrebu, sredinom kolovoza 1940.
  137. 137,0 137,1 Zvonimir Despot: Niti 70 godina od ustaškog pogubljenja seljačkog tribuna i HSS-ovca Mihovila Pavleka Miškine ne zna se
gdje je ubijen, preuzeto 28. ožujka 2012.
  138. 138,0 138,1 138,2 138,3 138,4 138,5 Franko Mirošević: Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Izdavač »Globus« Zagreb, 1984, Recenzija, Prikaz; Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.17 No.1, listopad 1984.
  139. 139,0 139,1 Povijest.net: Hrvoje Petrić: Vladko Maček, preuzeto 28. svibnja 2012.
  140. 140,0 140,1 140,2 140,3 Vinko Krišković: Izabrani politički eseji; Autobiografija, Priredio Dubravko Jelčić, MH, SHK, Zagreb, 2003., ISBN 953-150-269-2
  141. Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996., str. 50.
    Wikicitati „Prema jednom izvještaju Ive Lole Ribara iz Zagreba tih dana, poslanici su uz oslobađanje Mačeka tražili i raspuštanje konclogora i prestanak progona Srba i Židova.”
    (Nada Kisić Kolanović)
  142. 142,0 142,1 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 253.
  143. Nada Kisić-Kolanović, Mladen Lorković - ministar urotnik, Golden marketing, 1998, Zagreb, 83.
  144. 144,0 144,1 144,2 144,3 144,4 Posljednji dani obrane Zagreba 1945, Domagoj Novosel, Politički zatvorenik 246, rujan 2012.
  145. 145,0 145,1 145,2 Matković , 2002., str. 126-127
  146. 146,0 146,1 Gojko Borić: Tomislav Vujeva: Stepinac i Katolička crkva u ratnoj Hrvatskoj 1941–1945., Otklon od režima, Vijenac, broj 446, 7. travnja 2011., ISSN 1330-2787
  147. Jonjić, 2000., str. 17.-18.
  148. 148,0 148,1 148,2 148,3 148,4 148,5 Ivo Goldstein, Uspon i pad NDH, izlaganje
  149. 149,0 149,1 Otvoreno pismo kardinalu Bozaniću, Slavko Goldstein, Jutarnji list, 28. rujna 2009
  150. Krišto, 1998., dokument br. 15, str. 39–40
  151. Krišto, 1998., dok. br. 30, str. 50–51
  152. Krišto, 1998., dokument br. 64, str. 77–78
  153. Rušinović, str. 120-127
  154. Krišto, 2001., str. 77–80
  155. Krišto, 1998., dokument br. 216, str. 224–225
  156. Krišto, 1998., dokument br. 342, str. 354
  157. Krišto, 2001., str. 88-89
  158. 158,0 158,1 Stepinac mu je ime, ur.: Vinko Nikolić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991., str. 45–50
  159. Krišto, 1998., dokument br 319, str. 328–341)
  160. Fra Bezina: U vrijeme II. svjetskog rata ubijeni su 663 svećenika i 31 časna sestra, Slobodna Dalmacija, 22. veljače 2011.
  161. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 60
  162. Jonjić, 2000., str. 68.
  163. "NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi", Nada Kisić Kolanović, Naklada Ljevak, Zagreb 2001., str. 218
  164. "RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA ", Jozo Tomasevich, EPH, Zagreb 2010., str. 287
  165. "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941. - 1945", Europapress Holding 2010., str. 267-268
  166. "NDH između Hitlera i Mussolinija", Bogdan Krizman, Globus, Zagreb 1983., str. 378 i 414
  167. 167,0 167,1 167,2 "Crown of Zvonimir", Newsletter, 2009 Time Inc., 1941-05-26, pristupljeno 2009-11-30
  168. 168,0 168,1 Marko Sinovčić, NDH u svjetlu dokumenata, Zagreb 1998., 188.-189.
  169. Zaboravljene hrvatske žrtve fašizma, povodom knjige Roka Ivande "Logor Molat. Prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda", Tomislav Jonjić
    Wikicitati „Misao svih nas ovdje okupljenih okrenuta je Splitu i dragim dalmatinskim gradovima koji danas ne pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nećemo nikada prestati misliti na Split, koji je uvijek bio na čelu svih gradova u borbi za Hrvatsku. Hrvatski narod neće imati mira dok Split i cijela Dalmacija ne budu prisajedinjeni Hrvatskoj. Bez Splita, bez svog slobodnog mora, Hrvatska ne može da se razvija i napreduje. Čvrsto je uvjerenje kompetentnih krugova da će, čim rat bude završen, biti ispravljene nepravde nametnute hrvatskoj naciji (...) i borit ćemo se ne samo za naš Split, već također i za Šibenik i Zadar (...) i za naše more, koje čitavo mora biti naše i samo naše.”
