Velikosrpska ideologija

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Srpski nacionalizam)
Jump to navigation Jump to search

Velikosrpska ideologija ili Velikosrpska ideja označava ideju teritorijalne ekspanzije Srbije daleko od granica koje je imala Kraljevina Srbija u 19. i početkom 20.stoljeća, u oblik Velike Srbije, koja je promicala očekivanja - ostvariva samo uz drastične sukobe sa susjednim narodima - o životu svih Srba u istoj državi. Bila je uzrok pogroma, deportacija i ratova tijekom 19. i 20. stoljeća.

U formi tajnog državnog plana imenom Načertanije, velikosrpska ideja postaje sredinom 19. stoljeća službena politika Srbije.

Najradikalnije su velikosrpsku ideologiju provodili četnici u II. svjetskom ratu, te režim Slobodana Miloševića tijekom 1990.-ih godina. Danas je možda najglasniji promicatelj velikosrpskih ideja srpski političar Vojislav Šešelj.

Kontekst nastanka velikosrpske ideje[uredi VE | uredi]

Osmanska, austrijska i mletačka kolonizacija rasijala je balkanske Vlahe na zapad u zemlje Hrvatskog Kraljevstva, u Bosnu i Hercegovinu te Srbe daleko na sjever preko Dunava u zemlje Ugarske. Stanovništvo srednjovjekovne Srbije je kao i svi drugi pokoreni narodi Osmanskog carstva sudjelovalo je u tzv. Stogodišnjem hrvatsko-turskom ratu 1493. - 1593., te zapravo u svim agresivnim turskim ratovima u dugotrajnom razdoblju turske ekspanzije koje je približno okončano Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine. Uz plaćanje poreza (koji su bili za kršćane veći nego za muslimane) to je bio bitan uvjet da bi kršćani pod turskom vlašću mogli živjeti po svojim običajima. Nova područja osvojenih zemalja - koja su uslijed ratova bila demografski opustošena - često su popunjavana naseljavanjem turskih podanika Vlaha i Srba.

Položaj Dušanovog carstva prema shvaćanju srpskih povjesničara 1922.godine.

Osmanski vojskovođa srpskog podrijetla Mehmed-paša Sokolović je u vojnim krugovima i kod sultana imao poseban ugled i utjecao na obnovu Pećke patrijaršije (te je isposlovao da njegov rođeni brat Makarije Sokolović postane 1557. godine srpskim patrijarhom). Time je Srpskoj pravoslavnoj crkvi nakon stotinu godina omogućen povratak crkvene samostalnosti (autokefalnosti) u odnosu na grčku crkvu, pod okriljem i zaštitom institucija Osmanskog Carstva. Kao jedina očuvana općesrpska institucija, Srpska pravoslavna crkva je nastojala sve vjernike koji su joj pripadali učiniti pripadnicima iste etničke i kulturalne zajednice - Srbima.

Kada je Osmansko Carstvo koncem 16. i početkom 17. stoljeća tonulo u sve veću krizu, Srbi i Vlasi su počeli u sve većem broju prelaziti još dalje na austrijsku i mletačku stranu, tj. u Vojnu krajinu u Hrvatskoj, spremni služiti novom gospodaru. Austrijski car je 1630. godine donio poznate Statuta Valachorum, kojim se utvrdio posebni status graničara i poticalo daljnje doseljavanje prebjeglih turskih podanika u granično područje pod vlašću Austrije. SPC je tijekom vremena asimilirala i integrirala sve pravoslavce i na tim područjima - dakle i Vlahe i Morlake - u srpsku etničku i nacionalnu zajednicu.

Stanoviti broj Vlaha i Srba naselio je i područja Dalmacije pod mletačkom vlašću.

S druge strane, na najstarijem srpskom etničkom prostoru Raškoj, koje danas nazivamo Sandžak i Kosovo, etnički Srbi su ostali samo kao manjina.

