Muzikoterapija
| Muzikoterapija | |
 Snaga glazbe Louisa Gallaita. | |
| Znanstveno područje | Društvene znanosti, humanističke znanosti |
|---|---|
| Klasifikacija znanosti u Hrvatskoj | |
Muzikoterapija (glazbena terapija, glazboterapija ili meloterapija) način je liječenja glazbom kod kojeg se glazbeno zvukovlje koristi kako bi se postiglo bolje fizičko, duhovno, društveno ili emotivno stanje čovjeka, bez ciljanoga razvijanja osobnih glazbenih vještina pjevanja ili sviranja. Glazbena terapija službeno je priznata paramedicinska disciplina u više desetaka zemalja u kojima je provodi nekoliko tisuća profesionalnih muzikoterapeuta.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Terapijska svojstva glazbe bila su poznata već u antici, ali suvremena muzikoterapija razvila se tek polovicom 20. stoljeća. Suvremena muzikoterapija višedisciplinarna je i uključuje etnomuzikologiju, estetiku i psihologiju glazbe. Njeni pristupi, metode i konkretni postupci međusobno se razlikuju i usmjeruju prema znanstvenim koncepcijama iz kojih su proizišli (psihodinamička teorija, psihoanaliza, biheviorizam i drugi).
Načela i primjena[uredi | uredi kôd]
Glazba izravno djeluje na ljudski autonomni živčani sustav, dovodeći do različitih autonomnih tjelesnih reakcija, tako da za razumijevanje glazbe na tjelesnoj razini nije potrebna inteligencija i ona na isti način dopire do teško mentalno retardiranog bolesnika kao i do visoko obrazovanog pojedinca.
Muzikoterapija se provodi kao aktivna (sviranje, pjevanje) ili pasivna (slušanje), individualno ili u manjim skupinama. U terapiji se rabe temeljni glazbeni elementi kao štu su boja, forma, te glasnoća, trajanje i visina tona. Praksa je pokazala kako je najdjelotvorniji element ritam. Koriste se različiti tipovi i stilovi glazbe, poput slobodne improvizacije, komponiranih glazbenih djela, folklorne glazbe iz različitih kultura i jazza. Najdjelotvornija je u ponovnom uspostavljanju komunikacije prekinute nakon ozljede mozga ili zbog nekoga duševnoga poremećaja poput autizma, katatonije, depresije ili mentalne zaostalosti.
Izobrazba[uredi | uredi kôd]
U Hrvatskoj se muzikoterapija izučava na poslijediplomskoj razini u okviru studija kreativne terapije na Sveučilištu u Osijeku.[1] Osposobljavanje glazbenih terapeuta provodi Hrvatska udruga muzikoterapeuta.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Bilješke i literatura
- ↑ Poslijediplomski specijalistički studij kreativne terapije Umjetničke akademije u Osijeku, uaos.hr, pristupljeno 20. svibnja 2017.
- muzikoterapija, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 20. svibnja 2017.
- meloterapija[neaktivna poveznica], Medicinski leksikon, medicinski.lzmk.hr, pristupljeno 20. svibnja 2017.
- Degmečić, D., Požgain, I., Filaković P., Glazba kao terapija, International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, Vol. 36 No. 2, 287-300, Hrčak, hrcak.srce.hr (engl.)
- Marija Blanka Šmit, Glazbom do govora, Naklada Haid, Zagreb, 2001., ISBN 9536897040
- Don Campbell, Mozart efekt: primjena moći glazbe za iscjeljivanje tijela, jačanje uma i oslobađanje kreativnog duha, Dvostruka duga, Čakovec, 2005., ISBN 9536516799
- Darko Breitenfeld, Valerija Majsec Vrbanić, Muzikoterapija: pomozimo si glazbom, Music play, Zagreb, 2011, ISBN 9789537211059
- Oliver Sacks, Muzikofilija: priče o glazbi i mozgu, Algoritam, Zagreb, 2012., ISBN 9789533160450
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Mrežna mjesta
- Martina Belošević, Muzikoterapija za djecu[neaktivna poveznica] (diplomski rad), Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016.
- Ida Stamenić, Utjecaj glazbe i plesa na djecu s teškoćama u razvoju (završni rad), Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2016.
- Hrvatska udruga muzikoterapeuta