Minski kineski jezici
| Minski | |
| Mǐnyǔ – Bân-gú – Mìng-ngṳ̄ | |
| Države |  NR Kina Republika Kina Singapur Makao Malezija SADi druge |
| Regije | Fujian, Guangdong, Hainan, Zhejiang |
| Etnicitet | Min, Fuzhou, Putian, Minnan, Teochew, Hainan narodi i dr. |
| Govornici | 70 milijuna |
| Razredba | sinotibetski kineski minski |
| Pismo | Kinesko |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-3 | cdo, czo, mnp, nan |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Minski jezici (kin. 闽语, tradicionalno pismo: 閩語, pinyin: Mǐnyǔ) skupina su kineskih jezika, službeno zvanih dijalekata, s oko 70 milijuna materinskih govornika. Naziv su dobili prema rijeci Min u pokrajini Fujian u Narodnoj Republici Kini. Govornici pojedinih minskih jezika ne mogu se međusobno sporazumijevati, niti se mogu sporazumijevati s govornicima drugih kineskih jezika, kojima među ostalim pripadaju mandarinski, kantonski, wu i haka kineski.
Izvan NR Kine, najgovoreniji minski jezik je hokien koji pripada južnim minskim jezicima te ga se govori u Tajvanu, odn. Republici Kini.
Većina minskih jezika zadržala je obilježja iz starog kineskog jezika, a vjeruje se da su se barem neki od njih, ako ne i svi, razvili neovisno od staroga kineskoga, unatoč snažnom utjecaju srednjovjekovnog kineskog.[1] Istraživači smatraju i da su minski jezici preuzeli veliku količinu obilježja od supstrata područja na kojem su se govornici kineskoga naselili, tj. jezika koji su na tom području prethodili kineskima.[2]
Povijesni razvoj[uredi | uredi kôd]
Pretpostavlja se da su se prvi minski jezici od ostatka kineskih odvojili već u doba dinastije Han (202. pr. Kr. – 220.).[3][4] Prema lingvistu Jerryju Normanu, suvremeni minski jezici imaju četiri sloja leksika:[5]
- nekineski supstrat minyueskih jezika za koje Norman i lingvistkinja Mei Tsu-lin smatraju da su pripadali austroazijskim jezicima[6]
- rani kineski sloj koji su u Fujian donijeli doseljenici iz Zhejianga tijekom dinastije Han
- sloj ranog srednjovjekovnog kineskog jezika iz doba Južnih i Sjevernih dinastija, koji se većinski poklapa s fonologijom Qieyuna, rječnika rima iz 601. godine
- sloj književnog jezika temeljenog na jeziku Xi'ana, glavnog grada za vrijeme dinastije T'ang, koji je u to doba predstavljao standardni jezik.
Stručnjaci za austroazijske jezike, međutim, odbijaju tezu austroazijskog supstrata, osobito zbog Normanove i Tsu-linine teze da se kolijevka austroazijskih jezika nalazi uzduž rijeke Jangce.[7][8] Suvremene analize arheoloških nalaza podržavaju tezu austronezijskog supstrata.[9]
Podjela[uredi | uredi kôd]
Minski jezici isprva su prema fujianskom govoru bili podijeljeni na kontinentalne i obalne minske jezike, no danas nema konsenzusa oko točne podjele ili distinkcije jezika i dijalekata.[10] Glottolog ih analizira ovako:[11]
- Min Dong ili istočni minski jezici
- Min Nan ili južni minski jezici
- Jezici pu-xian
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Handel, Zev. 2015. The Classification of Chinese. Wang, William S-Y.; Sun, Chaofen (ur.). The Oxford Handbook of Chinese Linguistics. Oxford University Press. New York. str. 34–44. ISBN 978-0-19-985633-6
- ↑ Branner, David Prager. 20. travnja 2011. Problems in Comparative Chinese Dialectology: The Classification of Miin and Hakka (engleski). De Gruyter Mouton. Berlin; New York. str. 165–166. doi:10.1515/9783110802849. ISBN 978-3-11-080284-9
- ↑ Ting, Pang-Hsin. 1983. Derivation time of colloquial Min from Archaic Chinese. Bulletin of the Institute of History and Philology. 54 (4): 1–14
- ↑ Baxter, William H.; Sagart, Laurent. 2014. Old Chinese: A New Reconstruction. Oxford University Press. str. 33, 79
- ↑ Norman, Jerry. 1991. The Mǐn Dialects in Historical Perspective. Journal of Chinese Linguistics Monograph Series (3): 323–358. ISSN 2409-2878
- ↑ Norman, Jerry; Mei, Tsu-Lin. Siječanj 1976. The Austroasiatics in Ancient South China: Some Lexical Evidence. Monumenta Serica (engleski). 32 (1): 274–301. doi:10.1080/02549948.1976.11731121. ISSN 0254-9948
- ↑ Sagart, Larent. 2008. The expansion of Setaria farmers in East Asia: a linguistic and archeological model. Sanchez-Mazas, Alicia; Blench, Roger; i dr. (ur.). Past human migrations in East Asia: matching archaeology, linguistics and genetics. Routledge. str. 141–143. ISBN 978-0-415-39923-4.
In conclusion, there is no convincing evidence, linguistic or other, of an early Austroasiatic presence on the south‑east China coast.
- ↑ Chamberlain, James R. 2016. Kra-Dai and the Proto-History of South China and Vietnam. Journal of the Siam Society. 104: str. 30.
- ↑ Chen, Jonas Chung-yu. 24. siječnja 2008. [ARCHAEOLOGY IN CHINA AND TAIWAN] Sea nomads in prehistory on the southeast coast of China. Bulletin of the Indo-Pacific Prehistory Association. 22. doi:10.7152/bippa.v22i0.11805
- ↑ Zhijun, Zheng. 2016. The Subgrouping of the Min Dialects. City University of Hong Kong. str. 10–23
- ↑ Glottolog 4.8 - Min. glottolog.org. Pristupljeno 2. prosinca 2023.