Kitaj-gorod

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Istočni peron (sjeverni pravac)

Kitaj-gorod, rus. Кита́й-го́род - postaja Kalužsko-Rižske i Tagansko-Krasnopresnenske linije moskovskog metroa, prijelazni čvor s više perona. Smještena je pod Iljinskim trgom između postaja Turgenjevske i Tretjakovske na Kalužsko-Rižskoj liniji i između postaja Kuzneckog mosta i Taganske na Tagansko-Krasnopresnenskoj liniji. Nalazi se na području Tverskog rajona Centralnog administrativnog okruga Moskve.

Postaja je otvorena 3. siječnja 1971.g. u sastavu sektora Taganska - Ploščad' Nogina Ždanovskog radijusa i sektora Oktjabr'ska - Ploščad' Nogina Kalužskog radijusa. Do 5. studenog 1990.g. nazivala se Plošad' Nogina (hrv. Trg Nogina), u čast Viktora Nogina, revolucionara i partijca. Današnji naziv dolazi od istoimenog moskovskog povijesnog rajona, na čijoj se istočnoj granici nalazi postaja. Kitaj-gorod je jedna od najopterećenijih postaja moskovskog metroa.[1]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Povijest projektiranja postaje povezana je s poviješću projektiranja Taganskog (kasnije Ždanovskog) i Kalužskog radijusa. Perspektivna shema linija početkom 1932.g. uključivala je pet dijametara: M'asnicko-Usačovski, Tagansko-Tverski, Arbatsko-Pokrovski, Dzeržinsko-Zamoskvorecki i Rogožsko-Krasnopresnenski (svaki se planirao napraviti od dvaju radijusa koji se spajaju). U ljeto 1932. bio je predložen još jedan dijametar - Kalužsko-Timir'azevski. U tim se planovima u sastavu Tagansko-Tverskog dijametra pojavljuje postaja Plošad' Nogina. Britanski stručnjaci koje su pozvali u Moskvu predložili su da se spoje četiri radijusa metroa, ali ne na način koji su oni planirali, već da se umjesto Zamoskvorecko-Dzeržinskog i Tagansko-Tverskog radijusa, koji su se presijecali, izgradi Zamoskvorecko-Tverski i Dzeržinsko-Taganski dijametar. Odluka o prihvaćanju tog prijedloga bila je donesena 1934.g.[2]

U planovima 1938.g. prvi put se pojavilo spajanje Dzeržinsko-Kalužskog i Tagansko-Timir'azevskog dijametra u rajonu Jauzskije Vrata.[2] Planovi izgradnje metroa tih su se godina često mijenjali. 1957.g. bilo je odlučeno da se spoje Kalužsko-Timir'azevski i Tagansko-Krasnopresnenski dijametar u rajonu trga Nogina. Prema planovima 1965.g. bilo je planirano 1968. produžiti Kalužsko-Rižsku liniju do trga Nogina, a 1970.g. - Ždanovsko-Timir'azevsku.[3] 1968.g. bili su potvrđeni planovi iz 1965. koji se odnose na postaju kod trga Nogina.[4]

Sektor od Taganske prema trgu Nogina gradio se ubrzano. Planiralo se pustiti u eksploataciju dvojnu postaju od šest perona Ždanovskog i Kalužskog radijusa 1970.g.[4] Istovremeno se gradio sektor Okt'abr'ska - Ploščad' Nogina Kalužsko-Rižske linije. Prilikom izgradnje dviju dubokih postaja na istoj razini bilo je stvoreno ogromno podzemno gradilište.[5] Radovi su se odvijali u šest paralelnih tunela.[5]

Postaja je otvorena 3. siječnja 1971.g. u sastavu sektora Taganska - Ploščad' Nogina - Ždanovskog radijusa i sektora Okt'abr'ska - Ploščad' Nogina Kalužskog radijusa. Nakon otvaranja postaja nije radila punim kapacitetom: jer je ona bila zadnja za dva radijusa (Ždanovski i Kalužski), jedna od dvorana je služila samo za iskrcavanje, a druga za ukrcavanje putnika. 5. siječnja 1972.g. Kalužski radijus je bio spojen s Rižskim, 17. prosinca 1975.g. Ždanovski s Krasnopresnenskim; pritom su stvorene Kalužsko-Rižska i Ždanovsko-Krasnopresnenska (danas Tagansko-Krasnopresnenska) linija.[4] Postaja je u potpunosti proradila tek krajem 1975.g.

5. studenog 1990.g. postaja je bila preimenovana u Kitaj-gorod prema istoimenom povijesnom rajonu Moskve, na čijoj se granici nalazi.[6] Pritom je trgu Nogina vraćen povijesni naziv - Slav'anskaja ploščad' (hrv. Slavenski trg).

