Kukcožder
Kukcožder ili kukcojed je tip mesoždera čija se ishrana sadrži uglavnom od kukaca i sličnih malenih bića.[1] Alternativni naziv je entomofagija,[2] što se također odnosi na ljude koji prakticiraju jesti kukce.
Iako su induvidualno maleni, kukci su vrlo brojni - postoji više od milijun opisanih vrsta;[3] oni također čine vrlo veliki dio životinjske biomase kod skoro svih ne-morskih staništa. Procijenjeno je da je globalna biomasa kukaca otprilike 1012 kg s procijenjenom populacijom od 1018 organizama.[4] Mnoga bića ovise o kukcima koji su im primarna hrana, a mnogi koji ne ovise (i time zapravo uopće nisu kukcožderi) u svakom slučaju koriste kukce kao dodatnu hranu bogatu proteinima, posebno tijekom sezone parenja.[5]
Neki primjeri kukcoždera su slavuj, hijenski vuk,[6] ješci,[7] lastavice, mravojed, šaran, žabe, gušteri, šišmiši i pauci. Zabilježeno je da čak i veliki sisavci jedu kukce;[5] usnati medvjed je možda najveći kukcožder na svijetu. Kukci također mogu biti kukcožderi, na primjer vilin konjic, stršljeni, bubamare i bogomoljke.[8] Kukcožderstvo je do različitih stupnjeva izraženo kod primata poput marmozeta, tamarina, avetnjaka, galagija i madagaskarskog prstaša.[9][10] Neki pretpostavljaju da su prvi primati živjeli noću i hranili se kukcima.[11]
Biljke kukcožderke su biljke čiju ishranu jednim dijelom ili u potpunosti čine kukci[12] koje one zarobe i zatim konzumiraju. Također zvane biljke mesožderke, one rastu na mjestima gdje je tlo siromašno hranjivim tvarima, posebno dušikom (na primjer stijene ili baruštine).[12] U biljke mesoždeke spadaju Venerina muholovka, nekoliko vrsta cjevolovki, vrste roda Pinguicula, rosulje, vrste roda Utricularia, Aldrovanda vesiculosa, vrste roda Brocchinia i druge. Ove biljke dobivaju dušik hvatanjem kukaca. Koriste razne mehanizme poput klopki, ljepljivih površina, hvatajlke s dlačicama, vrčeve i sl.[12]
Tehnički ove biljke nisu strogo kukcožderke, jer konzumiraju bilo koje životinje koje su dovoljno malene da se uhvate u klopku; neke veće biljke u svojim vrčevima ponekada uhvate malene štakore i guštere.[12] Charles Darwin je prvi put opisao biljke mesožderke 1875. godine.[13]
- ↑ Miller, George A. 2009. "WordNet - About Us." : entry on insectivorous. Princeton University. Pristupljeno 1. travnja 2010.
- ↑ Gullan, P. J. & Cranston P. S. (2005). The insects: an outline of entomology (5th Ed). Wiley-Blackwell, ISBN 1405111135, ISBN 9781405111133. Ltd preview in Google Books. Accessed on 1 Apr 2010.
- ↑ Capinera, John L. (Editor). (2008). Encyclopedia of Entomology, (2nd ed). Springer Reference. ISBN 1402062427, ISBN 9781402062421. Ltd preview in Google Books. Accessed on 1 Apr 2010.
- ↑ Dudley, Robert. 2002. Flight and the Pterygote Insecta. The biomechanics of insect flight: form, function, evolution. Princeton University Press. str. 3–35. ISBN 9780691094915
- ↑ a b Whitney, Stephen R.; Sandelin, R. 2004. Field Guide to the Cascades & Olympics. The Mountaineers Books. str. 317. ISBN 9780898868081. Pristupljeno 1. travnja 2010.
- ↑ Holekamp, Kay E. Aardwolf (Proteles cristata). www.animalinfo.org. Pristupljeno 1. travnja 2010.
- ↑ "Long-beaked Echidna (Zaglossus bruijni)" (entry) in www.animalinfo.org. West of Scotland & Ayr Group. Pristupljeno 1. travnja 2010.
- ↑ Hill, Dennis S. 1997. The economic importance of insects. Springer. str. 198. ISBN 9780412498008. Pristupljeno 1. travnja 2010. Navedeno je više parametara
|pages=i|page=(pomoć) - ↑ Stetoff, Rebecca. 2006. The Primate Order. Marshall Cavendish. str. 92. ISBN 9780761418160
- ↑ Jones, S.; Martin, R.; Pilbeam, D., ur. 1994. The Cambridge Encyclopedia of Human Evolution. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 0-521-32370-3
- ↑ Weiss, M. L.; Mann, A. E. 1985. Human Biology and Behaviour: An Anthropological Perspective. Little Brown & Co.. Boston. ISBN 0-673-39013-6
- ↑ a b c d Slack, Adrian; Gate, Jane. 2000. Carnivorous Plants. MIT Press. str. 240. ISBN 9780262690898
- ↑ Darwin, C. 1875. Insectivorous plants. John Murray. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2006. Pristupljeno 6. studenoga 2010.