Takvi demografski procesi nastali uslijed dugotrajnog prodiranja turske države prema zapadu i života srpske etničke zajednice kao manjine u multietničkom Osmanskom Carstvu, stvorili su nestabilnu osnovu za realizaciju srpstva kao moderne nacije u 19. stoljeću - tj. u vrijeme kada su širom Europe nastajali iredentistički pokreti za ujedinjenje nacionalnih država: srpski će nacionalisti sredinom toga stoljeća zaključiti da imaju jednako tako dobre i opravdane razloge za ujedinjenje Srba u jednu državu, kao što su ih u to doba talijanski nacionalisti imali za ujedinjenje Italije ili njemački za ujedinjenje Njemačke.

Obnovom srpske države u formi Kneževine Srbije (od 1882. god., Kraljevina Srbija) na dijelu srpskog etničkog prostora nastaju pogodni uvjeti za razvoj projekta srpske nacionalne države koja bi bila teritorijalno što veća i obuhvaćala što veći broj Srba. Suočeni s očitom slabošću Osmanskog Carstva, razvijaju se nade u proširenje Srbije u višestruko veću državu, koji se 1844. godine na sažet način iznose u projektu Načertanije - koji postaje realna osnova Srbijanske međunarodne politike. 1903. godine radikalni vojni elementi pučem svrgavaju dinastiju Obrenović, te dovode na vlast dinastiju Karađorđević. Iz kruga zavjerenika nastaje tajna organizacija Crna ruka, koja formira četnički pokret - te se narednih desetljeća praktički cjelokupna snaga srpske države angažira u naporu za širenjem u Veliku Srbiju. Među etničkim Srbima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, te u Crnoj Gori našli su se intelektualci i aktivisti koji su velikosrpsku ideju vatreno prihvatili, te osobito u kriznim okolnostima nastalim povodom I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske nastojali iskoristiti za ostvarenje projekta Velike Srbije.

Početci teritorijalnih posezanja[uredi VE | uredi]

U krugovima svećenstva Srpske pravoslavne crkve javljaju se tijekom 17. stoljeća istaknuti pojedinci koji naseljene dijelove Hrvatskoga Kraljevstva počinju prvi put nazivati "srpskim zemljama". Putujući u carsku Rusiju da bi dobili novčanu pomoć, srpski su episkopi i svećenici na ruskim graničnim postajama ili u Moskvi pri ispitivanju o tome od kuda dolaze redovito izjavljivali sa se njihovi manastiri i crkve nalaze "u srpskoj zemlji" iako su znali da su dolazili iz područja Hrvatskoga Kraljevstva.[1]. Građa ruskih arhiva dopušta zaključak da su osvajačke pretenzije starije od prvih pisanih velikosrpskih projekata 19. stoljeća. Primjerice svećenici iz Lepavine i iz Požege kazali su da dolaze iz "srpskog grada". Monah manastira u Bešenovu (Srijem) izjavio je u Moskvi 1712. i 1739. da dolazi "iz srpske zemlje pod vlašću rimskog cara"[2]. Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici je dovela do etničkih istrjebljenja, da bi se istrjebljenjem nesrba stvorila velika homogena Srbija.

Zemljovid srpskog stanovništva francuskog pisca H. Thiersa

Velikosrpski projekti u 19. stoljeću[uredi VE | uredi]

Srpski filolog Vuk Karadžić izradio je 1830-ih godina prvi velikosrpski projekt "Srbi svi i svuda" (tekst nastao 1836. godine i prvi put javno objavljen 1849. godine): taj je projekt nastao izvan bitnoga dosega SPC. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine predstavlja najpoznatiji spis srpske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Izbjegavanjem riječi "Hrvat" i "hrvatski narod" Karadžićev spis briše postojanje Hrvata i njihove kulturne tradicije u srednjoj Europi.