Arhitektura i izgradnja[uredi | uredi kôd]

Kitaj-gorod je zapravo kompleks iz dviju strukturno nezavisnih postaja.[7] Obje dvorane Kitaj-goroda su postaje s nizom stupova na velikoj dubini (29 metara) s trima svodovima. Izgrađeni su po projektu grupe arhitekata pod vodstvom A.F. Strelkova - L.V. Lilje, V.A. Litvinova, M.F. Markovskog (zapadni peron), L.V. Malašonka (istočni peron), I.G. Petuhove i I.G. Taranova (predvorja).[8] H.M. Rysin, A.J. Lapina i D.J. Bodnijek su osmislili izgled postaja (kovane karnize od aluminija, koje se nalaze nad stupovima, metalni umetci na zidovima koji prikazuju upaljenu baklju, srp i čekić, i dr.).

Kitaj-gorod je prvi prijelaz s više perona u moskovskom metrou: za presjedanje s jedne linije na drugu unutar jedne postaje dovoljno je prijeći s jedne strane perona na drugu.[7] No takvo je presjedanje moguće samo u jednom pravcu (na sjever ili na jug). Da bi se presjelo iz jednog pravca u drugi potrebno je proći kroz kratak prolaz koji počinje u centru dvorane. Takav je oblik presjedanje kasnije primijenjen još na četiri postaje: Kaširska, Tretjakovska, Park Pobedy i Kuncevska. Na istočnu stranu dolaze vlakovi koji idu u pravcu sjevera (2. kolosijek prema postajama Kuznecki Most i 1. kolosijek prema postaji Turgenjevska), a na zapadnu dolaze vlakovi koji idu u pravcu juga (1. kolosijek prema postajama Taganska i 2. kolosijek prema postaji Tretjakovska).

Strukturno, obje postaje imaju tri svoda. Kao potporanj za svodove služe masivni niski stupovi. Mostići preko perona u sredini dvorana opiru se na masivne pilone, po tri u svakoj dvorani.[7] Za obje dvorane arhitekti su izabrali oštar oblik potporanja. U zapadnoj dvorani to je složeni spoj dugih asimetričnih trostranih prizmi, razvučenih po dužini potpornja (prema njihovom su obliku projektanti nazvali dvoranu "Kristall"[6]). Linije upiranja svodova na potpornje prekrivene su širokim metalnim frizevima, koji su pokriveni iskovanim "malim piramidama". Pod frizevima se nalaze svjetiljke. Piloni i zidovi su obloženi sivim mramorom, podovi - žućkastim. Na zidovima se nalaze metalne rešetke s utisnutim srpom, čekićem, zvijezdama i golubovima.[7]

Potpornji u zapadnoj dvorani u cijelosti su pravokutnog presjeka. Bočno imaju glatke stijenke, a sa strane centralnih i bočnih dvorana - "izbrazdane" površine u obliku spoja trokutnih izbočina i niša (zbog toga su projektanti nazvali dvoranu "Garmoška", hrv. "Harmonika"). Stupovi i zidovi su obloženi žućkastim mramorom. U temelju zidova je bijeli išarani mramor s umetnutim lijevanim pločama na kojima je prikazana upaljena baklja. Podovi su popločani sivim granitom.[7]

Kitaj-gorod nema nadzemnih predvorja: ulazi se (s trgova Iljinska vrata, Varvarska vrata, Slavenski trg i Soljanski tupik) kroz podzemne prolaze. Podzemna predvorja su zajednička za obje dvorane. Južno predvorje je spojeno s postajama pokretnim stubama, sjeverno - pokretnim stubama i prolazom u koji vode stube iz obiju dvorana. U nižem dijelu sjevernog predvorja nalazi se poprsje Viktora Nogina (rad A. Šlikova).[7]

Galerija[uredi | uredi kôd]

Postaja u brojevima[uredi | uredi kôd]

  • Kôd postaje je 096[8] i 117.[6]
  • Piket PK01+13.[9]
  • Prema podatcima 1999.g., dnevni protok putnika moskovskog metroa iznosio je 103.880 ljudi.[10] U ožujku 2002.g. svakodnevni protok putnika po ulazu iznosio je 104.100 ljudi.[11]
  • Vrijeme otvaranja postaje za ulaz putnika - 5 sati 35 minuta, zatvaranje - 1 sat iza ponoći.[12]

Položaj[uredi | uredi kôd]

Postaja Kitaj-gorod nalazi se između postaja Turgenjevske i Tretjakovske na Kalužsko-Rižskoj liniji, i između postaja Kuzneckog mosta i Taganske na Tagansko-Krasnopresnenskoj liniji. Ulaz u grad je kroz sjeverno podzemno predvorje prolazima na trg Iljinska vrata, prema Lubjanskom prolazu, na ulicu Iljinku, Stari i Novi trg, kroz južno predvorje - na Slavenski trg, ulicu Soljanka, Lubjanski prolaz, Soljanski tupik, Kitajgorodski prolaz, Varvarku, Stari trg i trg Varvarska vrata.

