Nada Mladina

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Nada Mladina (Tuzla, 23. veljače 1947.), hrv. bh. liječnica, humanitarna djelatnica i političarka[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođena je u Tuzli. U Zagrebu završila Medicinski fakultet. Stažirala u Medicinskom centru u Tuzli, radila u Dispanzeru za predškolsku djecu Doma zdravlja. Specijalizirala pedijatriju u Dječjoj bolnici u Tuzli, a zadnji godinu na Institutu za majku i dijete u Zagrebu. Poslijediplomski studij Zaštita zdravlja majke i djeteta završila pri Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar u Zagrebu. Obnašala dužnost predstojnice Odjela intenzivne njege i terapije Dječje bolnice, poslije Klinike za dječje bolesti u Tuzli, gdje radi i danas. Doktorirala na Medicisnkom fakultetu u Tuzla prosinca 1997. godine tezom Evaluacija zdravstvene zaštite djece sjeveroistočne Bosne u odnosu na specifični mortalitet i morbiditet. Mentori su bili Miro Juretić iz Rijeke i Livio Balarin iz Splita. Naslov primarijusa stekla 1986. godine, a dodijelio joj ga je Odbor za zdravstvo Bosne i Hercegovine. Članica Komisije za polaganje specijalističkih ispita iz pedijatrije. Ratne 1992. godine bila suosnivačica humanitarne nevladine organizacije “Naša djeca Tuzla“, gdje su zbrinjavali osnovne potreba djece, posebice prognanika, ranjenih i bolesnih te i osiguravanjem liječenja i izvan granica Bosne i Hercegovine.[1]

Predsjedavala Udrugom zdravstvenih radnika regiona Tuzla. Članica je Izvršnog odbora podružnice Društva liječnika Tuzla i članica je predsjedništva Udruge pedijatara Bosne i Hercegovine. [1]

Bila je među moderatoricama za trening zastupnica u županijskom i federalnom parlamentu u organizaciji OSCE-ova ureda u Tuzli i Lige žena glasača. Nositeljica liste tuzlanskog SDP-a na lokalnim izborima 2004. i 2008. godine, i oba je puta izabrana za vijećnicu i predsjedavajuću Općinskog vijeća Tuzle.[1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Cms.optimus.ba Stenogram s prve konstituirajuće sjednice Općinskog vijeća Tuzla održane 28. studenoga 2012. (pristupljeno 7. studenoga 2018.)