Uspjelo posrbljavanje i postupno nestajanje vlaške zajednice ohrabrilo je i potaklo kod velikosrba namjenjivanje iste sudbine - projektom "Srbi svi i svuda" - Hrvatima i muslimanima u BiH i u Sandžaku. Problem hrvatske politike onog doba - koja je tek sporo i s kašnjenjem uspijevala formulirati i provoditi stratešku politiku - je bila upravna podijeljenost zemlje u tri dijela: na Kraljevinu Dalmaciju, Vojnu Krajinu i Bansku Hrvatsku.

Načertanije budućeg srbijanskog premijera Ilije Garašanina iz 1844. godine (Garašanin je u trenutku pisanja tog plana označenog kao državna tajna bio ministar unutarnjih poslova Srbije) postavilo je za strateški cilj srbijanske državne politike obnovu Srpskog Carstva. Makedonija je prema tom tumačenju bila isključivo srpska zemlja, a Bugari su prikazani kao najveći protivnici pripajanju Makedonije Kraljevini Srbiji. Garašanin je prednost dao pretenzijama prema području Bugarske na istoku, a Karadžić onima u pravcu BiH i Hrvatske na zapadu.

Brz i potpun poraz Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. bila je i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada uvelike napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" o zaposjedanju bugarskog etničkog područja i u znatnijoj se mjeri koncentrira na dijelove oslabljenog Osmanskog Carstva, te prema područjima Austrijskog Carstva kojemu trajno prijeti disolucija uslijed tada rastućih težnji naroda koje ono obuhvaća da ostvare vlastite nacionalne države.[3]

Od sredine 19. stoljeća u Beogradu izlazi velik broj knjiga "za narod i školu" koje su uvjeravale čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske "srpske zemlje". Jedan od istaknutih autora onoga doba bio je Petar M. Niketić s knjigom "Srpski svet u reči i slici". Navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika. Pored Srba navodi da tamo žive "Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani"; Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi da tamošnji stanovnici "svi govore čistim srpskim jezikom".

Velikosrpski projekti u 20. stoljeću[uredi VE | uredi]

Početkom 20. stoljeća je tisak Srba u Hrvatskoj kao npr. Srbobran koje su izlazile Zagrebu s pansrpskih stajališta i koje je novčano potpomognute iz Beograda često bi Hrvata koji bi Sabor nazvao "hrvatskim", u Srbobranu proglasili "hrvatskim šovinistom", a svako izjašnjavanje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji ili Slavoniji prigodom otvaranje izložbi i drugih priredaba proglašavno je "velikohrvatskom propagandom". U Srbobranu je Nikola Stojanović bio 1902. godine objavio članak "Do istrage naše ili vaše” (= "do istrebljenja našega ili vašega") što je bio uzrok za protusrpske izgrede u Zagrebu.[4]

U Srbiji nakon 1903. godine nastaje četnički pokret, snažno podržan od krugova koji su svrgnuli dinastiju Obrenović i vladali Srbijom kao podupiratelji Karađorđevića.

Londonski ugovorom iz 1915. god. sklopljenima povodom stupanja Italije u Prvi svjetski rat na strani Antante je uz već osvojenu Makedoniju bilo predviđeno Srbiji pripojiti nova područja uključujući i Kosovo u kojem je bilo 21% Srba, veliki dio Hrvatske te čitavu Bosnu i Hercegovinu. Također je tim ugovorom kojega su bile potpisale Velika Britanija, Francuska, Rusija i Italija bilo predviđeno da će se - nakon vojne pobjede nad Austro-Ugarskom - granica između Srbije i Italije protezati između Šibenika (koji ć Tijekom masovnog progona i iseljavanja Muslimana iz Srbije krajem 19. i početkom 20. stoljeća uzastopno i u više navrata iseljen je vrlo velik broj muslimana iz raznih etničkih skupina u Tursku. Planskim naseljavanjima (npr. "solunaša" nakon 1918. i "boraca" iza 1945.) srbizirana su područja središnje i južne Srbije, ali također i Vojvodina nakon nakon masovnog progona Volksdeutschera iza II. svjetskog rata.

