Tuzlanska županija

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Tuzlanska županija
Zastava Grb
Zastava Grb
položaj Tuzlanske županije
općine Banovići, Čelić, Doboj Istok, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lukavac, Sapna, Srebrenik, Teočak, Tuzla, Živinice
sjedište Tuzla
osnovana 12. lipnja 1996.
vlast
predsjednik vlade Sead Čaušević (SDP BiH)
predsjednik skupštine Slađan Ilić (SDP BiH)
površina
 - ukupno 2649 km2
stanovništvo
- ukupno (1991.) 493 887
 - gustoća 186.44/km2
pripadnost Federacija Bosne i Hercegovine
vremenska zona UTC +1

Tuzlanska županija je treća od ukupno deset županija u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, a županijsko središte je grad Tuzla.

Službeni naziv županije na bošnjačkom jeziku je Tuzlanski kanton, a kod Hrvata Bosne i Hercegovine osim pod nazivom Tuzlanska županija, također je poznata i pod imenom Županija Soli tj. Županija Soli Tuzla[1][2][3](Soli su povijesni naziv za širu oblast oko Tuzle koja je pripadala srednjovjekovnim hrvatskim državama u Bosni).

Zemljopis

Tuzlanska županija zauzima površinu od 2.908 km2, odnosno 11,1% teritorije Federacije Bosne i Hercegovine ili 5,7°/ teritorije Bosne i Hercegovine.

Administrativna podjela

Sjedište županije nalazi se u Tuzli.

Županija obuhvaća dvanaest općina:

Tuzlanska županija OpenStreetMap.svg

Županijska uprava

Stanovništvo

Prema procjenama iz 1996. godine, na ovom području živi 611.500 stanovnika, od toga je 35% raseljenih i prognanih lica. Brojem stanovnika u Federaciji Bosne i Hercegovine Tuzlanska županija participira s 26,2%. Na području bivše Tuzlanske regije, prema popisu iz 1991.godine, živio je 949.621 stanovnik, od toga: 525.427 Muslimana (55,33%), 268.581 Srba (28,28%), 83.320 Hrvata (8,78%) i 72.293 stanovnika koji su se izjasnili kao ostali ili (7,61 %). Danas na prostoru županije, poslije svih demografskih pomjeranja izazvanih agresijom, Bošnjaci čine oko 90% stanovništva.

Povijest

Područje Županije Soli bilo je naseljeno još u starijem kamenom dobu. Arheološki nalazi iz tog vremena su Barice kod Gornje Orahovice, Krčevine kod Brijesnice, gravure u Djevojačkoj pećini u Brateljevićima kod Kladnja, Makljenovac kod Doboja, kamen kod ušća Usore u Bosnu i dr. Mlađe kameno doba predstavlja nekoliko lokaliteta naselja u Gornjoj Tuzli, u Tuzli, Korića Hanu kod Gradačca. Sva su pripadala kulturnoj skupini Vinče. U ove krajeve doseljavaju Iliri i Kelti. U tim vremenima ovaj dio Bosne relativno je dobro nastanjen. Tragovi naselja su kod Gornje Tuzle, Gračanice i Lukavca. Važnošću se ističu gradinska naselja koja su podignuta iz obrambenih razloga na uzvisinama. Kelti su ovamo donijeli kulturu mlađeg kamenog doba. Smatra se da su dali imena rijekama Savi, Spreči i Majevici. Iliri su ostavili trajna kulturna obilježja. Od Ilira su imena rijekama Bosni, Jadrini i dr. Polovicom 4. st. pr. Kr. pojavljuju se germanska plemena.[4] Antika u ove krajeve dolazi s Rimljanima.

Sporazumom potpisanim u Washingtonu (1994.) izmedu predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda konstituirana je Federacija Bosne i Hercegovine kao Federacija županija. Po Ustavu Federacije županije su administrativno-teritorijalne jedinice s velikim stupnjem samouprave. Jedna od županija u Federaciji Bosne i Hercegovine je i Tuzlanska županija. S obzirom na promjene do kojih je došlo agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu i unutarnjom reorganizacijom Bosne i Hercegovine (Daytonski sporazum, 1995.) na dva administrativno-pravna entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, Tuzlanska županija formirana je na dijelovima nekadašnje oblasti sjeveroistočne Bosne, odnosno Tuzlanskog okruga. Prema odredbama Daytonskog sporazuma područje Tuzlanske županije je teritorijalno zaokruženo cjelinom ili dijelovima trinaest općina: Banovići, Doboj Istok, Gradačac, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Čelić, Lukavac, Srebrenik, Teočak, Sapna, Živinice i Tuzla. Nove, u ratu formirane, općine su: Čelić, Teočak, Sapna i Doboj-Istok. One su formirane na područjima koja su pripala Federaciji Bosne i Hercegovine od dijelova bivših općina: Doboj, Lopare, Ugljevik i Zvornik, koje su Daytonskim sporazumom dodijeljene Republici Srpskoj. Samo su općine Banovići, Srebrenik i Živinice ostale u svojim ranijim granicama, dok su od svih drugih općina dijelovi pripojeni Republici Srpskoj. Tako je Tuzlanska županija, smanjena u odnosu na stari okrug i odvojena od svojih prirodnih granica, rijeka Drine i Save, preko kojih je imala izlaz na istok i sjever. Time je jedna zemljopisna, privredna, infrastrukturna, ekološka i demografska cjelina poremećena.

