Tuzla

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tuzla
Tuzla Municipality Location.png
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Flag of Tuzla Canton.svg Tuzlanska
Sjedište Tuzla
Načelnik Jasmin Imamović (SDP)
Površina 303 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

131 000 (popis 1991.)

gustoća = 545
{{{gustoća}}}/km²


Grad Tuzla s bližom okolicom.

Tuzla (stari hrvatski naziv: Soli) je jedan od gradova u Bosni i Hercegovini i središte istoimene općine na sjeveroistoku zemlje.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Površina Općine Tuzla 101 ha ili 303 km2

Nadmorska visina 231m/nm

Tuzla je sa sjeverozapada okružena planinskim vijencem Majevice (Medvednik 843 m2), s jugozapada planinama Ozrenom, Konjuhom i Javornikom.

Područje Tuzle svrstava se u peripanonsku oblast tj. kontaktnu zonu Dinarida Panonske nizine. Kotlinasto područje nalazi se na južnoj strani grebena Majevice i odvojenog grebena prema Obodnici. Sastoji se pretežno od dugih poprečnih potočnih dolina i kosa koje završavaju u dolini rijeke Jale. Teren je blago nagnut prema jugu.

Susjedne Općine Tuzli su sa sjeverne i sjeveroistočne strane Srebrenik i Lopare, s jugoistočne Kalesija, s južne Živinice i sa zapadne Lukavac.

Osnovnu mrežu vodotoka čini rijeka Jala sa svojim pritokama, od kojih su najveće Solina i Joševica, te Požarnička rijeka, Grabov i Mramorski potok.

Jala izvire na području Majevice, na lokalitetu ravni liještak, na nadmorskoj visini od 700 m. Ukupna dužina glavnog toka od izvorišta do ušća u Spreču iznosi 37 km.

Šire tuzlansko podrucje većim dijelom je izgradeno od geološki mladih sedimenata (neogen), značajnih s ekonomskog stanovišta (ugljen, kamena sol, kvarcni pijesak i dr).

Nastanak tuzlanskog bazena vezan je za više faza koje su se smjenjivale nakon mezozoika, a koje su za posljedicu imale stvaranje različitih uvjeta taloženja. U zajedničkom djelovanju s polioklimatskim karakteristikama nastale su raznolike i specifične sedimentne tvorevine.

Tuzla ima odlike umjereno kontinentalne klime. Odredene specifičnosti izazvane su lokalnim reljefom, općim položajem u odnosu na dominantne regije u okolini (bosanski planinski centralni masiv s jedne, i Panonska nizina s druge strane), zračnim strujanjima tropskih i polarnih zračnih masa i ciklonskim aktivnostima.

Glavne karakteristike klime odnose se na jasnu izraženost sva četiri godišnja doba, relativnu vlažnost i oblačnost, na maksimum padalina u toplijem dijelu godine, i minimum krajem zime.

Srednja godišnja temperatura u posljednjih pola stoljeća je 10,1 C°. Najhladniji mjesec je siječanj s prosječnom temperaturom od 0,6 C°, a najtopliji srpanj sa 19,4. U ovom nizu najviša temperatura je izmjerena u kolovozu 1971. i iznosila je +38,4 C°, a najniža od –25,8 u siječnju 1963.

Prosječan broj dana u godini s negativnim temperaturama, odnosno mrazom je 91, a godišnje, a godišnje ima 20 dana kada temperatura prelazi 30 stupnjeva. S temperaturom većom od 25 stupnjeva je 80 dana u godini.

Dnevnih razdoblja s kišom je 135, s pljuskom 19, s grmljavinom 37, s pojavom magle 69, sa snijegom i sa snježnim pokrivačem 52 (maksimalna visina snježnog pokrivača izmjerena u veljači 1984. god 97 cm).

Godišnje je prosječno 127 oblačnih i 63 vedra dana. Prosječna količina padalina iznosi 908.6 l/m2, vlažnost zraka 79%, a atmosferski pritisak 980,2 hPa.

Klimatski faktori su povoljni, jer ih karakterizira pretežna normalnost meteoroloških parametara, i manji utjecaj temperaturnih inverzija.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Tuzla

Po službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Tuzla imala je 131.618 stanovnika, raspoređenih u 66 naselja.