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije stvorilo se među Hrvatima i Srbima dvojako raspoloženje: Srbi uglavnom pozdravljaju Jugoslaviju, jer je u njoj de facto realiziran velikosrpski projekt iz 19. stoljeća: zajednička politička i administrativna cjelina. S druge strane Hrvati, koji su stoljećima živjeli u srednjoeuropskom okruženju u novoj državi nisu nalazili posebne motive za oduševljene. Ubrzo je počeo i postupak posrbljivanja. Primjerice agrarnom reformom i Srijemu na posjede Eltza naseljavani su Srbi iz Srbije i Like, te Crnogorci.

Pojavljuje se i Svetosavlje koje promovira središnja državna vlast, pod sintagmom - jedan narod, jedna religija, u jednoj državi.[5] Svetosavski nacionalisti se zalažu za uspostavljanje srpske pravoslavne teokracije na prostoru od „Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora".

Nakon osnivanja Banovine Hrvatske Srbi u Hrvatskoj osnivaju 10. veljače 1939. u Zagrebu srpsko društvo "Krajina" s ciljem stvaranja vlastite teritorijalne jedinice. Za borbu protiv Banovine Hrvatske osnivaju i novi nacionalistički pokret imena "Srbi na okup". Zahtjev je bio odcjepljenje od Banovine Hrvatske i priključenje Srbiji.

Dana 7. ožujka 1937. Vasa Čubrilović je objavio je pamflet "Istjerivanje Albanaca" ("Isteravanje Arnauta") u kojem predstavlja plan za nasilno protjerivanje Albanaca iz Kosova.

Između dva svjetska rata su velikosrbi Crnogorcima poništavali povijest, kulturu i jezik. Proglašavali su nacionalnu i povijesnu svijest Crnogoraca srpskom - ne temeljem činjenica, nego temeljem ideološko-propagandnog zaključivanja.[6] Uspostavom Kraljevine SHS, vlasti su nametnule kodifikaciju srpskog odnosno tzv. srpsko-hrvatskog jezika crnogorskom narodu koji je do tada koristio crnogorski jezik.[7] Ujedno se Makedonce nastojalo u potpunosti lišiti bilo kakvog nacionalnog identiteta, te ih se tretiralo kao kao "južne Srbe".

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Nakon travanjskoga rata (6.-17. travnja 1941.) i brze kapitulacije Kraljevine Jugoslavije od snaga Sila Osovine nastaju dva nova velikosrpska projekta: "Homogena Srbija" Stevana Moljevića, te "SveSrbija" njemačkog kvinslinga u Srbiji Milana Nedića; obje su uključivale etničko čišćenje nesrpskog pučanstva s teritorija koji bi trebali biti obuhvaćeni Velikom Srbijom. Četnici Draže Mihailovića koji je imao oslonac na emigrantsku vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu predstavljali su projekt "Homogena Srbija". Tijekom rata 1941. - 1945. u brojnim pokoljima i protjerivanjima Hrvata i Muslimana proveli etnička čišćenja u kojima je stradalo 32.000 Hrvata i 33.000 Muslimana.[8] [9]

SFR Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Niti federalni ustroj komunističke SFR Jugoslavije nije uspio pridonijeti trajnom održanju ponovno osnovane totalitarne države. Nakon smrti diktatora Josipa Broza Tita 1980. godine ponovo rastu međunacionalne razmirice. Većina Srba je poslije Tita bila za opstanak Jugoslavije, ne praveći razliku između srpstva i jugoslavenstva. Ustav SFRJ 1974. štitio je autonomne pokrajine i republike od pokušaja centralizacije SR Srbije. Dokument Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti iz 1986. godine je kao strateški program srpskih intelektualaca nudio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije.