Politika

Županijska organizacija HDZ BiH Županije Soli Tuzla obuhvaća organizacijske odbore u Tuzli, gdje je sjedište, u Banovićima, Drijenči-Ćelićima, Gradačcu, Srebreniku i Živinicama (Lukavcu).[3]

Gospodarstvo

Kultura

Nacionalni spomenici BiH u općinama i gradovima: Tuzla, Čelić, Doboj Istok, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lukavac, Sapna, Srebrenik, Teočak, Živinice.

Odbijeni prijedlozi za proglašenje nacionalnim spomenicima BiH: Tuzla, Čelić, Doboj Istok, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lukavac, Sapna, Srebrenik, Teočak, Živinice.

Tradicionalna narodna glazba sjeveroistočne Bosne, često nazivana izvorna glazba vrlo je slabo istražena i poznata u glazbenoj struci i znanosti, kako etnološki, tako i kulturološki i etnomuzikološko. Svojstvo joj je dvoglasno pjevanje u kojem drugi glas nešto zaostaje za prvim. Obično glazbenu pratnju čine dvije violine i šargija. Tradicijski je u svezi sa seoskim sredinama i obilježje je svih triju naroda sjeveroistočne Bosne: Hrvata, Srba i Bošnjaka. Nematerijalna je baština. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-povijesne i prirodne baštine Županije Soli već nekoliko godina izvornu glazbu kao jednu od najvažnijih vrsta te baštine, a u sklopu evidentiranja i istraživanja najvažnijih vrsta nematerijalne baštine. Izvode ju izvorne skupine Raspjevane meraklije, Braća Dejanović, Odjek Lipnice (Mićo i Danijela), Odjek Vukovija, Izvorna grupa "Đerze", Izvorna grupa "Tradicija", Zvuci bosanskog ...[5]

Ekonomski razvitak i elektrifikacija zahvatila je svu seosku sredinu krajem šezdesetih godina, pa su se masovniju pojavili radija i gramofoni i s njima i gramofonske ploče. Izvorna narodna glazbena tradicija sjeveroistočne Bosne tad doživljava preporod. Prijelomna je 1969. godina, kad su snimljene ploče "izvorne glazbe" s nekim danas kultnim pjesmama: “Kad Ibro pođe zemlju da brani”, “Kad zapjeva Ilija i Marko”, “Kalesijo, puna si mi cvijeća”, “Kad zapjeva Šimo i Ivica”. Sastavi su Kalesijska trojka, Braća Begići, Braća Babajići, trojac iz okoline Živinica Šimo Žepić, Ivo Grgić i Muhamed Borogovac. Početak 70-ih više izvornih skupina i pojedinaca s područja Srebrenika snima ploče: Muhamed Beganović, Zahirovići, Srebrnička trojka, Tursunovići, Jašarevići, Grupa iz Čekanića, izvorna grupa Đemići iz Tutnjevca kod Srebrenika.[6]

Znamenitosti

Izvori

  1. HDZ BiH Brošura Zajednica žena HDZ BiH Kraljica Katarina Kosača: Prva obljetnica Zajednice žena Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine Kraljica Katarina Kosača, str. 60 (pristupljeno 9. rujna 2017.)
  2. Hrvatska demokratska zajednica BiH Županija Središnja Bosna, 14. svibnja 2008. (arhivirano 12. siječnja 2014., pristupljeno 21. studenoga 2017.)
  3. 3,0 3,1 Hrvatska demokratska zajednica BiH Županija Soli Tuzla, 14. svibnja 2008. (arhivirano 20. kolovoza 2010., pristupljeno 21. studenoga 2017.)
  4. (boš.) Turistička zajednica Tuzlanskog kantona/Turistička zajednica Županije Soli Istorijsko naslijeđe TK - Praistorija, Srednji vijek, Osmanlije (Povijesna baština ŽS - prapovijest, srednji vijek, Osmanlije) (pristupljeno 8. travnja 2018.)
  5. (boš.) CEEOL Rusmir Djedović, Semir Hadžimusić: Istraživanje izvorne muzike sjeveroistočne Bosne tokom 2012. - 2014. godine, Tuzla, 2013., JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Baština sjeveroistočne Bosne 6/2013., Tuzla, 2013., str. 218-228 (pristupljeno 5. prosinca 2017.)
  6. (boš.) Gračanički glasnik Rusmir Djedović, Abdullah Arifović: Izvorna grupa Đemićiiz Tutnjevca kod Srebrenika, Broj 37, godina XIX, svibanj, 2014. (pristupljeno 5. prosinca 2017.)

Vanjske poveznice