Stanovništvo općine Tuzla
godina popisa 2013. 1991. 1981. 1971.
Muslimani 80.774 (72,78%) 62.669 (47,61%) 52.400 (43,05%) 53.271 (49,65%)
Hrvati 15.396 (13,87%) 20.398 (15,49%) 24.811 (20,38%) 27.735 (25,84%)
Srbi 3.378 (3,04%) 20.271 (15,40%) 20.261 (16,64%) 21.089 (19,65%)
Jugoslaveni 21.995 (16,71%) 19.059 (15,65%) 2.540 (2,36%)
ostali i nepoznato 11.431 (10,30%) 6.285 (4,77%) 5.186 (4,26%) 2.658 (2,47%)
ukupno 110.979 131.618 121.717 107.293

Tuzla (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Tuzla
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 44.091 (52,63%) 30.448 (46,77%) 31.257 (57,96%)
Srbi 13.137 (15,68%) 11.278 (17,32%) 12.224 (22,66%)
Hrvati 6.328 (7,55%) 5.383 (8,26%) 6.145 (11,39%)
Jugoslaveni 16.302 (19,46%) 16.301 (25,04%) 2.187 (4,05%)
ostali i nepoznato 3.912 (4,66%) 1.681 (2,58%) 2.113 (3,91%)
ukupno 83.770 65.091 53.926

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Brđani, Breške, Breze, Brgule, Bukinje, Cerik, Cviljevina, Čaklovići Donji, Čaklovići Gornji, Čanići, Dobrnja, Dokanj, Dragunja Donja, Dragunja Gornja, Gornja Tuzla, Grabovica Donja, Grabovica Gornja, Hudeč, Husino, Kiseljak, Kolimer (dio), Kolovrat, Konjikovići (dio), Kosci (dio), Kovačevo Selo, Kovačica, Krtolije, Kukovina, Lipnica, Lipnica Donja, Lipnica Gornja, Lipnica Srednja, Ljepunice, Ljubače, Marinkovići, Mihatovići, Milešići, Morančani, Mramor, Mramor Novi, Obodnica Donja, Obodnica Gornja, Orašje, Osoje, Par Selo Gornje, Pasci Donji, Pasci Gornji, Petrovice Donje, Petrovice Gornje, Plane, Pogorioci, Poljana, Potraš (dio), Požarnica, Rapače, Rasovac, Simin Han, Snoz, Svojtina, Ševar, Šići, Šićki Brod, Tetima, Tisovac, Tuzla i Vršani.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Tuzla, gotovo u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušli su dijelovi naseljenih mjesta Kolimer, Konjikovići, Kosci i Potraš.

Demografska povijest[uredi VE | uredi]

1600.[uredi VE | uredi]

  • 1600. godine 506 kućanstava
    • muslimanskih 73,7%
    • kršćanskih 26,3%

1879.[uredi VE | uredi]

  • 1879. godine 5119
    • muslimani 3918 (76,54)
    • pravoslavci 947 (18,50)
    • katolici 237 (4,63)
    • židovi 17 (0,33%)

1885.[uredi VE | uredi]

  • 1885. godine 7189 stanovnika
    • muslimani
    • pravoslavci 1072 (14,91%)
    • katolici 795 (11,06%)
    • židovi 134 (1,86%)
    • ostali 17 (0,24%)
    • kućanstava 1577
    • odraslih muških stanovnika koji su zaposleni 2094 (29,13%)

1895.[uredi VE | uredi]

  • 1895. godine 10 227 stanovnika
    • muslimani 5984 (58,51%)
    • pravoslavci 1447 (14,15%)
    • katolici 2358 (23,06%)
    • židovi 360 (3,52%)
    • ostali 78 (0,76%)
    • stranci 2425 (23,7%)
    • Strani jezici koji su se mogli čuti u gradu: njemački, češki, mađarski, poljski, slovenski, talijanski, španjolski, slovački, ruski.