Šešeljev plan Velike Srbije, u granicama Crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Demokratske promjene nakon provedbe reformi perestrojke i glasnosti Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu i pad Berlinskog zida dovodi do ukidanja jednopartijskog komunističkog sustava i slobodnog osnivanja političkih stranaka. Težnji hrvatskoga naroda za državnom suverenošću u povijesnim granicama s kojima je 1918. ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca usprotivila se Srpska nacionalna manjina pod sloganom srpskoga hegemonizma "Svi Srbi u jednoj državi" Počeo je Domovinski rat.

Iz sličnih razloga slijedili su Rat u Bosni i Hercegovini i Rat na Kosovu.


Neke od temeljnih tvrdnja velikosrpske ideologije[uredi VE | uredi]

  • Podjela hrvatskog narodnog korpusa i nazivanje Hrvata po povijesnim zemljopisnim nazivu krajeva iz kojih dolaze: Dubrovčani, Slavonci, Podravci i Dalmatinci, kao i Bunjevci, Šokci i Krašovani,
  • "Skrivanje" Hrvata i odričuući im pravo postojanja kao zasebnog naroda i uz pomoč slavističke teorije da su "svi Srbi štokavci", na tragu maksime Vuka Karadžića "Srbi svi i svuda",
  • Glavni argument za negiranje postojanja naroda Hrvata navodi da Hrvati nemaju vlastit jezik, već da se služe srpskim jezikom,
  • Ubrajanje Crnogoraca, Bošnjaka Makedonaca u Srbe,
  • "Tamo gdje ima Srba, tamo je Srbija".

Velikosrpska žrtvoslovna mitologija[uredi VE | uredi]

Jedan od ključnih mitova vezan uz velikosrpsku ideologiju je Nebeska Srbija. Nastao je radi objašnjenja srpskog vojnog poraza u Bitci na Kosovu polju 1389. godine i gubitka srpske državnosti.

U sklopu takve propagande, nastoji se prikazati kao da bi Srbi uvijek i svugdje bili u ulozi žrtava, a nikada u ulozi zločinaca.[10]

Letak s pozivom na predaju
Letak JNA s pozivom građanima na pružanje otpora Hrvatskoj vojsci

Velikosrpska propaganda[uredi VE | uredi]

  • Uoči Domovinskog rata velikosrpska propaganda često se služila lažnim tvrdnjama kao, primjerice, da Hrvati obnavljaju ustašku državu i planiraju "novi genocid nad Srbima"... te Srbi moraju podići oružanu pobunu radi spašavanja svojih života,
  • Inzistira se na ugroženost srpstva od Tuđmanove Hrvatske koja je nastavak NDH i ustaške politike,
  • Ponavljaju se optužbe kako su Hrvati uvijek u prošlosti bili "genocidan narod", te se nastoji prikazati sadašnju Republike Hrvatsku kao "kontinuitet i proizvod militantnoga katolicizma... i ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superirornosti Hrvata nad Srbima. U sklopu takvoga prokazivanja Hrvata kao "genocidnog naroda" tretira se sadašnja Hrvatska "kao ustaška, rasistička i fašistička tvorevina"...[11],
  • Još od vremena kada je u Jugoslaviji postojala totalitarna komunistička vladavina u kojoj je glavna moć bila u rukama Srba, ponavlja se teza da Albanici vrše genocid nad Srbima na Kosovu,
  • Koristi se izmišljotina o masovnim silovanjima Srpkinja na Kosovu od strane kosovskih Albanaca,
  • Desetljećima se širi mit da je u Jasenovcu ubijeno između 700.000 do preko milijun Srba,
  • Širi se "teorija" da je raspad SFRJ i ratove nametnuo Zapad, te se govori o američko - zapadnoeuropskoj (i vatikanskoj) zavjeri protiv srpskog naroda.
Velika Srbija je naziv časopisa kojeg izdaje Srpska radikalna stranka

Velikosrpska ideologija danas[uredi VE | uredi]

Vojni porazi u nekoliko ratova, godine izolacije i gospodarski zastoj su kod dijela srpske javnosti stvorile uvjete za radikalno odbacivanje velikosrpske ideje kao nespojivim s srpskim nacionalnim interesima.

Predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da bi članstvo Srbije u Europskoj Uniji bio daleko lakši, bezbolniji način za ostvarenje ideala o životu svih Srba u istoj državi, ublažavajući velikosrpsku retoriku, ali bez odustajanja od krajnjeg cilja velikosrpske politike, koja je očito još uvijek prisutna djelom i kod umjerenijih srbijanskih političara, svjedočeći o snazi i perzistentnosti dvo-i-pol-stoljetne propagande SPC-a i velikosrpskih krugova unutar srpskog naroda.

Međutim u Srbiji još uvijek postoje i snage koje se otvoreno zalažu za stvaranje Velike Srbije. Među njih spadaju Srpska radikalna stranka, Srpski pokret Dveri, te ekstremistički pokret Obraz i "Ravnogorski pokret". U nešto manje otvorenom vidu, za velikosrpsku ideju zalažu se i dijelovi SANU, SPC i DSS.[12] U Bosni i Hercegovini, velikosrpsku politiku već više od dva desetljeća propagira i vodi Srpska demokratska stranka.

26. veljače 2002. godine skupština SRJ zakonom o pravima i slobodama nacionalnih manjina hrvatskoj nacionalnoj zajednici po prvi je put priznala status službene nacionalne manjine i s tim regulirala manjinska prava. 15. studenog 2004. godine potpisan je Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori te srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.[13] Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika tretira Bunjevce kao posebnu etničku skupinu.[14] Treba napomenuti da još uvijek postoje pokušaji velikosrpskih krugova i srpske administracije da se smanji broj Hrvata primarno kroz stvaranje umjetnog naroda Bunjevaca, a pokušavala se stvoriti i kategorija "katoličkih Srba", odnosno "Srba katoličke vjere". Povijesno gledajući, projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog i šokačkog naroda (na štetu Hrvata) bio je dijelom šireg projekta, kojim se nastojao zatrti trag postojanja Hrvata (kao separatnog naroda etnički, kulturno i povijesno različitog od Srba) uopće. Stoga Bunjevce i Šokce srbijanska (ranije jugoslavenska) službena statistika još uvijek, i iz istih razloga, tretira kao posebnu etničku skupinu, a ne kao Hrvate.[15]

Velikosrpsku ideju, koja je još uvijek osjetna (mada u nešto promijenjenom obliku) unutar srpskih intelektualno-političkih krugova, i danas brojni Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Albanci vide kao jednu od ključnih prepreka za stvaranje i održavanje trajnih dobrosusjedskih odnosa u jugo-istočnoj Europi.[16]

Vid velikosrpstva je, u nešto blažem obliku, i aktivno svojatanje svega što je postigla bivša SFRJ na športskom području; implicitno smatrajući Srbiju jedinom sljednicom bivše zajedničke države južnih Slavena. Svojatanje ponekad ide dotle da Srbija svojata i odličja koja su osvojili hrvatski športaši (i u individualnim športovima i u skupnim) pod zastavom bivše Jugoslavije.[17]

Srpski povjesničar Aleksandar R. Miletić skreće 2017. godine pozornost na udžbenik historije povijesti autora Radoša Ljušića, koji je u upotrebi u srbijanskim srednjim školama od 2007. godine: Miletić prigovara Ljušićevom udžbeniku "nacional-romantičarske sentimente, jednostranost i etnocentričnost u pristupu događajima iz nacionalne istorije", te nalazi da je ugledni profesor Ljušić "... pristalica primordijalnog koncepta srpske nacije uz više ili manje očiglednu osudu i nipodaštavanje onih koji su navodnom verskom konverzijom, ili naknadnim razvojem nacionalne svesti postali Šokci-Hrvati, Muslimani-Bošnjaci ili Crnogorci... Kakvu poruku adolescent u trećem razredu gimnazije dobija iz ovakvog udžbenika? U njegov pogled na svet usađuje se podozrenje prema katolicima, muslimanima i EU.".[18] Mediji izvan Srbije u pogledu sadržaja udžbenika iz kojega već deset godina o povijesti uče srbijanski gimnazijalci, komentiraju da taj Ljušićev udžbenik, u kojem se nekritički učenicima prenosi "nauk" Vuka Stefanovića Karadžića da su svi štokavci zapravo etnički Srbi "u najmanju ruku liči na udžbenik predvojničke obuke - onaj po kojem se učenici pripremaju za rat".[19]

U Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugdje danas (2017.) djeluje četnički Ravnogorski pokret[20], Srpska radikalna stranka, Srpski pokret Dveri, te više drugih organizacija koje zagovaraju velikorspsku ideologiju - ali svaka s drugačijim viđenjem u kojoj mjeri i na koji način bi je trebalo realizirati u današnjici.


Primjeri pamfleta koje u sadašnjici šire velikosrpske tvrdnje[uredi VE | uredi]

Primjeri za širenje teorija antisrpske zavjere u sadašnjici[uredi VE | uredi]

Postoje među velikosrbima brojne teorija zavjere o

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 10.
  2. Laszlo Hadrovics: "Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću", Zagreb 2000.
  3. Mirko Valentić: "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 35.
  4. Mate Artuković "Izazov povijesti".
  5. Dženana Efendić Semiz, SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE
  6. Danilo Radojević: Uzroci i pojave srpskog imena u Crnoj Gori: Između dva svjetska rata Crnogorcima poništavani istorija, kultura, jezik..., Publika, 13. listopada 2003., str. 28
  7. HRT Sreten Zeković: Jezgra hrvatskog i crnogorskog jezika, 14. siječnja 2010., pristupljeno 1. listopada 2010.
  8. "Z. Dizdar i M. Sobolevski, Prešućeni četnički zločini u. Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941-1945. godine, Zagreb, 1999
  9. "1991-95., HIC, Zagreb, 2000; Zdravko Dizdar, Mihajlo Sobolevski: Četnički zločini na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1941-1945
  10. Texas A&M University Press. "Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History", By Philip J. Cohen (prikaz knjige iz 1996. godine). Texas A&M University Press.
  11. http://www.hous.hrvati-amac.com/matvejevic_cetnicka_stajalista.html Hrvati AMAC, Zdravko Tomac
  12. Motika za srbomrsce
  13. Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
  14. Dr. sc. Dražen Živić, DEPOPULACIJA HRVATA U VOJVODINI (1953.-2002.)
  15. Dr. sc. Dražen Živić, DEPOPULACIJA HRVATA U VOJVODINI (1953.-2002.)
  16. David Bruce MacDonald, Balkan holocausts?: Serbian and Croatian victim-centred propaganda Velika Srbija je za Hrvate sinonim za genocid - srpska ekspanzija implicira 'ipso facto' smanjenje hrvatskih teritorija, etničko čišćenje i smrt hrvatskih i ostalih ne-srpskih civila.
  17. Sportnet Bernard Jurišić: Tuđe nećemo - svoje ne damo, 1. travnja 2008., pristupljeno 30. rujna 2010.
  18. "Vidovdanska etika, poturčenjaci i milosnice. Veliki narativ Srbije u udžbeniku istorije Radoša Ljušića", Aleksandar R. Miletić, "Internetbilten", 19. rujna 2017., pristupljeno 18. listopada 2010.
  19. "Bošnjaci poturčeni,a Hrvati pokatoličeni Srbi", Tomislav Marković, Balkans AlJazeera, 8. listopada 2017., pristupljeno 18. listopada 2010.
  20. AlJazeera Balkans. Ravnogorski pokret. AlJazeera Balkans. pristupljeno 18. listopad 2017.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]