Jugoslovenska vojska u otadžbini

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s JVuO)
Jugoslavenska vojska u otadžbini
četnička zastava
četnička zastava
Godine djelovanja 1941.1946.
Vođa Draža Mihailović
Političko krilo Centralni nacionalni komitet Kraljevine Jugoslavije
Ciljevi djelovanja Obnova Kraljevine Jugoslavije
Uspostava velikosrpske diktature u monarhiji
Područje djelovanja Jugoslavija
Politička ideologija Jugoslavenski unitarizam
Srpski nacionalizam
Glavne aktivnosti borba protiv partizana, Nijemaca i ustaša

Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) je bila grana jugoslavenske vojske[1] koju su činile četničke jedinice pod zapovjedništvom Draže Mihailovića od siječnja 1942. do kolovoza 1944. godine.

Zastava Kraljevine Jugoslavije, Koju su koristili pripadnici JVuO

Nastanak[uredi | uredi kôd]

Nakon njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju i kratkotrajnog rata, Kraljevska jugoslavenska vojska je bila razbijena i poražena. Jugoslavenski pukovnik Draža Mihailović i grupa vojnika i časnika se povukli na Ravnu Goru u Srbiji te ondje 13. svibnja 1941. utemeljili Komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. Cilj organizacije je bio pripremiti narod na otpor okupatorima u trenutku kada se oni budu povlačili iz zemlje.

Mihailović je stupio na čelo četnika – velikosrpske organizacije organizirane u suradnji s državnim vlastima između dva svjetska rata u svrhu prevencije pobuna i pripreme za eventualna gerilska djelovanja u slučaju rata – te je ubrzo uspostavio vezu s kraljem Petrom II. Karađorđevićem i njegovom vladom u izbjeglištvu, koja se smjestila pod britanskom zaštitom u Londonu. Tim su putom četnici uspjeli osigurati britansku pomoć u oružju, opremi i novcu.

Nakon kratkotrajnog angažmana protiv Nijemaca, stupili su četnici otvoreno u službu talijanskih okupatora, koji ih u svojoj okupacijskoj zoni već od listopada 1941. godine opskrbljuju i plaćaju kao svoju Dobrovoljačku antikomunističku miliciju. U Srbiji postižu dogovor s Nijemcima, te se ubrzo i za četnike u NDH – naime u onom dijelu kojim nisu upravljale talijanske okupacijske vlasti, koje su se oslanjale na četnike, a zabranjivale pristup ustašama – osigurava status antikomunističkih boraca;[2] ali tek nakon što su četnici najprije počinili znatne zločine protiv nesrpskog pučanstva u BiH i Hrvatskoj (s kojima su zapravo nastavili i kasnije, pod izlikom borbe protiv komunista), te bili tijekom 1941. i u prvim mjesecima 1942. godine involvirani u znatne borbe protiv snaga NDH.

Makar se nisu borili protiv Talijana i Nijemaca, četnici su kao "kraljevska vojska" dobivali znatnu vojnu pomoć od Velike Britanije, koja je tek s rujnom 1943. godine odlučila započeti podupirati NOVJ, ali samo u jednakoj mjeri kao i JVuO. Nakon što su četnici u prosincu 1943. godine odbili izričite britanske zahtjeve da pokrenu akcije protiv Nijemaca, britanska vojna pomoć im prestaje pristizati. Naposljetku je u lipnju 1944. godine potpisan uz britansko posredovanje Sporazum Tito-Šubašić, kojim je i kraljevska izbjeglička vlada priznala legitimitet NOVJ.

