Hrvatska građanska i seljačka zaštita

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatska građanska zaštita
Hrvatska seljačka zaštita
Zastita znacka.jpg
Značka na kapi pripadnika Hrvatske seljačke zaštite
Služba 1936. - 1941.
Privrženost HSS logo.png Hrvatska seljačka stranka
Flag of Banate of Croatia (1939-1941).svg Banovina Hrvatska
Grana Paravojne zaštitarske stranačke postrojbe
Sudjelovanje Travanjski rat
Jačina 200.000 (maksimum)
Koračnica Mačekova koračnica (Ivo Muhvić)
Zapovjednici
Poznati zapovjednici Đuro Kemfelj
Zvonko Kovačević

Hrvatska građanska zaštita i Hrvatska seljačka zaštita bile su poluvojne, a kasnije i vojne formacije Hrvatske seljačke stranke od 1936. do 1941.[1] Zvane su i Mačekova zaštita (po tadašnjem predsjedniku HSS-a, Vladku Mačeku).[1] Glavni cilj im je bio zaštita hrvatskog stanovništva od žandarskog nasilja.[1][2] Trebala je poslužiti i kao zametak buduće hrvatske vojske unutar vojske Kraljevine Jugoslavije (kao posebni dio - hrvatsko domobranstvo).[1]

Nastanak Hrvatske seljačke zaštite[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska seljačka zaštita

članovi Hrvatske seljačke zaštite na postrojavanju

Tijekom šestosiječanjske diktature, a posebno od travnja i svibnja 1932. došlo je do niza pojedinačnih izgreda u Kraljevini Jugoslaviji (okršaji seljaka i žandara, napadi na žandarske stanice, Velebitski ustanak). Vodstvo HSS-a osuđivalo je ustaške terorističke akcije navodeći da je moguće "izboriti hrvatska prava bez posezanja za nasiljem i silom"., slijedeći i dalje svoju pasivnu politiku prema režimu. No, kako su se pojačavale suprotnosti između Pavelića i Mačeka za utjecaj među Hrvatima, i Maček je posegnuo za potencijalnom upotrebom sile. To je podrazumijevalo i osnivanje vlastitih poluvojnih snaga. Takve su namjere postojale već nakon atentata na hrvatskoga intelektualca Milana Šufflaya do kojega je došlo 1931. godine, kao i nakon pokušaja atentata na Milu Budaka tijekom 1932. godine. Tako su tijekom 1932. i 1933. Mačekovi ljudi u nekoliko općina osnovali ilegalne borbene organizacije koje su bile prethodnice Seljačke zaštite.[2] Vodstvo HSS-a u Zagrebu je u proljeće 1935. uspostavilo neke ilegalne organizacije. Iako je HSZ službeno osnovan tek 1936., već tijekom 1934. i 1935. u većim hrvatskim gradovima osnovane su postrojbe "omladinaca HSS" za samoobranu, vjerne Mačeku., dok je sam Maček imao vlastiti odred zaštitnika (oko 50 ljudi) koji su ga štitili u svakoj prigodi, pratili i dežurali pred njegovim uredom u Prilazu 6. u Zagrebu te na njegovom imanju u Kupincu. [2]

Neuspjeli pokušaj atentata na Vladka Mačeka ožujka 1935. godine pridonio je osnivanju HSS-ovih paravojnih postrojbi. HSS je prije izbora 5. svibnja 1935. osnovao ilegalne vojne postrojbe. Zadaća im je bila pratiti izbore i štititi članove i simpatizere HSS-a od napada režimskih paramilitarnih organizacija (Mlada Jugoslavija, četnici, Omladina JRZ-a, Jugoslavenski sokol...). Osnovano je više organizacija HSZ-a za "samoobranu": Hrvatski nacionalni revolucionarni pokret koji su osnovali studenti na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu radi ustanka i za to pišu i „Upute“ koje su poslije bile temelj „Pravilima HSZ-a“, a srpnja 1935. jedna je skupina na čelu s Jurjem Veselićem osnovala društvo Legiju rada kojem država nije dopustila rad i djelovanje.[3]

