Husitski ratovi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Tijekom svoje vladavine car Karlo IV. se oslanjao na njemačke koloniste, što je izazvalo nezadovoljstvo domaćeg stanovništva. Na Praškom sveučilištu djelovao je profesor Jan Hus. U svojim javnim istupima Hus je zahtijevao siromaštvo Crkve, prevođenje Biblije na narodni jezik, te odbacio mnoge nauke Katoličke crkve. Kako se Češka Crkva nalazila u rukama njemačkih svećenika, Husovo je učenje u narodu, nezadovoljnom crkvenim učenjima i stanju moralnog rasula crkve, zadobilo velik broj pristaša.

Husovi su zahtjevi postali opasni Crkvi i caru. Zato je Jan Hus pozvan na crkveni sabor u Konstanzu kako bi obrazložio svoje stavove. Dobio je i pismeno jamstvo o osobnoj sigurnosti od njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog. No, iako je očekivao da će moći izložiti svoje učenje, odmah po dolasku bio je uhićen, a potom spaljen na lomači.

Husova je smrt izazvala dugotrajne vjerske sukobe poznate pod imenom husitski ratovi. Papa i Žigmund organizirali su do 1431. nekoliko neuspjelih križarskih vojni protiv husita. Tada se Žigmund uspio nagoditi s husitima, pa su sukobi prestali.

Tek za vladanja Jurja Podjebradskog uređene su prilike u Češkoj. On se nije htio odreći učenja Jana Husa, pa je morao ratovati s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijom Korvinom, kome su pomagali Nijemci. Nakon njegove smrti Češkom je zavladao poljsko-litvanski kraljević Vladislav Jagelović, koji se također sukobio s Matijom Korvinom i pri tome izgubio Moravsku, Šlesku i Lužicu. Po smrti Matije Korvina, Vladislav je okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja kao Vladislav II. Jagelović, pa je i Češka stupila u personalnu uniju s Ugarskom i Hrvatskom.