1910.[uredi VE | uredi]

  • 1910. godine 12 065 stanovnika
    • muslimani 5859 (48,57%)
    • pravoslavci 1976 (16,38%)
    • katolici 3839 (31,82%)
    • židovi 349 (2,89%)
    • ostali 42 (0,34%)
    • stranci 3049 (35,6%)
    • Broj građana koji su govorili stranim jezicima: 1234 njemačkim, 415 češkim, 280 mađarskim, 212 poljskim, 180 slovenskim, 180 talijanskim, 44 slovačkim, 27 ruskim, 80 španjolskim.

1921.[uredi VE | uredi]

  • 1921. godine 14 036 stanovnika
    • muslimani 6566
    • pravoslavci 2800
    • katolici 3954
    • grkokatolici 39
    • evangelisti 202
    • židovi 470
    • ostali 5
    • slavenskog porijekla 12 159 (86,62%)
    • manjine 1877 (13,38%)
    • Čeha i Slovaka 355, Poljaka 106, Rusa 107, Mađara 96, Nijemaca 675, Rumunja 84, Talijana 116, ostalih 248.

1931.[uredi VE | uredi]

  • 1931. godine 16 708
    • domaćinstava 3401

1953.[uredi VE | uredi]

  • 1953. godine 60 081 stanovnika

1961.[uredi VE | uredi]

  • 1961. godine 82 439 stanovnika
    • domaćinstava 20 989
    • naseljenost 268,5 po km2
    • zaposlenih 25 955

1971.[uredi VE | uredi]

  • 1971. godine 107 293 stanovnika
    • muškaraca 52 874
    • domaćinstava 27 295
    • naseljenost 349,5 po km2
    • zaposlenih 32 163

1981.[uredi VE | uredi]

  • 1981. godine 121 717 stanovnika
    • muškaraca 60 075
    • Muslimani 53 271
    • Srbi 21 089
    • Hrvati 27 735
    • Makedonci 131
    • Ukrajinci 13
    • Slovenci 247
    • Albanci 138
    • domaćinstava 34 852
    • naseljenost 396,5 po km2

1991.[uredi VE | uredi]

  • 1991. godine 131 618 stanovnika
  • domaćinstava 41 092
  • naseljenost 434 po km2
sažetak
Po spolu Po nacionalnosti Po materinskom jeziku Po vjerskoj pripadnosti
  • žena 66 804
  • muškaraca 64 814
  • Muslimani 62 669 (47,62%)
  • Hrvati 20 398 (15,49%)
  • Srbi 20 271 (15,40%)
  • ostali 28 280 (21,49%)
  • muslimani 57 878
  • katolici 21 609
  • pravoslavci 17 541
  • ostali 225
  • ateisti 22 688
  • neizjašnjeni 11 677

2013.[uredi VE | uredi]

  • Godine 2013. sproveden je popis stanovništva u BiH. Zbog nemogućnosti usuglašavanja metodologije obrade prikupljenih podataka službeni podatci objavljeni su tek lipnja 2016. godine. U Općini Tuzla bilo je 110.979 stanovnika, prosječne starosti muškaraca 39,58 godina, a kod žena 42,44 godine. Od čega:[1]
sažetak
Po spolu Po nacionalnosti Po materinskom jeziku Po vjerskoj pripadnosti
  • muškaraca 52.745
  • žena 58.234
  • Bošnjaka 80.774
  • Hrvata 15.396
  • Srba 3378
  • ostalih 9143
  • bez odgovora 137
  • nije se izjasnilo 2151
  • bošnjački 94.528
  • hrvatski 10.083
  • srpski 1603
  • ostali 4583
  • bez odgovora/nisu se izjasnila 182
  • muslimani 81.053
  • katolici 14.769
  • pravoslavni 3557
  • nije se izjasnilo 3303
  • ateisti 3020
  • agnostici 1214
  • ostali 3899

U južnom dijelu grada nalaze se romska naselja. U Mjesnoj zajednici Kreka nalaze se romska naselja Krojčica 1, Krojčica 2, Krojčica 3 i Miladije, u Mjesnoj zajednici Mosnik romska naselja Crvene Njive, Kalebići, Mosnik i Mušinac, u Mjesnoj zajednici Mejdan romsko naselje Mosnički Potok, u Mjesnoj zajednici Centar romska naselja Borić i Kojšino, u jugoistočnom dijelu grada romsko naselje Ši Selo, u istočnom dijelu grada romsko naselje Slavinovići, do 1991. Šićki Brod koji ima romsko naselje bio je dio Tuzle, dok danas u urbanom dijelu Tuzle nema posebno izdvojenih romskih naselja.[2]

