Ljahovski otoci

Koordinate: 73°43′54″N 139°32′17″E / 73.731528°N 139.537938°E / 73.731528; 139.537938
?
Izvor: Wikipedija
Ljahovski otoci
rus. Ляховские острова, jakutski: Ляхов арыылара
Otočje
Satelitska snimka
Zemljovid otočja
EtimologijaIstraživač Ivan Ljahov
Položaj
Koordinate73°43′54″N 139°32′17″E / 73.731528°N 139.537938°E / 73.731528; 139.537938
SmještajDalekoistočni savezni okrug
Država
MoreLaptevsko more, Istočnosibirsko more
OceanArktički ocean
OtočjeNovosibirski otoci
Ljahovski otoci na zemljovidu Dalekoistočnog saveznog okruga
Ljahovski otoci
Ljahovski otoci
Ljahovski otoci na zemljovidu Dalekoistočnog saveznog okruga
Zemljovid

Ljahovski otoci (rus. Ляховские острова, jakutski: Ляхов арыылара) su najjužnija skupina Novosibirskih otoka u arktičkim morima istočne Rusije. Otoci su nazvani u čast Ivana Ljahova, koji ih je istražio 1773.

Geografija[uredi | uredi kôd]

Od kopna ih odvaja Tjesnac Dmitrija Lapteva (širok 60 km), a od skupine Anžuovih otoka Sannikovljev tjesnac (širokim 50 km). Dva otoka dominiraju skupinom:

  • Boljšoj Ljahovski 5,156.6 km2 s najvišim vrhom Emy Tas (311 m/nm)[1]
  • Mali Ljahovski 975.5 km2[2]
  • Stolbovoj je veliki otok izdvojen iz skupine.
  • Uz jugozapadni rt otoka Boljšoj Ljahovski nalazi se mali otočić koji se zove Hopto-Terer.
  • Semjonovski je nestao nakon teške erozije. Površina otoka prije nestanka bila je u 4 km2, što ga je činilo jednim od najmanjih otoka u otočju.[3][4]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kôd]

Ondje se odvija dio radnje dvaju romana Julesa Vernea, Waif of the Cynthia (1885.) i Césara Cascabela (1890.). U potonjem, pojam "Otočje Ljahov" odnosi se na novosibirsku skupinu u cjelini, jer se glavna radnja odvija na otoku Koteljni.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Bol. Lyakhovskiy (Liakhov)
  2. Mal. Lyakhovskiy (Lachovski)
  3. (rus.) Grigorov, I.P., 1946, Disappearing islands. Priroda, pp. 58–65
  4. Gavrilov, A.V., N.N. Romanovskii, V.E. Romanovsky, H.-W. Hubberten, and V. E. Tumskoy (2003). Reconstruction of Ice Complex Remnants on the Eastern Siberian Arctic Shelf. Permafrost and Periglacial Processes. vol. 14, pp. 187–198.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]