Konstantin VII. Porfirogenet

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Konstantin VII. Porfirogenet
Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος
Constantine VII Porphyrogenitus.jpg
Konstantin VII. Porfirogenet
bizantski car
Vladavina 913. - 959.
Prethodnik Aleksandar, bizantski car
Nasljednik Roman II.
Supruga Helena Lakapen
Djeca
Roman II.
Teodora
Dinastija Makedonska dinastija
Otac Leon VI. Mudri
Majka Zoja
Rođen 905.
Preminuo 9. studenog 959.
Vjera pravoslavlje

Konstantin VII. Porfirogenet (grč. Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος, Κōnstantĩnos ho Porphyrogénnētos) (Carigrad, rujan 905. - Carigrad[1], 9. studenog 959.) je bio bizantski car od 945. do 959. te pisac. Značajan je kao autor nekolicine djela velike povijesne vrijednosti.

Životopis[uredi VE | uredi]

Konstantin VII. rođen je 905. godine u obitelji oca, cara Leona VI. Mudrog (886.-912.) i majke, carice Zoje. Okrunjen je 911. godine za suvladara, ali poslije smrti oca nije postao carem Bizanta. U periodu između 912. i 945. Konstantin je bio žrtva različitih dvorskih spletki i odvojen od prijestolja. Carsku krunu je preuzeo njegov stric Aleksandar koji je umro 913. godine ubrzo nakon izbijanja rata s Bugarima. Budući da je Konstantin bio tek sedmogodišnji dječak, regentstvo je preuzeo patrijarh Nikola Mistik. Za vrijeme regentstva Bizant je morao sklopiti mirovni sporazum s bugarskim knezom Simeonom kojemu je, iako nije uspio osvojiti Carigrad, priznata carska titula i niz povlastica. Veliki ustupci Bugarima stajali su regenstva patrijarha Nikolu Mistika, koji je smijenjen s položaja, a regentstvo je preuzela carica majka Zoja. Odbijanje stavki mirovnog sporazuma uzrokovalo je novi rat s Bugarima u kojem je Simeon osvojio Trakiju i Hadrijanopol, a poharao okolicu Drača i Soluna. Godine 917. Bugari su strahovito potukli Bizantince te je Simeon zauzeo čitavu Grčku do Korintskog zaljeva.[2] Neuspjeh u ratu protiv Bugara udaljio je Zoju od regentstva, a vlast je postupno preuzeo admiral bizantske mornarice, Roman Lakapen. Godine 919. mladi Konstantin se oženio Helenom, kćerom Romana Lakapena koji je pokušavao sebi i svojim sinovima osigurati bizantsko carsko prijestolje.

Dana 24. rujna 920. Roman je imenovan cezarom, a 17. prosinca iste godine okrunjen je za suvladara mladoga cara, čime je Konstantin za dugi niz godina bio udaljen od prijestolja i vlasti, premda je imao titulu cara. Kada se car Roman I. 921. godine proglasio glavnim carem i uzeo za suvladara svoga najstarijeg sina Kristofora, Konstantin je bio sasvim udaljen od vlasti te se posvetio znanosti i knjigama. Godine 924. mlađi Romanovi sinovi, Stjepan i Konstantin također su imenovani suvladarima, te je Konstantin posve istisnut s prijestolja.[3]

Kada je 931. godine umro Romanov nasljednik Kristofor, car je odlučio dati prvenstvo legitmnom caru Konstantinu VII., zbog čega su se Kristoferova braća pobunila protiv oca, svrgnula ga s vlasti i izgnala na otok Portu. Međutim, Konstantin VII. je tada uz podršku aristokratske elite, dana 27. siječnja 945. godine uspio zbaciti s vlasti Romanove nasljednike i konačno samostalno preuzeti carsko prijestolje.

Djela[uredi VE | uredi]

O upravljanju carstvom, Dom i svijet, Zagreb, 2003.

Konstantin VII. Porfirogenet nije ostao upamćen po svojoj političkoj djelatnosti kao državnik među brojnim istaknutim carevima u Bizantu. Naslijedio ga je sin Roman II. (959.-963). Poznatiji je kao pisac djela kojima je ostavio u nasljeđe značajne povijesne izvore. Iako je bio prvi nasljednik u Bizantu od rane mladosti radije se bavio kulturom i umjetnošću, a zanemarujući uobičajene dvorske intrige među svojom rodbinom. Konstantina VII. povijest pamti po znanstvenoj i kulturnoj aktivnosti gdje je ostavio zapažene rezultate. Potisnut od državničke politike, Konstantin je svoje zanimanje posvetio znanosti i umjetnosti. U mladosti je stekao najbolje obrazovanje koje se moglo steći u Carigradu, a kasnije je oko sebe okupio učene ljude sa kojima je pisao djela enciklopedijskog karaktera po kojima se najbolje prepoznaje.

Najznačajnija djela za povijest jugoistočne Europe su:

Od navedenih, najznačajnije djelo je svakako De administrando imperio (skraćeno DAI). Djelo je nastalo između 949. i 955. godine. U njemu se nalazi detaljan opis većine naroda koji su graničili s Bizantskim carstvom. Za južnoslavenske narode, najinteresantniji podaci su u poglavljima 29-36. Ona govore o povijesti južnoslavenskih naroda do vremena Konstantina VII. Porfirogeneta. Iako su pojedini navodi iz njega osporavani, DAI je nezaobilazan povijesni izvor.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Konstantin VII. Porfirogenet (K. Grimiznorođeni) - Proleksis enciklopedija
  2. Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324. - 1453., str. 151.-152.
  3. Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324. - 1453., str. 153.-156.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Ostrogorski, Georgije, Povijest Bizanta 324. - 1453., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006. ISBN 953-212-297-4

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]