Dijalekt

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Dijalekt (grč. διάλεκτος, dialektos) je naziv za govor određenog područja ili skupine ljudi. Dijalekt je hijerarhijski iznad razine govora određenog mjesta, a ispod razine narječja, odnosno jezika.[1] Jezikoslovna disciplina koja proučava dijalekte naziva se dijalektologija. Jezične zakonitosti konkretnih mjesnih govora, odnosno fonologija, morfologija, sintaksa, leksik[2] i ostale jezične razine se opisuju kroz terenska istraživanja. Na temelju opisa mjesnih govora dijalektolozi osmišljavaju podjelu dijalekata. Zbog različitih kriterija podjele, za jedan jezik ili narječje može postojati nekoliko podjela na dijalekte.

U stranoj literaturi pojam "dijalekt" koristi se u širem smislu tako da obuhvaća sve oblike jezika, uključujući i kodificirane idiome[3], primjerice standardni jezik. U hrvatskom se jezikoslovlju standardni jezik ne naziva dijalektom, nego samo govorni (vernakularni, narodni, nestandardni) oblici jezika.[4]

Dijalekti hrvatskih narječja[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dijalekti hrvatskih narječja
U hrvatskoj dijalektologiji se rabi naziv narječje za skupinu dijalekata. Hrvatska se narječja dijele na štokavsko, kajkavsko i čakavsko[5], a unutar njih razlikujemo dijalekte, koje uglavnom dijelimo prema refleksu jata: ikavski, ekavski, jekavski, ikavsko-ekavski.

Čakavski dijalekti:

  1. buzetski/gornomiranski (zatvoreno ekavski)
  2. sjevernočakavski (ekavski čakavski)
  3. srednjočakavski (ikavsko-ekavski čakavski)
  4. južnočakavski (ikavski čakavski)
  5. lastovski (jekavski čakavski)
  6. jugozapadni istarski (štakavski čakavski ikavski)

Svi dijalekti osim zadnjeg su šćakavski. Postoji i podjela po naglascima na 3 grupe (sz, središnju i ji, pri čemu srednjočakavski čini grupu i odvaja sjeverozapadne od jugoistočnih dijalekata).

Kajkavski dijalekti:

  1. zagorsko-međimurski (sjeverozapadni);
    1. gornjosutlanski;
    2. bednjansko-zagorski
    3. varaždinsko-ludbreški
    4. međimurski
  2. turopoljsko-posavski (jugozapani);
    1. donjolonjski/južnomoslavački
    2. turopoljski
    3. vukomeričko-pokupski
  3. križevačko-podravski (istočni);
    1. podravski
    2. sjevernomoslavački
    3. glogovničko-bilogorski
    4. gornjolonjski
  4. donjosutlanski
  5. goranski
  6. prigorski;
    1. plješivičkoprigorski
    2. samoborski

Obično se uzima postojanje samo 6 dijalekata, međutim Lončarić je neke od poddijalektata uzdignuo na rang dijalekta, pa o tome još uvijek traje rasprava. Lončarić je podjelu proveo po refleksu parnjaka jata, stražnjeg nazala. Osim 3 naglasne grupe (sz, jz i i), ostali dijalekti se navode u prijelaznu grupu, a riječ je o kajkaviziranim ili kajkavsko-čakavskim dijalektima. Svi dijalekti su šćakavski.

Štokavski dijalekti:

  1. nenovoštokavski
    1. slavonski (šćakavski mješanog jata)
    2. Istočnobosanski (ščakavski (i)jekavski)
  2. novoštokavski
    1. novoštokavski ikavski (šćakavski i štakavski)
    2. novoštokavsko (i)jekavski (štakavski)

Rubno su prisutni i sljedeći dijalekti;

  1. nenovoštokavski štakavski (i)jekavski (zetski ili bokeljsko-perojski)
  2. nenovovoštokavski štakavski ekavski (kosovsko-rekavski ili rekaški)
  3. novoštokavski štakavski ekavski (iločki)
  4. torlački (karaševski i janjevačko-lepenički)

Koji su se razvili iz hr.dijalekta, no poprimili osobine novijih doseljenika ili okružja u koje su se doselili.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 14, str. 192
  2. http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=7969
  3. William McGregor (2009). Linguistics: An Introduction, str. 160, A&C Black ISBN 9781847063670
  4. Benedikt Perak. Temeljni lingvistički pojmovi, str. 81
  5. Josip Lisac, "Hrvatska dijalektologija 1.", Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-168-4, str. 143