Grgur Čevapović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Grgur Čevapović (u izvorima i Grgur Ćevapović) (Bertelovci kod Požege, 23. travnja 1786.Budim, 21. travnja 1830.),[1] bio je jezični reformator i hrvatski pisac iz Mađarske. Pisao je drame i pjesme.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Spomen ploča Grguru Čevapoviću u franjevačkom samostanu na Margit körútu u Budimpešti

Godine 1802. završio je gimnaziju u rodnom gradu i stupio u franjevački red. Filozofiju je studirao u Baji i na peštanskom sveučilištu gdje je i doktorirao. Svećenik je od 1809. godine te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. U dva je navrata bio provincijal te gvardijan u Beču. Predavao je i u požeškoj gimnaziji od 1829. godine.[2] Prije svega djelovao je kao franjevac koji obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske dužnosti. Djelovao je u franjevačkoj provinciji sv. Ivana Kapistrana.

Značajnu su njegova pisma iz kojih se očitava postepeno napuštanje jozefinizma te pokušaji obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju. Bio je otvoren prema Kantovoj filozofiji te je raspravljao o temeljnim pitanjima moralnog bogoslovlja.

Skupio je obilje kulturne i književnopovijesne građe, posebice o latinskim ali i hrvatskim djelima franjevačkih književnika. Od suvremenika najviše je cijenio M. P. Katančića izradivši njegovu temeljitu bibliografiju i priredivši za tisak njegov prijevod "Biblije".

Autor je izvorne religiozno-poučne školske drame "Josip, sin Jakoba patriarke" koja je prvi put izvedena 1819. godine u Vukovaru. Bila je prepletena stihovima a tekst je i notiran te se približila ondašnjem u Europi vrlo popularnom scenskom obliku "Singspiel (spjevoigri)". Čevapović je bio dosljednji zagovornik ilirizma i zauzimao se za jedinstveni latinični sustav svih hrvatskih pokrajina. Bio je plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskog puka u Slavoniji i Podunavlju.

Za povijest hrvatskog preporoda i hrvatske političke misli je iznimno značajan i po tome što je još 1820. godine (praktično, u pretpreporodno vrijeme) izričito naglasio bačke i ugarske Hrvate kao dijelom Ilira, a pojavljuje se i kao predlagač južnoslavenskog zajedništva. To je napisao u svojoj drami Josip, sin Jakoba patriarke, koju je objavio u Budimu, gdje je u jednu biblijsku priču, naveo da u Ilire spadaju "Dalmatinci (pri čemu valja imati na umu da je to bilo jedno od imena za Hrvate u Ugarskoj), Kranjci, Istrijanci, Crnogorci, glasni Servijanci, k tom Hrvati, Murodravci, Bošnjaci (još jedno od imena za ugarske Hrvate), Bunjci Podunavci, Kotorčani, Srimci i Slavonci".[3]

Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenog hrvatskog pravopisa uspješno je povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskin preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima.

Pisao je, među ostalim, za Danicu Ilirsku.

Smatra ga se dijelom budimskom krugu hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno s Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Lovrom Bračuljevićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonio razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Ante Sekulić: Objelodanjeni prinosi proučavanju filozofske baštine s rubnoga narodnog područja Podunavlja, Prilozi 61-()2 (2005.), str. 205.-241.
  2. Hrvatska franjevačka provincija sv_ Ćirila i MetodaInačica izvorne stranice arhivirana 24. rujna 2009. Požega
  3. a b Scrinia Slavonica br.6/2006. Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. st. i početkom 20. st.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]