U proljeće 1936. vodstvo HSS-a izdalo je okružnicu s uputama za svoje vodeće članove, u kojima je upozoreno da vlast, odnosno nova vladajuća Jugoslavenska radikalna zajednica, koristi ilegalne četničke organizacije za napade na Hrvate, zbog čega je nužno uspostaviti hrvatske poluvojne postrojbe za samoobranu.[2] Na temelju toga došlo je do osnutka HSZ-a u koji su trebali biti mobilizirani svi tjelesno sposobni Hrvati stari između 25 i 40 godina.[2] Ubrzo su nove postrojbe HSZ-a započele djelovati u nekoliko hrvatskih sela, gdje su svaki dan izvodile vojne vježbe. U listopadu 1936. Maček je u tajnoj okružnici potpisao upute za djelovanje HSZ-a koje su imale 42 stranice. Dok je beogradski režim smatrao da je ovo početak oružane pobune Hrvata, predstavnici HSS-a inzistirali su na tome da je zadaća HSZ-a u potpunosti obrambena, usmjerena protiv četnika i komunista. Do kraja siječnja 1937. vlasti su pretpostavljale da HSZ ima ukupno 13.915 članova, pri čemu je najviše zaštitara, njih 1.445, bilo u Donjoj Stubici, zatim 1.200 u Koprivnici i 1.200 u Ludbregu. S vremenom su se zaštitari sve češće sukobljavali te ih je režim počeo doživljavati kao prijetnju, pa je tijekom 1937. naloženo organima vlasti da uhićuju zaštitare.[2]

Nastanak Hrvatske građanske zaštite[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska građanska zaštita
Hrvatska građanska zaštita (HGZ) Zagreba osnovan je tek srpnja 1938. godine. Vodio ju je austro-ugarski časnik Zvonko Kovačević. Otada se vježbe HGZ-a izvode se javno, unatoč suprotstavljanju policije. HGZ je bio organiziran slično kao i HSZ.

Ustroj i djelovanje[uredi VE | uredi]

Trubač Hrvatske građanske zaštite

Uspostavom Banovine Hrvatske Zaštita je dobila slobodu djelovanja, pa je i broj pripadnika porastao, posebno nakon što je na zahtjev Mačeka, kao vrhovnog zapovjednika HSZ, ban Šubašić legalizirao HSZ kao pomoćne vojne postrojbe HSS. HSZ prije Drugog svjetskog rata imala je, procjenjuje se, oko 200.000 članova na području Banovine Hrvatske te oko 4.000 u Zagrebu, kao Hrvatsku građansku zaštitu.[1] U južnoj Dalmaciji HSZ je imala oko 1.500 naoružanih zaštitara.[4] Prvotno su njeni pripadnici bili naoružani samo štapovima-batinama, po čemu su i bili prozvani "batinaši". Međutim, ubrzo dobivaju i lako naoružanje. Postupno se Zaštita sve bolje organizirala, tako da je dobila odore s oznakama činova. Osnovane su i tri bojne, konjanički i motorizirani odred.[1] Zapovjednici su bili Đuro Kemfelja i Zvonko Kovačević, a sjedište je bilo na u početku u Frankopanskoj ulici, a zatim u prostorijama zagrebačke policije na adresi Ilica 44.[1] Kako je glavna zadaća HSZ-a bila zaštititi hrvatske seljake od srpskih poluvojnih organizacija i osigurati određenu mjeru mira i sigurnosti na mjesnoj razini, često su se sukobljavali sa žandarima i poluvojnim organizacijama koje su imale potporu režima, poput Mlade Jugoslavije i četničkih udruženja, kao i novih sličnih organizacija kao što su Orjuna i SRNAO, ali i ustašama i komunistima.[2]

Hrvatski skladatelj Ivo Muhvić skladao je i Mačekovu koračnicu,[5] koja je vjerojatno služila za potrebe Hrvatske zaštite. Danas je popularna koračnica koju izvodi orkestar Hrvatske vojske.[5]

