Mjed

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mjedena kocka uz uzorke cinka i bakra

Mjed (ili mesing; tombak je stari naziv za mjed, a posljedica je turcizma) je slitina bakra i cinka, mada može sadržavati i manje količine drugih metala (Sn, Fe, Mn, Ni, Al i Si).
Mesinzi su otporni na koroziju, te su tvrđi od bakra i cinka; mekši su od bronce, zbog čega se od nje lakše obrađuju - bolje izvlače, valjaju i savijaju; tj. mogu se dobro tokariti, lijevati i polirati. Ta povoljna svojstva mjedi posljedica su njezine kristalne strukture te fine i kompaktne mikrostrukture. Različite vrste mjedi čine značajnu skupinu slitina zbog svojih dobrih mehaničkih svojstava, lake obradivosti i lijepe boje.

Prije su se masovno proizvodile za potrebe vojne industrije u proizvodnji streljiva – ponajviše za izradu čahura raznih kalibara; u današnje vrijeme se najviše rabe za izradu; raznih vodovodnih potrepština (npr. slavina), glazbenih instrumenata (žice ponajviše), u građevinarstvu (limovi, cijevi i šipke), u strojogradnji (za izradbu različitih dijelova strojeva - kućišta, poluge, ležišta i sl.), brodskih vijaka i matica, za izradbu armatura (pipci, držači, kvake na prozorima i vratima., zasuni i itd.), u obrtima za izradbu ukrasnih predmeta (bižuterije), itd.. Dobro je znati da na mjedenim kvakama nema bakterija, jer na mjedi ne mogu živjeti patogeni organizmi:).

U Hrvatskoj se male količine mjedi proizvode u nekoliko specijaliziranih ljevaonica u Samoboru, Splitu i Rijeci.[1]

Povijest uporabe[uredi VE | uredi]

Iako su neki oblici mjedi u uporabi već od pretpovijesnih vremena,njena je prava priroda shvaćena tek u postsrednjovjekovno doba, jer sve do tada cinkove pare koje su pri proizvodnji reagirale sa bakrom nisu smatrane za metal. Biblija kralja Jamesa višekratno spominje mjed. Može se pretpostavljati da su najranije vrste dobivene metalurškom preradom bakrenih ruda bogatih cinkom. Rimljani su mjed proizvodili procesom cementacije i ovaj je proces svoju važnost zadržao do sredine 19. stoljeća.
Od 16. stoljeća ovaj je proces zamijenjen direktnim stapanjem bakra i cinka.

Rane slitine bakra i cinka[uredi VE | uredi]

U zapadnoj Aziji i istočnom Mediteranu rani su primjeri uporabe slitina bakra i cinka malobrojni i dokazani su kod razmjerno manjeg broja nalazišta iz trećeg tisućljeća prije Krista u egejskom području, Iraku, na području današnjih Ujedinjenih arapskih emirata, kalmičkom području, Turkmenistanu, te Gruziji, kao i kod nalazišta iz drugog tisučljeća prije Krista na području zapadne Indije, Uzbekistana, Irana, Sirije, Iraka i Izraela. Izoliranih primjera uporabe ovih slitina u Kini imamo već u petom tisućljeću prije Krista.

Vrste mjedi[uredi VE | uredi]

Najpoznatija je mjed ovoga sastava: bakar 90%, cink 9,9%, željezo 0,05%, olovo 0,05%; 94% Cu, 5% Zn, maks 0,03% Pb, maks 0,05% Fe.

Najpoznatija obojane mjedi variraju ovim sastavom >65% Cu, <35% Zn, maks 0,15% Pb, te maks 0,05% Fe.
Mjed ako sadrži više od 45% cinka, postaje srebrnobijela, krhka i ne pokazuje više svojstva karakteristična svojstva.

Crvene su, žute ili bijele boje, što ovisi o masenom udjelu (%-tku) cinka.
Legure u bojama se upotrebljavaju za izradu nakita, ukrasa, elastičnih cijevi, košuljica zrna za municiju, itd.

