Nacrt:Orbiting Carbon Observatory

Izvor: Wikipedija
Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati.
Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije.

Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor.
Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori.

Zadnja izmjena: Croxyz (razgovor | doprinosi) prije 18 mjeseci. (osvježi)

Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje.
Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
Orbiting Carbon Observatory
Orbiting Carbon Observatory
 Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)
Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć)

Orbiting Carbon Observatory ( OCO ) NASA-ina jr satelitska misija namijenjena pružanju globalnih svemirskih promatranja atmosferskog ugljičnog dioksida (CO2 ). Izvorna svemirska letjelica izgubljena je u neuspješnom lansiranju 24. veljače 2009., kada se oklop tereta rakete Taurus koja ju je nosila nije uspio odvojiti tijekom lansiranja. [1] Dodatna masa oplate spriječila je satelit da dosegne orbitu. [2] Nakon toga ponovno je ušao u atmosferu i srušio se u Indijski ocean u blizini Antarktika. [3] [4] Zamjenski satelit, Orbiting Carbon Observatory-2, lansiran je 2. srpnja 2014. na raketi Delta II. [5] [6] Orbiting Carbon Observatory-3, samostalni teret izgrađen od rezervnog instrumenta za let OCO-2, instaliran je na Međunarodnoj svemirskoj postaji u svibnju 2019. [7]

Ovo je umjetnikov koncept Orbiting Carbon Observatory. Misija, čije je lansiranje planirano za početak 2009., bit će prva svemirska letjelica posvećena proučavanju atmosferskog ugljičnog dioksida, glavnog pokretača klimatskih promjena koji stvaraju ljudi.
Lansiranje OCO-ove rakete Taurus XL.

Opis misije[uredi | uredi kôd]

OCO-ova mjerenja osmišljena su tako da budu dovoljno precizna da po prvi put pokažu geografsku distribuciju izvora i ponora ugljičnog dioksida na regionalnoj razini. [8] Podacima se planira poboljšati razumijevanje globalnog ciklusa ugljika, prirodnih procesa i ljudskih aktivnosti koje utječu na brojnost i distribuciju stakleničkih plinova. Očekuje se da će ovo poboljšano razumijevanje omogućiti pouzdanije prognoze budućih promjena i distribuciji ugljičnog dioksida u atmosferi i utjecaja koje te promjene mogu imati na klimu na Zemlji.

Prvotni trošak misije bio je 280 milijuna US$ [9] Sponzorirao ga je NASA-in Earth System Science Pathfinder Program. [10] NASA- in Laboratorij za mlazni pogon u Pasadeni, Kalifornija, upravlja OCO-om za NASA-in Direktorat za znanstvene misije.

Satelit će nositi jedan instrument dizajniran za najpreciznija mjerenja atmosferskog ugljičnog dioksida ikada napravljena iz svemira. Instrument se sastoji od tri paralelna spektrometra visoke rezolucije, integrirana u zajedničku strukturu i napajana zajedničkim teleskopom. Spektrometri će vršiti simultana mjerenja apsorpcije ugljičnog dioksida i molekularnog kisika sunčeve svjetlosti reflektirane od iste lokacije na Zemljinoj površini kada se gleda u bliskom infracrvenom dijelu elektromagnetskog spektra, nevidljivom ljudskom oku.

Dok sunčeva svjetlost prolazi kroz Zemljinu atmosferu i odbija se od Zemljine površine, molekule atmosferskih plinova apsorbiraju vrlo specifične boje svjetlosti. Ako se svjetlost podijeli u niz duginih boja, koji se naziva spektar, specifične boje koje apsorbira svaki plin pojavljuju se kao tamne linije. Različiti plinovi apsorbiraju različite boje, tako da uzorak apsorpcijskih linija daje izdajnički spektralni "otisak prsta" za tu molekulu. OCO-ovi spektrometri dizajnirani su za otkrivanje tih molekularnih otisaka prstiju.

Svaki od tri spektrometra bio je podešen za mjerenje apsorpcije u određenom rasponu boja. Svaki od ovih raspona uključuje desetke tamnih apsorpcijskih linija koje proizvodi ugljični dioksid ili molekularni kisik. Količina svjetlosti koja se apsorbira u svakoj spektralnoj liniji povećava se s brojem molekula duž optičkog puta. OCO-ovi spektrometri mjere udio svjetlosti apsorbirane u svakoj od ovih linija s vrlo velikom preciznošću. Te je informacije zatim trebalo analizirati kako bi se odredio broj molekula na putu između gornjeg dijela atmosfere i površine.

Ako količina ugljičnog dioksida varira od mjesta do mjesta, količina apsorpcije također će varirati. Kako bi riješio te varijacije, instrument satelita će zabilježiti sliku spektra koju proizvodi svaki spektrometar tri puta svake sekunde dok satelit leti iznad površine brzinom većom od četiri milje u sekundi. Te bi se informacije zatim prenosile na tlo, gdje bi se koncentracije ugljičnog dioksida pronalazile u četiri odvojena otiska za svaku prikupljenu sliku. Te prostorno različite procjene koncentracije ugljičnog dioksida zatim bi se analizirale korištenjem globalnih transportnih modela, poput onih koji se koriste za predviđanje vremena, kako bi se zaključile lokacije izvora i ponora ugljičnog dioksida. [11]

OCO instrument razvili su Hamilton Sundstrand Sensor Systems u Pomoni, Kalifornija, i Laboratorij za mlazni pogon. [12]

Reference[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Heiney, Anna. 24. veljače 2009. OCO Launch Coverage. NASA
  2. ↑ Brahic, Catherine. 24. veljače 2009. CO2-tracking satellite crashes after lift-off. New Scientist
  3. ↑ Minard, Anne. 24. veljače 2009. NASA Satellite Crashes Back to Earth. National Geographic News. Pristupljeno 28. veljače 2009.
  4. ↑ Achenbach, Joel; Eilperin, Juliet. 25. veljače 2009. Satellite Crashes After Its Launch. The Washington Post. Pristupljeno 28. veljače 2009.
  5. ↑ Homepage: Orbiting Carbon Observatory-2 (OCO-2). NASAPredložak:\Jet Propulsion Laboratory. 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. veljače 2003. Pristupljeno 5. travnja 2014.
  6. ↑ Rasmussen, Carol. 2. travnja 2014. NASA's OCO-2 brings sharp new focus on global carbon. NASA. Pristupljeno 4. studenoga 2017.
  7. ↑ Orbiting Carbon Observatory 3: About the Mission. NASA. Pristupljeno 24. veljače 2019.
  8. ↑ Crisp, D.; i dr. Siječanj 2004. The Orbiting Carbon Observatory (OCO) mission. Advances in Space Research. 34 (4): 700–709. Bibcode:2004AdSpR..34..700C. doi:10.1016/j.asr.2003.08.062
  9. ↑ Amos, Jonathan. 24. veljače 2009. Failure hits Nasa's 'CO2 hunter'. BBC News. Pristupljeno 24. veljače 2009.
  10. ↑ NASA Earth System Science Pathfinder Program. NASA. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. ožujka 2009.
  11. ↑ Buis, Alan; Cook-Anderson, Gretchen; Hansen, Kathryn; Sullivant, Rosemary. Prosinac 2008. Orbiting Carbon Observatory Science Writers' Guide (PDF). NASAPredložak:\Goddard Space Flight Center. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 15. veljače 2013.
  12. ↑ OCO: Observatory. NASA. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. svibnja 2007. Pristupljeno 26. veljače 2009.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nacrt:Orbiting_Carbon_Observatory&oldid=6464961"