Nadzemni javni prijevoz[uredi | uredi kôd]

Postaja ima izlaz na četiri postaje javnog prijevoza[13]:

  • Postaja Iljinska vrata trolejbusa №25 i 45 (nedaleko od sjevernog predvorja).
  • Postaja Metro 'Kitaj-gorod' autobusa №158 i trolejbusa №45 i 63 (pored izlaza iz južnog predvorja).
  • Postaja Metro 'Kitaj-gorod' autobusa №158 i "K", trolejbusa №45 i 63 (pored izlaza iz južnog predvorja, kraj crkve).
  • Postaja Metro 'Kitaj-gorod' autobusa №12c i trolejbusa №2, 12 i 33 (nalazi se na Kitajgorodskom prolazu, kod istoimenog zida).

Znamenitosti[uredi | uredi kôd]

U neposrednoj blizini sjevernog izlaza Kitaj-goroda nalaze se Politehnički muzej i spomenik junacima Plevena.

Perspektive[uredi | uredi kôd]

Nedaleko od postaje nalaze se početci izgradnje postaje Hmel'nicka.[2] Ranije se planirala u daljnjoj budućnosti izgradnja te postaje i njezino spajanje prolazima s Kitaj-gorodom.[14]

Postaja "Kitaj-gorod" u kulturi[uredi | uredi kôd]

Na Kitaj-gorodu se odvija nekoliko epizoda postapokaliptičkog romana Dmitrija Gluhovskog "Metro 2033". Prema knjizi, na postaji su živjele bande koje su se bavile organiziranim kriminalom.[15]

Postaja se spominje u fantastičnoj priči Vladimira Vasiljeva "Skromnyj genij podzemki", izdanoj u zborniku "Mify Megapolisa". U knjizi se prolaz od postaje Kitaj-gorod na postaju Marosejku (Hmel'nicka) nalazio kod dijela sjevernog predvorja gdje se sada nalazi poprsje Nogina.[16]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. AK&M , Passažiropotok metropolitena Moskvy v janvare vyros na 6.1% do 176.342 mlnInačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2013., 2. veljače 2012.
  2. a b c Lisov, I., Projektirovanije i pervyje očeredi stroitel'stvaInačica izvorne stranice arhivirana 4. rujna 2011., Metro.molot.ru
  3. Lisov, I., Moskovskij metropoliten hruščovskoj epohiInačica izvorne stranice arhivirana 4. rujna 2011., Metro.molot.ru
  4. a b c Lisov, I., Ot Genplana 1971 goda do naših dnejInačica izvorne stranice arhivirana 11. siječnja 2012., metro.molot.ru
  5. a b Metro.molot.ru, Kalužsko-Rižskaja linijaInačica izvorne stranice arhivirana 26. listopada 2012.
  6. a b c Moskovskij metropoliten, Tagansko-Krasnopresnenskaja linijaInačica izvorne stranice arhivirana 9. svibnja 2012.
  7. a b c d e f Naumov, M., Pod semju holmami: Prošloje i nastojaščeje moskovskogo metro, ANO IC "Moskvovedenije", 2010
  8. a b Moskovskij metropoliten, Kalužsko-Rižskaja linija[neaktivna poveznica]
  9. Trackmap.ru, Shema putevogo razvitija Moskovskogo Metropolitena
  10. Metro.ru, Issledovanija passažirskih potokov, 18. ožujka 1999.
  11. Metro.ru, Issledovanija passažirskih potokov, ožujak 2002.
  12. Moskovskij Metropoliten, Režim raboty stancij i vestib'ulejInačica izvorne stranice arhivirana 4. siječnja 2011.
  13. Karte Yandex, Kitaj-gorod
  14. Vsesmi.ru, V Moskve budet vozvedena stancija metro "Hmel'nickaja"Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016., 25. lipnja 2012.
  15. Gluhovski, D., Metro 2033, Popul'arnaja literatura, 2007, ISBN 978-5-903396-09-2
  16. Vasiljev, V., Skromnij genij podzemki u: Mify Megapolisa, AST, 2007, str. 100-126

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Zverev, V., Metro moskovskoje, Algoritm, 2008, ISBN 978-5-9265-0580-8
  • Zinovjev, A., Stalinskoje metro. Istoričeskij putevoditel', Moskva, 2011, ISBN 978-5-9903159-1-4
  • Naumov, M., Kusyj, I., Moskovskoje metro. Putevoditel', Vokrug sveta, 2006, ISBN 5-98652-061-0
  • Čeredničenko, Metro-2010. Putevoditel' po podzemnomu gorodu, Eksmo, 2010

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]