Katolička država

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Grb Dubrovačke republike s likom sv. Vlaha. Poput svih drugih srednjovjekovnih europskih država, i Dubrovačka republika je bila katolička država.

Katolička država je naziv za državu – neovisno o tome je li monarhija ili republika, te da li je demokracija ili neka vrst autoritarne države, gdje katolici predstavljaju većinu stanovništva, i gdje postoji tzv. unija između Katoličke Crkve i države.

"Suštinska ideja takve unije je stanje stvari gdje Država priznaje svoj naravni i nadnaravni odnos sa Crkvom, ispovijeda Vjeru, te prakticira bogoslužje Crkve, štiti je, ne donosi zakone koji bi joj škodili, dok, u slučaju nužde odmah poduzima pravične i potrebne civilne mjere da unaprijedi od Boga zadanu svrhu Crkve – jer one pridonose temeljnoj svrsi Države da priskrbi vremenitu sreću svojih građana." [1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Često se kao kodifikatora teologije o odnosu države i Crkve navodi papu Gelazija I. (492.-496.), koji je izložio doktrinu o "dvije moći" ("dvije sablje") - gdje na istom području postoji državna vlast i crkvena vlast, od kojih svaka ima svoje odvojene poslove, ali surađuju. Naglašava se da je - slično kao što su svećenici u vremenitim pitanjima podložni odlukama građanske vlasti - čak i vrhovna građanska vlast podložna odlukama duhovne vlasti, kada su posrijedi pitanja morala i vjere.

Valja, međutim, naglasiti da su i prije Gelazija crkveni oci poput sv. Ambrozija i sv. Augustina pisali o ovoj tematici. Od kasnijih crkvenih naučitelja osobito važno mjesto zauzima sv. Toma Akvinski.

Odnos između države i Crkve[uredi VE | uredi]

"Katolička država" nije obilježena nekom ideologijom ili specifičnim društvenim ustrojem, nego odnosom između države i Crkve.

U Europi su danas deklarirane katoličke države Malta, San Marino, Lihtenštajn i Monako. Andoru, čiji ustav jamči Katoličkoj crkvi "održavanje veza osobite suradnje sa državom u skladu sa tradicijom Andore“ [2] se također može ubrojiti u katoličke države.

Karakteristično je za Katoličku državu da se brak smatra ustanovom crkvenog prava, te je u nadležnost crkvenih tijela odlučivanje o širem broju obiteljskopravnih pitanja (imovinski odnosi u obitelji su tradicionalno ipak u nadležnosti svjetovnih sudova). Ovlasti kakve u pogledu katolika ima Katolička crkva, često u pogledu nekatolika imaju njihove vjerske zajednice.

Pitanje katoličke države je osobito temeljito izloženo u Enciklici „Immortale Dei“ o kršćanskom ustroju država, koju je izdao papa Lav XIII. 1885. godine. Tu se iznosi da „ono što je Cezarovo treba dati Cezaru, a ono što pripada Bogu, treba dati Bogu (toč. 14.) … u takvoj organizaciji države nema ništa što bi se moglo smatrati da smeta dignitetu vladara, i ništa što njima ne bi bilo dolično …. Doista, što je više razrađena, ta uzajamna suradnja postiže savršenost kakva nedostaje svim drugim oblicima državnog ustroja … Na svojem nesigurnom i tegobnom putovanju prema vječnom gradu svi mogu vidjeti da imaju sigurne vodiče i pomagače na svojem putu, i svjesni su da drugi imaju dužnost da štite njihove osobe i njihovu imovinu, i da postignu i da očuvaju za njih sve što je od temeljne potrebe za njihov sadašnji život. K tome, domaće društvo stječe onu toliko potrebnu čvrstinu i snagu iz svetosti braka, jednog i nerazrješivog, gdje su prava i dužnosti muža i žene ustrojene sa mudrom pravičnošću i poštovanjem; dužno poštovanje je osigurano ženi, autoritet muža se poštuje prema obrascu koji nam je osigurao autoritet Božji, vlast oca je ograničena dužnim poštivanjem dostojanstva majke i njene djece; i najbolje moguće mjere su osigurane za skrbništvo, blagostanje i odgoj djece.“ (toč. 17.) [3]

"Katoličke zemlje"[uredi VE | uredi]

