Mala ušara

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mala ušara
Mala ušara
Mala ušara
Status zaštite

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Strigiformes
Rod: Asio
Vrsta: A. otus
Dvojno ime
Asio otus
Linnaeus, 1758.
Raspon
Područje rasprostranjenosti male ušare

Područje rasprostranjenosti male ušare

Mala ušara (lat. Asio otus) je vrsta ptica koja pripada redu sova te obitelji pravih sova. Ova vrsta živi na prostoru Europe, Azije, Sjeverne Amerike i Afrike. Malu ušaru je 1758. godine prvi put opisao švedski prirodoslovac Carl Linne.

Izgled[uredi VE | uredi]

Mala ušara spada u sove srednje veličine. Dužina tijela kod ove vrste se kreće između 31 i 40 centimetara, a raspon krila od 85 do 100 cm. Uglavnom nisu teže od 350 gramа.[1] Ženke su malo veće od mužjaka. Prosječna težina je kod mužjaka 259 g dok je kod ženki 282 g.

Prepoznatljive su po tome što na vrhu glave imaju "uške" - uzdignuto perje koje podsjeća na uši, a po tome su i dobile naziv.[1] Imaju crn kljun, a oči su im narančasto-crvenkaste boje. Noge su im prekrivene paperjem.

Mlade ptice imaju vrlo prodoran glas i može se čuti i na udaljenosti od preko 2 kilometra.[1] Ne grade gnijezda već od drugih ptica preotimaju već napravljena gnijezda. Najčešće se gnijezde na četinjačama, posebno onima s gustom krošnjom. Ženka u prosjeku polaže od 3-5 jaja u razmacima od po 2 dana. Ženke polažu jaja od polovine ožujka do kraja travnja. U godinama kada imaju izobilje hrane ove sove na svijet donose veći broj mladunaca ili se gnijezde 2 puta.[1] Mladi se izliježu iz jaja nakon 28 dana, a iz gnijezda izlaze nakon 25 dana ležanja. Kada napune 7 tjedana potpuno su sposobni letjeti, međutim s roditeljima ostaju još oko dva mjeseca, a potom se potpuno osamostale. Najčešće se hrane sitnim glodavcima, a aktivne su noću. Preko dana sjedi skrivena u krošnji drveća.

Rasporstranjenost[uredi VE | uredi]

Male ušare žive u središnjem dijelu Sjeverne Amerike, sjevernoj Africi ,većem dijelu Europe i Azije. Populacije ove vrste se u sjevernim i hladnijim krajevima djelomično sele zbog nedostatka hrane, dok se u toplijim krajevima redovito skupljaju u zimska jata. Zimska jata se često nalaze u naseljenim mjestima, a broj jedinki u njima se kreće od nekoliko do više stotina ptica. Male ušare najčešće nastanjuju otvorene terene uz rubove šuma, drvorede, parkove, voćnjake i manje grupe drveća.

Prehrana[uredi VE | uredi]

Male ušare su grabljivice koje plijen love noću. Najčešće love plijen u niskom letu, na rubovima šuma ili uz živice. Najčešće se hrane sitnim sisavcima poput poljskih miševa i voluharice.[1] Vrlo rijetko se hrani ostalim glodavcima, sitnijim pticama, insektima i žabama. Ovi glodavci kojima se hrane predstavljaju po ljude štetne vrste tako da ove sove imaju i pozitivan gospodarski značaj za ljude.

Zaštita[uredi VE | uredi]

Male ušare se u mnogim dijelovima svijeta zaštićene zakonom. Veliki problem za Male ušare je narušavanje njihovih prirodnih staništa, i nestajanje mjesta gdje se mogu gnijezditi, kao i mjesta gdje love. Često stradaju i na cestama u sudarima s vozilima.[2] Pošto se nalaze u neposrednoj blizini ljudi ove sove se često uznemiravaju. U velikom dijelu Europe brojnost ovih sova je u stalnom padu.[2]

Podvrste[uredi VE | uredi]

Postoje 4 podvrste malih ušara:

  • A. otus otus - nastanjuje Europu, sjeverozapadnu Afriku i Aziju
  • A. otus canariensis - nastanjuje Kanarske otoke
  • A. otus Tufts - nastanjuje zapadni dio Sjeverne Amerike
  • A. otus wilsonianus - nastanjuje istočni dio Sjeverne Amerike

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Mala ušara.
Logotip Wikivrsta
Wikivrste imaju podatke o: Asio otus
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 *Publikacija Znanstveno-istraživačkog društva Josif Pančić - "Otvorimo oči, zaštitimo sove "
  2. 2,0 2,1 Završni rezultati projekta brojanja malih ušara u Srbiji