Ivan Krušala
Ivan Krušala (Peloponez, druga polovica 17.st. - 1735.),[1] hrvatski pisac i diplomat iz Crne Gore, iz Perasta.[2]
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rođen je na Peloponezu.[3]
Kao dječak bio zarobljen u bitci s Turcima kod Mistre.[3] Doveden je u Perast gdje ga je posinio pomorski časnik Matija Krušala, rođak zapovjednika grada Krila Zmajevića (s čijim se sinom Matijom Matom poslije viđao u Rusiji po državnim poslovima).[3] U Perastu je bio pokršten, školovan na talijanskim učilištima (po Srećku Vuloviću u Rimu, a po samom Krušali u Padovi[3]), a nakon kratkotrajne svećeničke službe u Perastu (na mjestu opata peraškog naslijedio ga je Antun Zambela[3]), provodi pustolovni život, koji ga odvodi iz Mletaka preko Petrograda sve do Pekinga (uz postaje kao mongolski Daur, Saka u Tunguziji[3]). O svojim dugogodišnjim putovanjima na području Kine spjevao je samo 14 stihova jednog putopisnog soneta.[4][5]
Dok je boravio u Mlecima, učio je talijanski jezik Savu Vladislavića, "grofa Raguzinskog ili Ilirskog", pustolova, trgovca i diplomata .[3]
O Krušalinom životu i radu u Rusiji pisao Miloš Milošević.[6] Bio je diplomat četiri godine u Kini u službi ruske carice Katarine II, gdje je djelovao zajedno s grofom Vladislavićem, kojemu je bio tumač i tajnik.[3] Tom je prigodom isposlovan Kjahtinski ugovor, kojim su prvi put u povijesti sporazumno regulirane granice Rusije i Kine, a koje važe i danas. Krušala je 1724. o tome napisao Sonet, koji je sačuvao Frano Visković, a na hrvatski preveo don Gracija Brajković.[3]
Autor je možda najčudnijeg soneta s područja današnje Crne Gore, nepravilnog oblika (17 nesimetričnih dvanaesteraca i trinaesteraca), odnosno glavno djelo mu je Boj Peraški, o bitci od 15. svibnja 1654. kad su Peraštani velikim junaštvom odbili osmanske napadače. Djelo je 335 trinaesteraca rimovanih u parovima i podijeljenih glavnom cezurom na dvije polovine s osam odnosno pet slogova.[3] Za Krušalin rad može se reći da je u nekoj svsezi sa studentskom književnošću, iz koje je nastala tzv. makaronska poezija.[3]
O svojim putovanjima od Petrograda do Kineskog zida napisao je iduće stihove.
Mraznim stazama do Moskve od Ingrije,
pa Vladimir, Murom, te Nisovu, Oku,
na kolima prijeđoh, i Volgu duboku,
gdje Čaremiš pogan jed u srcu krije.
Prijeđoh preko Vjatke k Permu, u ravnicu
rijeke Kame kojoj Sal izvore tvori,
te šumama kročih prema Rifej-gori
po vječnome snijegu kroz užas i tmicu.
Suhih nogu zatim Ob i Tobol prođoh,
i Jenisej, diku cijele Sibirije,
minuh pustu već Barabinsku nizinu.
Niz Imav u Saku u Tunguskoj dođoh,
kroz neplodan Daur, preko Mongolije,
desno od Koreje, stigoh i u Kinu
pred kojom se uzdizaše
drevni zid ko čudo - uzaludna stijena
spram divljih Tatara, ljubitelja plijena.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Katalog Gradske knjižnice Labin Stara književnost Boke : [antologija] / [sastavili] Ivo Banac, Slobodan Prosperov Novak, Branko Sbutega, Zagreb : Slon, 1993.
- ↑ Stara bokeljska književnost. Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve / S. Prosperov Novak, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.
- ↑ a b c d e f g h i j k Čelebić, Gojko; Ivan Krušalo: Dječak sa Peloponeza, diplomata Katarine Velike Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. lipnja 2015. (Wayback Machine), vijesti.me (crnogorski)
- ↑ Hrvatska revija 1, 2005. Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. lipnja 2015. (Wayback Machine), Goran Denis Tomašković, Mijo Igor Ostojić: Na vječnoj straži zaljeva
- ↑ Prosperov Novak, Slobodan; Povijest hrvatske književnosti od Gundulićeva Poroda od tmine do Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskoga iz 1756., III. knjiga, str. 734
- ↑ Milošević, Miloš, Dostignuća i dileme u proučavanju doprinosa trojice Peraštana Rusiji Petra I. (Marko Martinović, Matija Zmajević i Ivan Krušala) 1697-1735. godine, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. XXXI/XXXII, str. 107-137, Kotor, 1983/1984.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.