Ibersko pismo

Ibersko pismo je naziv za nekoliko vrsta paleohispanskih pisama koje se koristilo za pisanje izumrlog iberskoga jezika. Većina ih je tipološki neobična po tome što su polusložna, a ne potpuno abecedna.^[1] Najstariji iberski natpisi napisani tim pismima su iz 4. ili možda 5. stoljeća prije Krista, a najnoviji iz kraja 1. stoljeća prije Krista ili potencijalno iz početka 1. stoljeća.

Inačice[uredi | uredi kôd]

Postoje dvije glavne grafičke i dvije glavne geografske inačice u obitelji pisama:

Sjeveroistočno ibersko pismo
- Dvojna inačica (4. st. pr. Kr. i 3. st. pr. Kr.) – nedokazana
- Nedvojna inačica (2. st. pr. Kr. i 1. st. pr. Kr.)
Jugoistočno ibersko pismo

Uzimajući da su iberska ona pisma koja su stvorena kako bi Iberi zapisivali iberski jezik, grčko-iberski alfabet, posebna prilagodba grčkog alfabeta, također je bio ibersko pismo. Koristilo ga je se uglavnom u Alicanteu i Murciji. Prema tome ni jugozapadno pismo (vrlo slično jugoistočnom iberskom pismu, ali korišteno za tarteški jezik) niti keltibersko pismo (izravna prilagodba sjeveroistočnog iberskog pisma koja se koristila za keltiberski jezik) tehnički gledano nisu iberska pisma.

Sjeveroistočno ibersko pismo često se jednostavno naziva iberskim pismom jer je njime pisano 95 % poznatih natpisa na iberskom jeziku. Oni su pronađeni uglavnom u sjeveroistočnom kvadrantu Pirenejskog poluotoka, većinom duž obale od Languedoc-Roussillona do Alicantea, ali i duboko u dolini Ebro.

Jugoistočno ibersko pismo je slabo zastupljeno u pronađenim izvorima, a nije ni poznato u cjelovitosti: nisu zasigurno poznati, primjerice, simboli za /gu/, /do/ i /m/. Stoga, za razliku od sjeveroistočnog iberskog pisma, jugoistočno još uvijek nije u potpunosti dešifrirano i postoji značajna količina znakova oko čijih glasovnih vrijednosti nije dosegnut konsenzus. Natpisi pisani ovom inačicom pronađeni su uglavnom u jugoistočnom kvadrantu Iberijskog poluotoka: istočna Andaluzija, Murcia, Albacete, Alicante i Valencia.

Glifovi iberskih pisama grafički su poprilično raznoliki, a tijekom proteklih nekoliko desetljeća mnogi su znanstvenici došli do zaključka da, barem u sjeveroistočnom iberskom pismu (a odnedavno i u keltiberskom pismu), neke od ovih varijacija nose značenje. Smatra se da su izvorna, jednostavna slova specifično dodijeljena zvučnim suglasnicima /b/, /d/ i /g/, dok su bezvučni suglasnici /t/ i /k/ izvedeni iz slogova za /d/ i /g/ uz dodatak crtice, što se naziva modelom dvojnog znakovlja (slika desno). Ako je navedena pretpostavka točna, ta bi inovacija bila jednaka stvaranju latiničnog slova <G> iz slova <C> dodavanjem crte.

Tipologija[uredi | uredi kôd]

Izuzev grčko-iberskog alfabeta, iberska su pisma tipološki neobična jer su djelomično alfabetska, a djelomično slogovna: kontinuanti (tjesnačni glasovi poput /s/ i sonoranti poput /l/, /m/ i samoglasnika) su pisani zasebnim slovima kao i u feničanskom (ili u grčkom po pitanju samoglasnika), ali ostali (zapornici /b/, /d/, /t/, /g/ i /k/) su pisani slogovnim glifovima koji predstavljaju kombinaciju suglasnika i samoglasnika, slično japanskim kanama. To jest, u iberskim pismima, ga je bio potpuno različit od ge, kao i bi od bo. Ovaj vjerojatno jedinstveni sustav pisanja naziva se „polusložnim”.

Jugoistočno pismo pisalo se s desna na lijevo kao i fenički alfabet, dok se sjeveroistočno pismo pisalo obrnuto, slijeva na desno, kao i grčki alfabet.

