Matija Ban

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Matija Ban

Matija Ban (Petrovo Selo pokraj Dubrovnika, 16. prosinca 1818.Beograd, 14. ožujka 1903.), književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta. Pisao je pjesme i povijesne drame, ali književna kvaliteta njegovih uradaka vrlo je niska. Čelnik tiskovnog ureda srbijanske vlade od 1880. godine. Odgojitelj djece srbijanskog kralja i profesor na beogradskom liceju.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U franjevački red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin[2] i borac za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u Turskoj, u Carigradu i u Bursi. [1]

U Turskoj je najednom neobično došao do velikih novaca i položaja, tolikih da je mogao kupiti imanje, pohađati vojnu akademiju i francuski licej u Turskoj, što nije moglao osoba, nego samo veliki pouzdanik turske i francuske vlade. Tu je došao u doticaj s idejom poljskih iseljenika da Srbija postane nucleus budućeg okupljanja i ujedinjavanja južnoslavenskih pokrajina koje su tada bile u sastavu Turskog Carstva, ali i onih u sastavu Habsburške Monarhije. Po svemu sudeći, izgleda da je još tada Ban bio dobro plaćeni agent goleme špijunske mreže poljskog plemića grofa Czartoryskog, spletene na Balkanu uz pomoć Francuske i Engleske. Mreži je bio cilj potisnuti i potom uništiti Austriju i Rusiju, a u pozadini su bili slobodni zidari. Czartoryski se uskoro usredotočio na Hrvate i Srbe, pri čemu su mu Srbi bili značajniji jer su već bili nacionalno osviješteni. Slobodni zidari su pripremali niz revolucija u Europi kojim će pokušati zbaciti stare monarhije i poništiti dogovor o Svetoj Alijansi usmjeren protiv liberalizma i ateizma, a u tome je po Czartoryskomu Srbija morala odigrati veliku ulogu ujediniteljice južnoslavenskih naroda, a protiv Turske, Austrije i Rusije, pod zaštitom Francuske i na vrhu Engleske. U tom je krugu bio i Ljudevit Gaj, agent više vlada, što ostali preporoditelji nisu, znali, dok su naivni hrvatski ilirci zanosili se nekakvim romantičnim ilirstvom, dok je oko njih mijenjao se svijet: industrijska revolucija, pad aristokratskog sustava, spremanje udara na tradicijske katoličke vrijednosti (koje su negdje već bile srušene) te posvemašnje spletke velikonacionalnih ideologa.[1]

Opijen tom idejom, 1844. u doba ustavobraniteljstva kneza Aleksandra Karađorđevića, zauvijek preseljava u Srbiju, kako bi svoje umne i tjelesne snage posvetio toj ideji. U Beogradu je pristupio u Tajno demokratsko panslavističko društvo, osnivač kojeg je bio agent Adama Czartoryskog František Zach.[1] U toj ulozi osim ostalog 1848. kao agent Garašaninove promidžbe rukovodi velikosrpskom promidžbom uz dalmatinsku i crnogorsku granicu prema Turcima, s ciljem pripremanja stanovništva Bosne i Hercegovine za izlazak ispod turskoga jarma, uključujući i oružanu pobunu. U Srbiji je bio iznimno cijenjen. Povjeravane su mu mnoge diplomatske misije u ime vlade u kojoj je jedno vrijeme bio i ministar. Boraveći tim povodom često u Dubrovniku, zajedno s nekolicinom Dubrovčana koji su živjeli za ideju ujedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, 1848. sudjelovao je u pokretanju lista na talijanskom jeziku L'Avvenire. Zajedno s Medom Pucićem i Ivanom Augustom Kaznačićem 1849. pokrenuo je godišnjak Dubrovnik cviet narodnog književstva i postao njegov najplodonosniji suradnik. Uz Meda Pucića bio je prvi katolik koji se počeo izjašnjavati Srbinom, još 1840-ih godina. Svojim autoritetom i ugledom, iako nije stalno boravio u Gradu, zavrijedio je značajno mjesto i ulogu u dubrovačkome srbokatoličkom pokretu. Redovni je član SANU od 12. siječnja 1858. godine.[3] Jedan predio Beograda njemu u čast još se i danas naziva Banovo brdo. Dobila je po tome što je na vrhu ondašnjeg Golog brda u Košutnjaku, prvu kuću podigao Matija Ban 1862. godine. Vilu mu je za zasluge sagradila srpska vlada.[1] 1848. je preveo s poljskog te uz vlastite izmjene napisao službeni priručnik srbijanske vlade za gerilsko ratovanje i u ratnim i mirnodopskim uvjetima Pravila o četničkoj vojni.

Srbija ga je koristila za tajne operacije kao velikosrpskog agenta. U prvoj misiji u Hrvatskoj 1848. bio je vezom patrijarha Rajačića i Ljudevita Gaja, također pouzdanika Czartoryskog, i pokušao je pridobiti bana Jelačića da u Srbiji vrati na vlast Miloša Obrenovića i posrednos se bori za Veliku Srbiju. U Vojnoj krajini je Ban držao velikosrpske govore, indoktrinirajući hrvatske pravoslavce. 1860-ih je bio opet na uhodno-obavještajnoj misiji u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje je pratio novouspostavljeni parlamentarni život u Hrvatskoj i pravoslavci u Hrvatskoj, prema kojima je bila usmjerena velikosrpska propaganda. Tijekom te misije postao je član Strossmayerove JAZU.[1]

1851. napisao je uradak Materi Serbskoj.

Kad su pučem iz 1903. godine na vlast se vratili Karađorđevići, umro je kao hrvatski renegat zaboravljen i od Srba odbačen.[1]

Njegovu su vilu na Banovu brdu uništile prve salve topova Austro-Ugarske Monarhije po Beogradu 1914. godine.[1]

Ironija je sudbine da njegovo selo, nekad gusto naseljeno, nema starih kuća, budući da su sve današnje nove. Stare su zapalili i opljačkali Banovi "četnici" i jugovojska u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. i 1992. godine.[1]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „I mi Srbi, neki smo iztočne crkve, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru; ništa manje svi smo Srbi, ter sastavljamo srbsko pleme, kojima god srbsko narečie jest narečie materinsko. Ima nas preko pet miliona, a živemo u Dalmaciji, u Ercegovini, u Crnojgori, u nekim predjelima gornje Albanije i Mačedonije, u Srbiji, u Slavoniji i u južnoj Ungariji [Vojvodini].”
(Matija Ban, Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka'[4])

Izvori[uredi VE | uredi]

1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Antun Abramović: Hrvat u službi Velike Srbije. Dubrovčanin Matija Ban tvorac moderne srpske gerile, Portal Oko, 29. veljače 2012. Pristupljeno 1. lipnja 2016.
  2. www.jstor.org, "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."
  3. [1], "Матија БАН
  4. books.google.hr, ""Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka' Matija Bana.". Dubrovnik Cvijet narodnog knjižstva. Zagreb: Ljudevit Gaj. 1851. pp. 184–185."