Uprava[uredi VE | uredi]

U aktualnom sazivu Gradskoj vijeća Tuzla Hrvate predstavlja šestoro vijećnika, od čega dvoje iz HDZ-a BiH, troje iz SDP-a BiH i jedan iz Lijanovićeve stranke Radom za Boljitak. U aktualnom sazivu Skupštine Tuzlanske županije Hrvati nemaju formiran zastupnički klub, jer je od 35 zastupnika 34 Bošnjaka i jedan Srbin. Politički položaj tuzlanskih Hrvata od kraja rata sve do preslika je stanja u FBiH za vrijeme Alijanse i Platforme. Danas je to posljedica što je bošnjačkim glasovima za tobožnjeg predstavnika hrvatskog naroda izabran Željko Komšić, zatim matematičke eskapade Valentina Inzka, te valovi predratnih iseljavanja Hrvata, iseljavanja Hrvata krajem 1990-ih te aktualni val iseljavanja Hrvata, pa je na gradskoj razini u Tuzli dvije trećine vijećnika/zastupnika izabrano je bošnjačkim glasovima.[3]

Tuzlu čine mjesne zajednice: Batva, Brčanska Malta, Breške, Bukinje, Centar, Dobrnja, Dokanj, Donja Obodnica, Dragunja, Gornja Lipnica, Gornja Obodnica, Gornja Tuzla, Grabovica, Husino, Jala, Kiseljak, Kreka, Kula, Lipnica, Ljepunice, Ljubače, Mosnik, Mejdan, Mramor, Novi Grad I, Novi Grad II, Par Selo, Pasci Gornji, Simin Han, Sjenjak, Slatina, Slavinovići, Solana, Solina, Srednja Lipnica, Stari Grad, Ši Selo, Šićki Brod, Tušanj i Požarnica.

Povijest[uredi VE | uredi]

Prapovijest[uredi VE | uredi]

Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Europi s kontinuitetom življenja. Dokaz tome su i pronađeni ostaci starog naselja sojeničkog tipa iz vremena neolita.

Arheolozi su otkrili brojna naselja s bogatim ostacima materijalne kulture prastarih stanovnika ovog područja. Pronađen je veliki broj neolitskih glinenih posuda s raznim ornamentima od crne, sive i crvene keramike ali i kameni noževi, sjekire, strugači i drugo. Otkriveni su ostaci hrane, ljudske kosti, životinjske kosti i razni plodovi koji su koristili za ishranu ljudi tog doba. I ovi podaci potvrdili su tvrdnje da je područje Tuzle bilo naseljeno još u mlađem kamenom dobu.

Među pronađenim arheološkim materijalima istiće se i keramička neolitska posuda čija je namjena bila kuhanje slane vode i proizvodnja soli.

Antika[uredi VE | uredi]

U antici se ovdje nalazilo se rimsko naselje Salinae. Seobu naroda nije preživjelo i stradalo je najkasnije tijekom dolaska Avara i Slavena u 6. stoljeću.[4]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

U srednjem vijeku na širem području Tuzle nastalo je raspršeno naselje Soli (Donje i Gornje Soli) koje se nalazilo u sastavu oblasti i županije Soli.[4]

Prva pisana riječ o Tuzli potječe iz 950. godine. Te je godine bizantski povjesničar i car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu «O upravljanju carstvom», izričito spomenuo Tuzlu kao grad, pod rimskim nazivom Salinae što znači grad soli. Oblast Soli Porfirogenet spominje kao regiju u sastavu krštene Srbije. Poslije ovdje naizmjence vladaju Bizant i Bugarska.[5]

Hrvatsko-Ugarska[uredi VE | uredi]

U sastav Bosne ušlo približno 1204. godine. Ime županije Soli prvi se put spominje 1225. Od 1253. u sastavu je ugarske Banovine Usore i Soli. [5] Od 1284. do 1316. godine hrvatsko-ugarski vladari oblast Soli su dali na upravu srpskom kralju Dragutinu Stefanu.[6]

Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić osvojio je Soli 1324. godine te priključio Bosni. U Bosni je ostalo sve do 1463. godine. [5] Naselje Donje Soli su utvrđene najkasnije tijekom prve polovice 15. stoljeća. [4] Pod osmansku vlast i Donje i Gornje Soli pale su prije drugih djelova Bosne, 1460. godine,[4] istovremeno s padom Srebrenice i Zvornika. Hrvatsko-ugarska protuofanziva poduzeta je vrlo brzo. Kršćanska se vlast brzo vraća već dolaskom 1463. kad župu Soli od Turaka oslobađa hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin i od tad su u sastavu hrvatsko-ugarske Srebreničke banovine. U hrvatsko-ugarskoj državi ostaju do 1474. godine. [6]

Osmanska vlast[uredi VE | uredi]

Osmanlije od tad vladaju Solima. U prvom popisu 1474. nazvana je Agac Tuzla, područno Zvorniku i bilježe u kao timarski posjed. Tri godine godina nakon osmanskog osvajanja osvajanja (1479.) proglašene su Soli carskim hasom,[4] što je dokaz da je počela izvjesna proizvodnja soli.

Sasvim sigurno Soli su pod osmanskom vlašću od prije 1512. godine. [5] Pismo bosanskog sandžak-bega Mustafe-bega Juriševića iz 1515., najstariji je spomen gornjotuzlanske nahije. Svjedoči o oslobađanju laika franjevačkog samostana u Gornjoj Tuzli od plaćanja avarizi-divaniye. Upućuje na zaključak da je Tuzla, cijela župa Soli i Srebrenička banovina pod turskom vlasti od 1512. godine. Sela "Gornje Soli" i "Donje Soli" preimenovali su u "Memlehai-bala" i "Memlehai-zir", u prijevodu Gornja i Donja Solana. U svakom od tih naselja djelovao je po jedan samostan, što upućuje da su ovdje živjeli Hrvati katolici.[7] Od 1512. tuzlanski kraj je pod osmanskom vlašću su preko 350 godina. Solima su Osmanlije promijenili ime u Tuzla (tur. tuzla: rudnik soli).[4] Soljanska župa nije pružala većih otpora Turcima pa su neke od crkava opstale, pa se u župi Soli 1514. spominju dvije crkve: samostan i crkva Blažene Djevice Marije u Gornjoj Tuzli i crkva svetog Petra u Donjoj Tuzli. Drugdje po Usori i sjeveroistočnoj Bosni osmanski osvajači su devastirali crkve i samostane koji nisu bili obnovljeni, prije svega misli se na Srebrenicu, Gradovrh i Bijeljinu. Teško je bilo obnoviti stare a kamoli podignuti nove crkve. Dolazak Turaka i turske vlasti u župi Soli donosi bijeg hrvatskog katoličkog življa u Slavoniju i Bačku, što potvrđuje naziv novog lokaliteta pridošlica, kao Soljani. [7] Osmanlije su uspostavile novu upravnu organizaciju. Već prije 1515. uspostavljaju nahije Gornju i Donju Tuzlu. Nahije su isprva bile u sastavu Srebreničkoga, potom Zvorničkoga (u sastavu kadiluka Srebrenice[7]) te naposljetku Tuzlanskoga kadiluka (nakon 1572.) u sastavu Zvorničkoga sandžaka.[4] Vlašću sultana Selima I. Surovog (1512.-1520.) i Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1566.) dolaze teška vremena katolicima. Bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, podrijetlom Bosanac, želi potpuno islamizirati BiH. Prije svega želi iskorijeniti franjevce koji su mu zapreka. Vihor austro-turskih ratova 1520.-1566. odnosi brojne crkve i samostane, pa i onaj u Zvorniku.[7]