Porijeklo[uredi | uredi kôd]

Iberska pisma klasificiraju se pod paleohispanska pisma radi praktičnosti i na temelju puno međusobne sličnosti, ali konkretni međusobni odnosi između njih i njihovi odnosi s geografski bliskim pismima iz istog razdoblja, poput grčko-iberskog, nisu čvrsto utvrđeni. Široko je prihvaćeno da su barem djelomično izvedena iz grčkog alfabeta i/ili feničkog alfabeta, na koje mnogo glifova iberskih pisama podsjeća izgledom. Neki istraživači zaključili su da podrijetlo sjevernog i južnog iberskog pisma u konačnici leži isključivo u feničkom alfabetu, a drugi vjeruju da je grčki alfabet također igrao ulogu u njihovom razvoju. Poneki još uvijek sugeriraju da je utjecaj imalo i staroitalsko pismo. Čini se da su sami glifovi promijenjeni ili da su samo poprimili nove glasovne vrijednosti. Na primjer, glif za glas /e/ u jugoistočnom iberskom pismu potječe od feničkog ayin ili grčkog omikrona, dok glif za /e/ u sjeveroistočnom iberskom pismu nalikuje feničanskom he ili grčkom epsilonu, iako je u jugoistočno iberskom pismu vjerojatno imao glasovnu vrijednost /be/. U svakom je slučaju jasno da imaju zajedničko podrijetlo, a najprihvaćenija teorija jest da sjeveroistočno pismo potječe od jugoistočnog.

Izvori[uredi | uredi kôd]

↑ Ferrer, J., Moncunill, N., Velaza, J., & Anderson, D. (2017). Proposal to encode the Palaeohispanic script.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Anderson, James M. (1988.) Ancient Languages of the Hispanic Peninsula.
Correa, José Antonio (2004.): es. «Los semisilabarios ibéricos: algunas cuestiones» , ELEA 4, str. 75–98.
Correa, José Antonio (1992.): es. «Representación gráfica de la oposición de sonoridad en las oclusivas ibéricas (semisilabario levantino)» , AIΩN 14, str. 253–292.
Ferrer i Jané, Joan (2005.) Novetats sobre el sistema dual de diferenciació gràfica de les oclusives sordes i sonores, Palaeohispanica 5, str. 957–982.
Gómez-Moreno, Manuel (1922.): es. «De Epigrafia ibérica: el plomo de Alcoy», es. Revista de filología española 9, str. 34–66.
Hoz, Javier de (1987.): es. «La escritura greco-ibérica», Veleia 2–3, str. 285–298.
Hoz, Javier de (1985.): es. «El nuevo plomo inscrito de Castell y el problema de las oposiciones de sonoridad en ibérico», Symbolae Ludouico Mitxelena septuagenario oblatae', str. 443–453.
Maluquer de Motes, Joan (1968.): es. Epigrafía prelatina de la península ibérica, Barcelona.
Quintanilla, Alberto (1993.): es. «Sobre la notación en la escritura ibérica del modo de articulación de las consonantes oclusivas», Studia Palaeohispanica et Indogermánica J. Untermann ab Amicis Hispanicis Oblata', str. 239–250.
Rodríguez Ramos, Jesús (2004.): es. Análisis de Epigrafía Íbera, Vitoria-Gasteiz 2004., ISBN 84-8373-678-0.
Rodríguez Ramos, Jesús (2002.): es. «La escritura ibérica meridional», Zefir 55, str. 231–245.
Untermann, Jürgen: Monumenta Linguarum Hispanicarum, Wiesbaden. (1975.): I Die Münzlegenden. (1980.): II Die iberischen Inschriften aus Sudfrankreicht . (1990.): de. III Die iberischen Inschriften aus Spanien. (1997.): de. IV Die tartessischen, keltiberischen und lusitanischen Inschriften.
Velaza, Javier (2004.): es. «La escritura en la península ibérica antigua», La escritura y el libro en la antigüedad', Madrid, str. 95–114.
Velaza, Javier (1996.): es. Epigrafía y lengua ibéricas, Barcelona.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

[1] Ferrer, J., Moncunill, N., Velaza, J., & Anderson, D. (2017). Proposal to encode the Palaeohispanic script.

[1]