    (Govor ministra pravosuđa, dr. Mirka Puka, održan 20. srpnja 1941. u Omišu)
  170. Jonjić, 2000., str. 68.
  171. Gojko Polovina, op. cit, prema "Prilog raspravi o karakteru ustanka od 27. srpnja 1941. godine", Mario Jareb, ČSP, br. 3., 751.-771. (2011)
  172. Dinko Odak:Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432
  173. "PRILOG ISTRAŽIVANJU ZLOČINA ČETNIČKOG POKRETA U LICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU", Mihael Sobolevski, Senj, zb. 21, str. 271.-290. (1994.), v. str. 278 i 286
  174. Zovak, Domagoj, Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010. (pristupano 23. kolovoza 2010.)
  175. Tomasevich, op. cit, str. 282
  176. "NDH između Hitlera i Mussolinija", Bogdan Krizman, Globus, Zagreb 1983., str. 489
  177. "Vojno politička organizacija četnika u Lici od kapitulacije Italije do povlačenja iz Like", Krešimir Matijević, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2006
  178. "NDH između Hitlera i Mussolinija", Bogdan Krizman, Globus, Zagreb 1983., str. 11 i 310
  179. Hrvatski narod, 9. rujna 1943., br. 829., str. 1. i 2.
  180. Razgovor s dr. Milanom Blažekovićem, "S optimizmom gledam u hrvatsku budućnost!", Razgovarao: Tomislav Jonjić
  181. Vladimir Brnardić: Hrvatske krajiške pješačke pukovnije do 1809. Varaždinski generalat, Hrvatski vojnik, broj 6, studeni 2004.
  182. Tanner, Marcus. Croatia: A Nation Forged in War. New Haven: Yale University Press. 1997., str. 147.
  183. Jonjić, 2000., str. 6.
  184. Jonjić, 2000., str. 3.
  185. Jonjić, 2000., str. 108.
  186. Jonathan Steinberg. All Or Nothing: The Axis and the Holocaust, 1941–1943. str. 44.
  187. "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na engleskom), Jozo Tomasevich, Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 745 - 761
  188. "Ustrojavanje i djelovanje Njemačkoga redarstva u Hrvatskoj", Mladen Kaldana, za Hrvatski Fokus, 28. ožujka 2011
  189. "Obilježja njemačkog policijskog sustava u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine",Davor Kovačić, Časopis za suvremenu povijest, Vol.39 No.3 Siječanj 2008.
  190. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 61
  191. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 60, 73
  192. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 63,66
  193. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 59
  194. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 63, 66
  195. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 68
  196. Jonjić, 2000., str. 42.-67.
  197. Jonjić, 2000., str. 57.
  198. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 61
  199. Davor Kovačić: Pitanje Međimurja u redarstveno-obavještajnim odnosima Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Mađarske u Drugom svjetskom ratu, Polemos 13 (2010.) 2: ISSN 1331-5595, str. 63
  200. 200,0 200,1 Nada Kisić-Kolanović: The NDH’s Relations with Southeast European Countries, Turkey and Japan, 1941–45, Totalitarian Movements and Political Religions, Vol. 7, No. 4, 473–492, December 2006
  201. Jonjić, 2000., str. 54.
  202. Siniša Lajnert: Ustroj Hrvatskih državnih željeznica 1941.-1945.
  203. "Kaznenopravni i povijesni aspekti Bleiburškog zlocina"
  204. Nada Kisić-Kolanović. NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001. (str. 119)
  205. Jonjić, 2000., str. 73.-78.
  206. Međunarodno priznanje NDH, Miljenko Hajdarović, Hrvatski povijesni portal, elektronički časopis za povijest i srodne znanosti, ISSN 1846-4432
  207. 207,0 207,1 207,2 207,3 207,4 207,5 Vojinović, Aleksandar. NDH u Beogradu, P.I.P, Zagreb 1995. (str. 18–20)
  208. 208,0 208,1 Tomislav Jonjić: Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske Konfederacije, Zagreb God. 31., br. 2., 261.-278. (1999)
  209. 209,0 209,1 Jonjić, 2000., str. 39.