Prije 1548. obrambeni zidovi oko Donjih Soliju (Donje Tuzle) su sagrađeni, a skoro i oko Gornjih Soliju (Gornje Tuzle). Najkasnije do 1730. Donja Tuzla postala je sjedište tuzlanske kapetanije.[4] Prije nego su osnovane kapetanije, dizdar je bio na čelu tuzlanske palanke.[4] Kapetanska dužnost je bila nasljedna. Kapetani tuzlanske kapetanije dolazili su iz obitelji Tuzlića.[8] Sjedište kapetanije bila je do 1835. godine. Za tu je kapetaniju bila podignuta 1760.–68. tvrđava s kulama u njezinu središtu. Godine 1831. u Donjoj Tuzli sastali su se bosanski prvaci i za vođu pokreta u Bosni izabrali Husein-bega Gradaščevića. Tuzli raste važnost i od 1851. ondje je sjedište zvorničkoga sandžak-bega. [4]

Slom turske vlasti u Ugarskoj i Srbiji, gladne godine i prenaseljenost u Polimlju, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, srednjoj i zapadnoj Bosni natjerala je ljude ljude u opustjelu tuzlansku oblast. U 18. stoljeću tako se nа područje sjeveroistočne Bosne i Tuzlanske kapetanije, doseljavaju muslimani, Hrvati, Srbi i Cincari.[9]

Srpske obitelji i Cincari unijele su i oživjele trgovinu u Tuzli. Već u prvoj polovini 18. stoljeća, Srbi obrtnici i trgovci kupuju zemljište od tuzlanskog paše i grade kuće ispod Trnovca i Kolobare. Paša im je za iznos od 50-100 groša davao pismenu tapiju na zemljište, uz pravom na gradnju podizanja kuće.Bogatiji trgovci dizali su zgrade bliže gradu. Uskoro su dobili i odobrenja gradnje zgrade na kat. Izvan gradskih zidina, pred Poljskom kapijom, nalazilo se prostrano роlје na kojem je ispod Trnovca bila velika bara Kolobara. Prostirala se većim dijelom prostora na kojem je danas dio grada zvani Srpska varoš. Bara se potokom Marincem slijevala pored današnjeg hotela Beograd (Bristol) u Jalu. Kad je Marinac bio nabujao, razlijevao se i prekinuo bi promet prema Poljskoj kapiji. Kad je otvorena Poljska kapija, Тuzla se počela sve više širiti ka istoku. U Srpskoj varoši je osim Srba bilo i nešto malo katolika, ne više od 30 kuća, a to su bili obrtnici, "kaldrmdžije, ćurčije, terzije i kujundžije, dunđeri" i jedna trgovina.[9] Varoš je smještena sjeveroistočno od tvrđave. Samo nekoliko ulica imalo je nazive. Glavna je bila duga duga 90 hvati i vodila ka čaršiji, vijugajući dalje niz dolinu. Usporedno s njome bile su još tri ulice koje su ispresijecale kraće popriječne ulice: Kolobara, koja prolazi pored pored barе (močvare), druga od nje nosi ime po potoku koji teče kroz nju, Pavkuše.[9] Gornja varoš je u podnožju brda, a Donja većim dijelom čini kompaktno izgrađena kuća do kuće i ograda do ograde. Još su tu dva šira prostora s močvarom koja se nikada ne presušuje. Ispred močvare, a na kraju Donje varoši je pravoslavna crkva s mitropolijom i školom.[9]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Austro-ugarsko zaposjedanje donijelo je napredak Tuzli. Bogata nalazišta soli i prometno povezivanje željezničkom prugom do Doboja 1885. godine, razvilo je Tuzlu u jedno od najjačih rudarskih središta Bosne i Hercegovine. [4] Dolaskom časnih sestara Družbe Kćeri Božje Ljubavi na poziv vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, gradi se Zavod sv. Krunice i počinje suvremeno školstvo u Tuzli, na hrvatskom i na njemačkom za doseljenike iz ostalih krajeva Austro-Ugarske. Tuzlanski Židovi za svoje su potrebe 1906., kod Zavoda sv. Krunice (Klostera) sagradili sinagogu (Templ). Židovi su groblje imali na Bukovčiću.[10]

Godine 1913. tuzlanski Hrvati osnovali su HNK Zrinski, najstariji tuzlanski nogometni klub. [11]