  • "Žuta mjed" je legura 65-70% Cu i 35-25% Zn. Najveću otpornost i žilavost ima kada sadrži 30% cinka, te je poput zlata žute boje. Svakako mjed s od 20 do 38% cinka prevladava s žutom bojom.
  • „Zlatna mjed“ je najpoznatija zlatnožuta mjed sadržaja od 15% cinka, sastava: 85% Cu, 15% Zn, maks 0,06% Pb, maks 0,05% Fe. Najmekša je vrsta mjedi, a može biti i sastava 95% bakra i 5% cinka, za košuljice bojevih naboja.
  • "Nordijsko zlato", koristi se za europske kovanice od 10, 20 i 50 centi, 89% bakra, 5% aluminija, 5% cinka, i 1% kositra.
  • „Crvena mjed“ je mjed s 10% cinka i ima crvenozlatnu boju bronce. Sastava je: 90% Cu, 10% Zn, maks 0,05% Pb, maks 0,05% Fe.
  • Svijetlocrvena mjed ima ovaj sastav: 80% Cu, 20% Zn, maks 0.05% Pb, maks 0,05% Fe.
  • Bijela mjed sadrži više od 50% cinka i suviše je krta za opću uporabu
  • „Alfa-mjed“, je mjed koja sadrži manje od 36% cinka. Lako se obrađuje u hladnom stanju. Kovka je slitina, za hladnu obradu, koristi se za prešane i kovane dijelove.
  • "(alfa+beta)-mjed" ili tzv. „Muntzov metal“ ili duplex mjed, s udjelom cinka između 35 i 45%, lako se obrađuje u toplom stanju i vrlo je otporna na koroziju, a najbolju kombinaciju svojstava pokazuje kada je udjel cinka 40%. Namijenjena je obradi u vrućem stanju.
  • Beta mjedi, sa 45–50% cinka, samo za vruću obradu, tvrda, jaka, za lijev.
  • Mjedi za kovanje (60% Cu; 39% Zn; 0,30% Pb; 0,07% Fe) koriste se za izradu limova, traka, šipki i sličnih proizvoda.
  • Mjedi za zavrtanje (58% Cu; 40% Zn; dodaci do 2%) koriste se za sitne dijelove instrumenata, zupčanike satova, graviranih skala, zakovica i sl.
  • Mornarička mjed (Cu 60%; Zn 39%; Sn 1%) jeftina je, a koristi se u pomorskoj strojogradnji (brodogradnji) u obliku ploča, traka i šipki. Otpornost prema korozivnom djelovanju morske vode povećava joj se dodatkom od 1 do 1,5% kositra.
  • Admiralitetska mjed sadrži oko 30 % cinka i 1 % kositra.Otporna na decinkfikaciju.
  • Aichov metal tipično sadrži 60.66% bakra, 36.58% cinka, 1.02% kositra, i 1.74% željeza. Za pomorsku uporabu.Po boji slična zlatu[2]
  • Princ metal ili Princ Rupertov metal sadrži 75% bakra i 25% cinka. Zlatne boje.[3]
  • Aluminijska mjed sadrži aluminij, stoga je otpornija na koroziju. Za pomorsku uporabu[4]
  • Arsenova mjed sadrži i arsen te često i aluminij
  • Mjed za naboje sadrži 30% cinka,dobro se obrađuje na hladno.Za naboje.
  • Obična mjed, ili mjed za zakovice, sadrži 37% cinka
  • DZR mjed je mjed otporna na decinkfikaciju,sadrži malo arsena
  • Olovna mjed je alfa beta mjed,sa dodatkom olova,odlična za strojnu obradu.
  • Niklova mjed sadrži 70% bakra, 24.5% cinka i 5.5% nikla,za kovanice

Izvori i vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 7 (Mal-Nj), str. 370. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.g. ISBN 953-6036-37-1
  2. A Dictionary of Alloys by E.N. Simons.
  3. National Pollutant Inventory – Copper and compounds fact sheet. Npi.gov.au. Retrieved on 2011-12-09.
  4. Material Properties Data: Aluminum Brass. Makeitfrom.com. Retrieved on 2011-12-09.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Bayley, J. (1990) "The Production of Brass in Antiquity with Particular Reference to Roman Britain" in Craddock, P.T. (ed.) 2000 Years of Zinc and Brass London: British Museum
  • Craddock, P.T. and Eckstein, K (2003) "Production of Brass in Antiquity by Direct Reduction" in Craddock, P.T. and Lang, J. (eds) Mining and Metal Production Through the Ages London: British Museum
  • Day, J. (1990) "Brass and Zinc in Europe from the Middle Ages until the 19th Century" in Craddock, P.T. (ed.) 2000 Years of Zinc and Brass London: British Museum
  • Day, J (1991) "Copper, Zinc and Brass Production" in Day, J and Tylecote, R.F (eds) The Industrial Revolution in Metals London: The Institute of Metals
  • Martinon Torres, M. and Rehren, T. (2002). "{{{title}}}". Historical Metallurgy 36 (2): 95–111.
  • Rehren, T. and Martinon Torres, M. (2008) "Naturam ars imitate: European brassmaking between craft and science" in Martinon-Torres, M and Rehren, T. (eds) Archaeology, History and Science Integrating Approaches to Ancient Material: Left Coast Press


Zahnrad.gif Nedovršeni članak Mjed koji govori o tehnologiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.