Međunarodni dan materinskoga jezika
Međunarodni dan materinskoga jezika obilježava se svake godine 21. veljače od 2000. godine, s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.
UNESCO-ov dokument 16/C iz 1970. godine kaže »Materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.«
UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša proglasio dan 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Važnost toga dana potvrđena je godine 2001. aklamacijom na 31. Glavnoj skupštini. Tada je usvojena Deklaracija o kulturnoj različitosti, gdje u 5. članu piše: »...svakoj se osobi mora omogućiti izražavanje i stvaranje djela na jeziku koji izabere, posebice na materinskome jeziku...« Od tada se svake godine slavi u svijetu Međunarodni dan materinskoga jezika kao jedan od zajedničkih simbola ravnopravnosti svih naroda (na žalost, u praksi još uvijek nepostignute).
Međunarodni dan materinskoga jezika prihvaćen je na prijedlog Bangladeša. Kada je 1947. u Britanskoj Indiji prestala britanska kolonijalna vlast, stvorene su dvije neovisne države, Indijska Unija (s hinduskom vjerskom većinom) i Pakistan (s muslimanskom većinom). Bile su podijeljene i neke indijske etničke provincije. Tako je Bengalija podijeljena na indijsku saveznu državu Zapadni Bengal (glavni grad Kalkuta) i na nekadanju pakistansku pokrajinu Istočni Bengal, teritorijalno nepovezanu s glavninom Pakistana. Pakistanska je vlada provodila centralističku politiku. Među ostalim je nametala jezik urdu cijelomu ondašnjem Pakistanu. To je bio jedan od razloga ratu u kojem je u Istočnom Bengalu godine 1971. proglašena neovisna država Bangladeš (glavni grad Dhaka), s bengalskim kao službenim jezikom (uglavnom istim kao u indijskoj saveznoj državi Zapadni Bengal).[1]
U sadašnjem je Pakistanu službeni jezik standardni urdu, u Indiji imaju u pojedinim saveznim državama službeni status domaći standardni jezici, ali hindi je službeni jezik ne samo u državama gdje je domaći nego ima službeni status, uz engleski jezik, i u Uniji kao cjelini. Standardni hindi i standardni urdu zapravo su specifična lingvistička cjelina u smislu da u poredbenoj gramatici arioindijskih jezika ne mogu figurirati ni hindi ni urdu nego neki zajednički oblik koji se ponekad naziva hindustani. Uz neke manje razlike hindi i urdu imaju osnovne (»pučke«) jezične crte identične, pa i u civilizacijskom rječniku imaju zajedničku englesku jezičnu komponentu, ali bitna je razlika, uz pismo (hindi domaće, urdu arapsko), što je glavnina civilizacijskoga rječnika u urduu perzijsko-arapska, u hindiju sanskrtska.[1]
Stoga Pakistanci koji se služe urduom i oni Indijci koji se služe hindijem smtraju urdu odnosno hindi svojim materinskim jezikom.[1]
Francuska se u pogledu materinskoga jezika Bretonaca i Korzikanaca ponaša restriktivno.[1]
Danas u tzv. Crnoj Africi manjina stanovništva vlada jezikom bivšega kolonizatora, iako je to u većini država danas jedini službeni jezik. Danas se izvan Europe sukobljavaju tri procesa: anglizacija, očuvanje bivšega kolonijalnog jezika, i sporo napredovanje novih neeuropskih standardnih jezika.[1]
- 1 2 3 4 5 Brozović, Dalibor. Prvo lice jednine Vijenac (preuzeto 15. kolovoza 2009.) Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. lipnja 2007. (Wayback Machine)
- UNESCO-ova službena stranica posvećena Međunarodnom danu materinskoga jezika Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. veljače 2007. (Wayback Machine)
- O Međunarodnom danu materinskoga jezika na UN-ovoj službenoj stranici
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.