Katolička crkva se tijekom XX. stoljeća počela odnositi sa sve širim krugom tradicionalnih katoličkih zemalja na način kako se u povijesti odnosila prema zemljama u kojima su katolici bili u manjini (poput Velike Britanije ili Nizozemske), što u praksi znači da se u većini tih zemalja odustalo iz od unije između Crkve i države – stoga možemo govoriti da je npr. Hrvatska danas „katolička zemlja, ali ne i katolička država“. U mnogim je zemljama raskidanje unije Crkve i države bilo vrlo burno; npr. povodom takve odluke Francuskih vlasti 1905. godine da raskine uniju piše papa Pio X.: „Teza da država mora biti odvojena od Crkve je apsolutno pogrešna, najpogubnija zabluda... jer je Stvoritelj čovjeka također i Utemeljitelj ljudskih društava i održava njihovo postojanje kao što održava i naše. Dugujemo Mu, dakle, ne samo privatan kult, već javno i društveno bogoštovlje kako bismo Ga častili." [4] U drugim zemljama je raskid unije bio obilježen stanovitom umjerenošću, pa je npr. u Saveznoj Republici Njemačkoj zajamčeno pravo Crkvi na tzv. "crkveni porez", zajamčen je u svim školama vjeronauk čiji sadržaj mora biti odobren od Crkve, zajamčena je dušobrižnička služba u vojsci, zatvorskom i bolničkom sustavu, te kapele u širokom broju javnih ustanova; slično je danas i u Hrvatskoj i u velikom broju drugih zemalja katoličke tradicije.

Na protokolarnom nivou, u "katoličkim zemljama" je običaj da se u protokol najvažnijih crkvenih i državnih blagdana ugrađuju crkveni obredi[5] [6]; a papinski nuncij ima status doajena diplomatskog zbora. Također se u tim "katoličkim zemljama" (koje nisu i "katoličke države", jer ne postoji formalna unija države i Crkve) osigurava vjeronaučna poduka u školama, te se u školstvu općenito uvažava katolička doktrina.[7]

Međutim su sve ovo "ostaci ostataka" u odnosu na povijest u kojoj su nekada skoro čitav školski sustav, te sve veće zdravstvene i socijalne ustanove pripadale Crkvi - u srednjovjekovnim državama je za financiranje tih djelatnosti bilo dodijeljeno između petine i četvrtine zemljšnog posjeda u čitavoj državi (u srednjem vijeku se javne potrebe financiralo pomoću takvih nadarbina; oporezivanje i budžetiranje u novcu je bila rijetkost).

Nauk Katoličke crkve[uredi VE | uredi]

Katolička crkva, međutim, nije sam vjerski nauk o odnosima Crkve i države suštinski promijenila, te se danas u toč. 2105. Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine ukratko iznosi:

„Dužnost iskazivati Bogu pravo štovanje tiče se čovjeka uzetog pojedinačno i društveno. To je 'tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi'. Neprestano naviještajući ljudima evanđelje, Crkva se trsi da oni 'kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednicâ' u kojima žive. Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem 'jedine prave religije koja postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi'. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima.“ [8]

Podrobnosti o odnosu države i Crkve mogu se pomoću bilješki uz tu točku Katekizma naći u Deklaraciji o vjerskoj slobodi „Dignitatis Humanae“ (akt II. vatikanskog koncila) iz 1965. godine [9] , u čijoj se toč. 1. iznosi da suvremeno načelo vjerske slobode ostavlja netaknutim "tradicionalno katoličko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi"; daljnja bilješka vodi iz "Dignitatis Humanae" na gore spomenutu Encikliku "Immortale Dei“ o kršćanskom ustroju država.

Katolička crkva se danas zalaže za demokraciju, a totalitarne društvene ustroje poput komunizma izrijekom osuđuje. K tome, u praksi "kapitalizma" odbila je individualizam i apsolutno prvenstvo zakona tržišta nad ljudskim radom[10]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] Catholic Encyclopedia 1912, članak „State and Church“
  2. [2] V. čl. 11. st. 3. Ustava Kneževine Andore (Engleski)
  3. [3] Enciklika „Immortale Dei“ iz 1885. god. (Engleski)
  4. [4] Enciklika „Vehementer Nos", papa Pio X. 1906. god. (Engleski)
  5. [5] "Milanović niti ove godine nije na misi za domovinu" "tportal" 25.6.2013.
  6. [6] "Presidente Medina encabeza en Higüey actos litúrgicos a la Virgen de la Altagracia" Službene stranice Predsjednika Dominikanske republike 21.1.2013. (Španjolski)
  7. [7] usp. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (NN – MU 2/1997 i 8/1997)
  8. [8] Katekizam Katoličke Crkve bl. Ivana Pavla II.
  9. [9] Deklaracija o vjerskoj slobodi „Dignitatis Humanae“ iz 1965. god.
  10. [10] v. toč. 2425 Katekizam Katoličke Crkve