Razmještaj stanovništva u Tuzli po okolnim seoskim aglomeracijama bio je po nečemu specifičan, a u pogledu vjerske i nacionalne strukture podudaran s gradskim stanovništvom. Muslimani su bili u Tuzli i bližim seoskim aglomeracijama, do njih katolici, a na periferiji pravoslavci. Nacionalni sastav se odrazio i na nacionalnu strukturu radničkog pokreta. U austro-ugarskim vremenima unatoč početku i bržem razvitku industrije, prevladavala je mala privreda. Krupna industrijska poduzeća bila su državno vlasništvo, kao Rudnik Kreka i Solana Kreka i Simin Han. U većinskom vlasništvu inozemnog kapitala bili su Tvornica sode u Lukavcu te Tvornica špirita u Kreki. Vlasništvo sitnih domaćih kapitalista, udruženih u kartele, bili su: Pivara, Šumsko-industrijsko poduzeće u Živinicama, Tvornica ruma i sušene šljive i dr. Domaće građanstvo bavilo se obrtništvom i trgovinom. Brojni bivši feudalci, nekad vlasnici velikih zemljišnih posjeda, potrošili su pokretnu imovinu i jeftino prodali obveznice za kmetske zemlje, ostali su bez sredstava za život pa su se morali okrenuti sitnoj trgovini, obrtima, kućnoj radinosti i sl., a sitni posjednici i srednji seljaci morali su tražiti dopunska sredstva u zapošljavanju u državnim i privatnim poduzećima jer su bili pritisnuti državnim obvezama. Poslodavci nisu marili za svoju nekvalificiranu radnu snagu pa od 1913. sve do 1928. nije sagrađena ni jedna zgrada ni za radnike ni za namještenike.[12]

Prva Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U prvoj Jugoslaviji Tuzla je sačuvala status jednog od najjačih rudarskih središta Bosne i Hercegovine. Bila je u sastavu Tuzlanske (1922.–29.) čije je bila sjedište i potom u sastavu Drinske banovine sve do 1941. i pada Jugoslavije.

Godine 1919. u Tuzli su osnovana tri nogometna kluba: Obilić, Makabi i Gorki. Mjesni Srbi osnovali su nogometni klub Obilić, koji se ugasio 1925. zbog nedostatka mladeži. Mjesni Židovi osnovali su nogometni klub Makabi koji se unatoč dobroj materijalnoj osnovici ugasio 1921. godine. [13] Nakon održanog sastanka Kongresa ujedinjenja i stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije sredinom 1919. godine počele su pripreme za osnivanje radničkog športskog kluba, i vijeće SKPJ je 17. listopada 1919. osnovalo RSK Gorki.[14] Godine 1921. osnovan je muslimanski klub Bura koji je prestao postojati 1925. godine. Godine 1923. ugašen je RSK Gorki. Godine 1925. stvorena je športska sekcija "Senaata" koja je 1930. godine prerasla u Sportski muslimanski klub "Zmaj od Bosne". Međuklupski odnosi u Tuzli bili su dobri pa ako nisu igrali između sebe, jedni drugima su posuđivali igrače.[13]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Napadom Osovinski sila na Jugoslaviju, Jugoslavija se brzo našla u rasulu. U sveopćoj dezorganizaciji u Jugoslaviji, u Tuzli su se komunisti organizirali za obranu. Prostorije RSK Sloboda bile su stožer svoje vrste za pripremu obrane Tuzle u kojima su naizmjenično boravili članovi Oblasnog i Mjesnog komiteta Partije. Iz Slobodnih prostorija upućivali su mladež kopati rovove za obranu grada i osposobljavati prostorije radi prijama ranjenika s bojišta. Dvanaestodnevni Travanjski rat kratko je trajao i 15. travnja 1941. u Tuzlu su ušle njemačke postrojbe i ubrzo je uspostavljena vlast NDH u gradu.[15] Tuzla je u NDH sjedište Velike župe Usora-Soli sve do prestanka postojanja NDH. U Tuzli je tijekom rata gradonačelnik bio Sead Kulenović, jedan iz skupine disidenata JMO odnosno mjesnih prvaka Hadžićeve muslimanske organizacije postavljenih na visoke dužnosti. Čelni redarstvene službe bio je Šefkija Muftić.[16] Radi potpirivanja antižidovskog raspoloženja, nacistički propagandni stroj Trećeg Reicha snimio je film „Der Jude Suss“ u kojem je pogrom Židova izdignut kao nešto uzvišeno i primjer odanosti nacističkoj Njemačkoj. Nakon projekcije tog filma u Tuzli listopada 1941., skupina od 80 šovinističkom strašću raspaljenih građana nasrnula je na sinagogu koju je demolirala, zapalila, a potom razrušila do temelja. Rijetki su Židovi dočekali kraj rata.[10]