  210. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 2. srpnja 1942., br.233, str. 5
  211. Željko Karaula: Previranja u Bjelovaru uoči “puča Vokić - Lorković” 1944. godine, Cris: časopis Povijesnog društva Križevci, Vol.X No.1 Veljača 2009.
  212. 212,0 212,1 N. Srpak: Kazneno pravo u doba Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 13, broj 2/2006, str. 1117-1144.
  213. "Pravni fakultet Split – Zbornik", Pravst.hr, pristupljeno 3. lipnja 2011.
  214. Kovačić, Darko. Kazneno zakonodavstvo i sustav kaznionica i odgojnih zavoda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 2008.
  215. NN br. 109/23. kolovoza 1941.
  216. Obilježja njemačkog policijskog sustava u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, Davor Kovačić
  217. Narodne novine, br. 140/26. lipanj 1942.
  218. Vucinich, Wayne S. (September 1974). "Yugoslav Resistance in the Second World War: The Continued Debate". Reviews in European History 1 (2):, str. 274.
  219. 219,0 219,1 219,2 219,3 Istina o Bleiburgu:Knjiga koje se boje i crveni i crni, prikaz poglavlja "Posljednji dani oružanih snaga NDH" knjige "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945." Joze Tomasevicha, Globus
  220. Vojna povijest, siječanj 2013., br. 22, str. 53.
  221. Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., U fronti okupljanja snaga kontrarevolucije
  222. Matković, 2000., Planovi i dogovaranja, str. 93
  223. 223,0 223,1 223,2 223,3 Ivica Mataija, Križari na gospićkom području 1945. – 1950., Senjski zbornik, Vol.32., No.1 Prosinac 2005., 197-222 str.
  224. HRT, dokumentarni film o zadnjim danima NDH, svjedočenje Vinka Nikolića
  225. Pavlowitch, S.K., Hitler’s New Disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, New York, 2008. ISBN 978-0-231-70050-4, str. 259
  226. Jovan Kokot: Dvanaesta proleterska slavonska brigada, Ogromni ratni plijen pao je u ruke 12. proleterske NOU brigade, str. 205.
  227. posavski-vremeplov.com, Bitka za Odžak
  228. Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944. – 1953.: staljinizam u titoizmu, Katrin Boeckh, Osteuropa Institut, München, Njemačka
    Wikicitati „Protestno pismo hrvatskih biskupa Titu od 20. rujna 1945. koje je istovremeno objavljeno i kao pastirsko pismo, nabrojao je žrtve među katoličkim klerom od početka “novoga poretka” u Jugoslaviji: 243 mrtvih, 169 zatočenih u logorima i zatvorima i 89 nestalih.”
    (Katrin Boeckh, Vjerski progoni u Jugoslaviji)
  229. Jonjić, 2000., str. 124.-125.
  230. I. Perić, Ideje "masovnog pokreta" u Hrvatskoj, Narodno sveučilište Grada Zagreba, 1974., 149.-151. str
  231. Vidjeti srpski dnevni tisak i periodiku iz 1990., 1991. i kasnije.
  232. Matković, 99.
  233. Hrvatska revija
  234. 234,0 234,1 Damir Radoš: Ronald Reagan još 1968. proglasio je 10. travnja danom Hrvatske nezavisnosti za Hrvate Kalifornije Hrvatski list, broj 341, 7. travnja 2011. Preuzeto 26. prosinca 2011.
  235. Radio VRH: 10. travnja 2011., Prilog za povijest, preuzeto 26. prosinca 2011.
  236. Tuđman lobirao kod Židova: Ustaše su počinili mnoge zločine, Sandra Veljković, Večernji list, 29.04.2011
  237. 237,0 237,1 The New York Times, Croatia and History, John Kraljic, March 1994.
  238. Tekst HSP-ovog proglašenja obnove NDH
  239. Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, "Službeni list FNRJ" br. 86/1946 i 105/1947
  240. Tomasevich, Jozo, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 769 - 772
  241. "SLUČAJEVI SUKCESIJA DRŽAVE NA DRŽAVNOM PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE OD 1918 DO DANAS I NJIHOV UČINAK NA DRŽAVLJANSTVO FIZIČIH OSOBA", rad Andreje Metelko -Zgombić, Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske - Diplomatska akademija, prosinac 1998.
  242. Mrežne stranice Europskog parlamenta, govor zastupnice na otvaranju zasjedanja 10. veljače 2015.

Vanjske poveznice