Djelovanje u Banovini Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Iako je Banovina Hrvatska konstantno tražila ovlasti nad žandarmerijom, dobila ih je tek 6. travnja 1941., na dan bombardiranja Beograda i raspada Jugoslavije, pa tako i nestanka Banovine.[1] Kako Banovina nije imala žandarmeriju na svom teritoriju pod svojom kontrolom, Zaštita je sve više postajala značajna poluga vlasti. Odredi Jurišne zaštite pod zapovjednikom Krunoslavom Batušićem proglašeni su pričuvnom policijom Banovine Hrvatske.[6] Zaštitari su se često sukobljavali s komunistički i ustaški nastrojenim prosvjednicima, čuvajući javni poredak. Kako se planirala sve veća autonomija Banovine, bila je želja mnogih da Zaštita postane jezgra buduće hrvatske vojske.[2]

Batušić je bio organizator HGZ. Bila je organizirana slično kao i HSZ. Najmanja postrojba bila je roj. Četiri roja činila su vod, četiri do pet vodova činili su satniju od 200 do 220 ljudi. Četiri satnije činile su bojnu koja je imala od 800 do 1000 ljudi. Ukupno je HGZ imao od 3000 do 4000 zaštitara. Jurišna satnija osnovana je poslije i vodio ju je Krunoslav Batušić. Sjedište je bilo prvo u u Frankopanskoj, a potom u Ilici. Konjanička satnija osnovana je uskoro. Njome je zapovijedao Dragutin Belak. Na čelu motorizirane satnije bio je Franjo Leaković. Postrojbe HGZ prvo su osnovane u Zagrebu, a poslije Zagreba u svim većim i značajnijim gradovima Banovine Hrvatske.[3]

Uloga HSZ-a u raspadu Jugoslavije[uredi VE | uredi]

HSZ na Visu, 1935.

Nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju i proglašenja hrvatske države 10. travnja 1941., desno krilo HSS-a odmah je pristupilo ustašama.[2] HSZ se stavio na raspolaganje novim vlastima čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske. Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir.[2] Dana 19. travnja 1941. Slavko Kvaternik donosi rješenje kojim se Hrvatska građanska zaštita iz Zagreba uključuje u Domobranstvo zbog svojih zasluga i nosi naziv "Hrvatski zaštitni lovci".[1] Unatoč neizmjernim zaslugama za mirni prijenos vlasti, ostale formacije HSZ-a i HGZ-a su raspuštene i razoružane, budući da ustaško vodstvo nije imalo povjerenja u njihovu vjernost, a bojali su se i potencijalnog puča, jer je HSZ bio prožet ljudima HSS koji nisu podržavali postupke nove ustaške vlasti, iako su sudjelovali u osnivanju nove države. Nakon toga, jedna bojna HZL je poslana u Sarajevo da uspostavi red, a nakon toga su i oni razoružani te ih je Kvaternik poslao u Zagreb.[1]

Oprema i oznake[uredi VE | uredi]

Pripadnici HSZ u Savskoj banovini nosili su šešir, a u Dalmaciji i Lici ličku kapu. Nosili su i mali metalni ili drveni grb sa zastavom na grudima i seljačko odijelo. Prisegu su davali u klečećem položaju. Smeđi šešir je poslije postao obvezni dio odore. Na njemu je bila tamna metalna ploha sa srpom na njoj i slovima HSZ. Himna HSZ-a bila je „Marširala Mačekova garda“ ili „Mačekova koračnica“, pjesma koja je u Hrvatskoj bila popularna još od 1935. godine. [3]

Oružje su u početku bili samo štapovi i poneka zastarjela skrivena puška. Poslije su opskrbljeni oružjem i opremom uglavnom iz središta u Italiji i Austriji. Kanal dostave išao je Jadranskim morem, od Rijeke i Sušaka na sjeveru do Molunta na jugu.[3]

Zapovjedništvo[uredi VE | uredi]

Zapovjednik je bio Vladko Maček, dozapovjednik Augustin Košutić, prvi i najvažniji operativni zapovjednik bio je Đuka Kemfelja, zamjenik Zvonimir Kovačević, rođak bivšeg ministra Karla Kovačevića, Zvonimir Pelz iz Osijeka, Milan Pribanić i Krunoslav Batušić kao organizator Hrvatske građanske zaštite. Stožer HSZ-a osnovan je 1936. godine. Na čelu je bio Đuka Kemfelja, a pobočnici Đuro Maršić i Dane Belanić.[3]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]