Sastav 1943.[uredi | uredi kôd]

Postrojbe u Srbiji[uredi | uredi kôd]

  • Krajinski korpus
  • Mlavski korpus
  • Smederevski korpus
  • Avalski korpus
  • Rudnički korpus
  • 1. ravnogorski korpus
  • 1. šumadijski korpus
  • Gorska garda (Oplenački korpus)
  • Kosmajski korpus
  • Kolubarski korpus
  • Mačvanski korpus
  • Cerski korpus
  • Valjevski korpus
  • Požeški korpus
  • 2. ravnogorski korpus
  • Zlatiborski korpus
  • Javorski korpus
  • Varvarinski korpus
  • 2. šumadijski korpus
  • Rasinski korpus
  • Jastrebački korpus
  • Toplički korpus
  • Čegarski korpus
  • 1. kosovski korpus
  • 2. kosovski korpus
  • Vlasinski korpus
  • Nišavski korpus
  • Deligradski korpus
  • Timočki korpus
  • Južnomoravski korpus
  • Ivankovački korpus
  • Vardarski korpus
  • Resavski korpus
  • Jablanički korpus

Postrojbe u Crnoj Gori i istočnoj Bosni[uredi | uredi kôd]

  • Limski korpus
  • Komski korpus
  • Durmitorski korpus
  • Nikšićki korpus
  • Ostroški korpus
  • Zetski korpus
  • Lovćenski korpus
  • Crmničko-primorski korpus
  • Boko Kotorski korpus
  • Dubrovački korpus
  • Romanijski korpus
  • Drinski korpus
  • Nevesinjski korpus
  • Trebinski korpus
  • Zenički korpus
  • Bosansko-krajiški korpus
  • Srednjo-bosanski korpus
  • 2. srednjo-bosanski korpus

Kraljevo odricanje od kraljevske vojske u kolovozu i rujnu 1944. godine[uredi | uredi kôd]

Ukaz kralja Petra II. od 29. kolovoza 1944. o razrješenju Draže Mihailovića, kojim se prema zahtjevima Velike Britanije odreklo legitimitet Draži Mihailoviću i četničkim snagama pod njegovim zapovjedništvom da nastupaju kao kraljevska vojska.
Ukaz kralja Petra II. od 29. kolovoza 1944. o razrješenju Draže Mihailovića, kojim se prema zahtjevima Velike Britanije odreklo legitimitet Draži Mihailoviću i četničkim snagama pod njegovim zapovjedništvom da nastupaju kao kraljevska vojska.

Prema zahtjevu Winstona Churchilla, te nakon što je rumunjski kralj Mihael II. 23. kolovoza 1944. godine u Bukureštu pokrenuo puč protiv njemačkog kvislinga Iona Antonescua i objavio prekid ratnih djelovanja protiv Saveznika – što je omogućilo ulazak Crvene armije u tu zemlju i potom u Bugarsku, čija je do tada pronjemačka vlada (koja je sudjelovala u okupaciji Srbije i Makedonije) 26. kolovoza 1944. godine također proglasila neutralnost u ratu – kralj Petar II. Karađorđević je donio odluku o razrješenju Draže Mihailovića dužnosti Načelnika Štaba Vrhovne komande JVuO. Kraljev ukaz na terenu nije proveden, ali je delegitimirao vrh četničkog pokreta i utjecao na moral četnika i civilnog stanovništva sklonog dinastiji Karađorđević.

Dana 12. rujna 1944. godine – u vrijeme dok su postrojbe NOVJ prodirale iz Bosne u Srbiju, te dok se pripremao ulazak Crvene armije iz Rumunjske – Kralj Petar je putem Radio Londona uputio poziv "svim Srbima, Hrvatima i Slovencima" da "pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom". Poziv je nastavljao riječima: "Svi oni, koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom ni pred istorijom. Ovom mojom porukom vama, odlučno osuđujem zloupotrebu imena kralja i autoriteta krune, kojom se pokušavalo opravdati saradnja sa neprijateljem i izazvati razdor među borbenim narodom u najtežim časovima njegove istorije, koristeći time samo neprijatelju." Znatan broj četnika je doista i pristupio partizanskim postrojbama, osobito onih u Srbiji. Drugi su se s Nijemcima povlačili prema zapadu, gdje su se neki uspjeli predati Britancima i Amerikancima.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Formacija jugoslavenske vojske krajem 1943 godine. Inačica izvorne stranice arhivirana 04. 11. 2013. Pristupljeno 15. 10. 2013 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= i |archive-date= (pomoć)
  2. Zvonimir Despot. 8. srpnja 2013. Odnos Ustaške vojnice s četnicima i srpskim snagama
Nedovršeni članak Jugoslovenska vojska u otadžbini koji govori o vojnim postrojbama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.