Lovro Bračuljević

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ovaj okvir treba zamijeniti infookvirom
"Književnik".
(Primjeri uporabe predloška)

Lovro Bračuljević (Budim, oko 1685. - Budim, 21. studenog 1737.)[1] je bio hrvatski književnik. Pripadao je franjevačkom redu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se oko 1685. u Budimu.
Studirao je filozofiju i bogoslovne nauke. Nakon studije, profesorom je filozofije u Budimu.[1]

U svom radu se služio narodnim jezikom.
Za povijest hrvatskog jezika je bitno što se Bračuljević bavio i pravopisnim problemima. Jedan je od autora, koji su pokušali nadići nejedinstvenost pravopisne prakse u hrvatskoj književnosti, pored Šime Budinić (1583.), Bartol Kašić (1604.), Rajmund Džamanjić (1639.), Pavao Ritter Vitezović (prije 1702.), Andrija Jambrešić (1732.); Lovro Bračuljević je to pokušao 1730. godine.
Među ostalim, u djelu "Uzao serafinske (po naški – goruće) ljubavi", predložio je ovakvo pisanje tekstova na narodnom jeziku: "Lipše i pofaljenije je pisati onako kako se govori, jer štogod je od više, nije faljeno već kuđeno. Zato u knjigama pišem onako kako govorimo i izgovaramo naške riči: jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu u knjigah štiti.", odnosno, predlagao je fonetski pravopis, znatno prije nekih razvikanijih pisaca koje se uzima za tvorce načela "piši kao što govoriš".

Pored pravopisnih tema, u svojim djelima je pisao i o hrvatskoj etničkoj skupini Bunjevcima u Ugarskoj.

Od njegovih pet djela koja je napisao, do danas se sačuvalo samo dva. Unatoč tome, neizbježna je i nezaobilazna osoba je pri izučavanju književnosti Hrvata u Mađarskoj.[2]

Smatra ga se dijelom budimskog kruga hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno sa Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Grgurom Ćevapovićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću [3].

Umro je 21. studenog 1737. u Budimu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Uzao serafinske (po naški – goruće) ljubavi, Budim,1730.
  • Dobar put putovagnia kristianskogh u rai vicsniega uxivagnia to jest vladalistca za pravo i korisno suxiti Bogu, Budim 1730.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Julije Šoltić: Lovro Bračuljević (1685.-1737.) - prvi začetnik našeg fonetskog pravopisa (1730. godine), Kolo br. 6, 1967., str. 588.-592.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Ante Sekulić: Objelodanjeni prinosi proučavanju filozofske baštine s rubnoga narodnog područja Podunavlja, Prilozi 61-()2 (2005), str. 205-241, 230-231
  2. okm.gov.hu Okvirni program hrv. jezika i književnosti za dvojezične škole u Mađarskoj za djecu od 1. do 4. razreda
  3. Scrinia Slavonica br.6/2006. Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. st. i početkom 20. st.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]