Početkom jeseni partizanske snage uspjele su pod svoju kontrolu staviti veliki dio sjeveroistočne Bosne.[17] Obavještajnik kanalima kontaktirali su politički organi partizanskih snaga u istočnoj Bosni sa zapovjednikom domobranskih postrojbi u Tuzli, Sulejmanom Filipovićem, koji je prije rata bio pukovnik u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci a stavio se u službu NDH 1941. godine. Rodoljub Čolaković i Avdo Humo pregovarali su neuspješno s njime o predaji, jer je Filipović uvjetovao da im se preda sa svojom postrojbom koja bi i dalje bila njegova, ali kao saveznik partizanima.[18] U 1. tuzlanskoj operaciji Titove snage 3. udarnog korpusa napale su 29. rujna 1943. Tuzlu u kojoj je bio garnizon njemačkih snaga i snaga NDH. Na ruku je napadačima išao slabiji borbeni moral u domobranskim postrojbama.[19] Trećeg dana partizanskog napada prešao Filipović s malom skupinom svojih k partizanima.[18] Nakon četiri dana partizanske snage zauzele su grad. NDH se suočila s koordiniranim napadom na istočne krajeve. Partizanski napad koincidirao je s četničkim napadom na istočnu Bosnu listopada, kad su 5. listopada zauzele Višegrad te 13. listopada Rogaticu.[20] Cilj je bilo industrijsko središte Tuzla. Iz Srbije su ušle brojne postrojbe, od kojih je brojem bila najbrojnija 16. Vojvođanska divizija, uz pomoć domaćih četničkih partizana, majevičkih i ozrenskih, posebice 15. Majevičke udarne brigade, nastale 1943. uglavnom od prekodrinskih dobrovoljaca i majevičkih četnika, koji su se odlučili "promijeniti stranu", ali iako su bili "partizani", još mjesecima su nosili četničke šajkače, jer kako su sami kazali, nisu imali mogućnosti sašiti si partizanske "titovke".[21]

Njemačke su snage nakon pada grada sljedeće dane pokušavale sljedećih dana vratiti Tuzlu u svoje ruke što im nije uspjelo. Angažiran je XV. Gebirgs-Armeekorps i borbena skupina Fischer koji su se probili iz Doboja, zauzeo Lukavac i došao 7. listopada do predgrađa Tuzle, ali u protunapadu ga je odbacila 17. divizija. Partizanske su vlasti formirale po ulasku u grad zapovjedništvo grada Tuzle i Kreke.[20]

Partizanska vlast tih 40 dana pokazala je kakvo je stvarno lice partizanskih vođa, kakve su njihove stvarne namjere, razotkrila laži partizanskih vođa o ravnopravnoj budućoj državi i pretkazala je da nova vlast neće nimalo demokratski postupati, nego kako će vrlo totalitarno postupati čak i s neistomišljenicima. Masovne likvidacijama tijekom ovih 40 dana partizanske vlasti u Tuzli, partizani i pristaše ubili u Tuzli više desetaka ljudi, a u drugim mjestima okolice gdje su partizani ovladali također su se dešavale slične likvidacije i zločini. Divljaštvo partizanske vlasti u Tuzli tih 40 dana radikalno je promijenilo opće stanje na terenu. Partizanski odnos prema muslimanima, pripadnicima Domdo legije, pa i nekim predstavnicima lokalne vlasti od srpnja do početka listopada 1943. godine bio je s mnogo tolerancije. Dolaskom štaba partizanskog Prvog korpusa iz Krajine na prostore istočne Bosne sve je promijenio. Vladimir Popović, autoritativni i autokratski politički komesar najvišeg vojnog partizanskog zapovjedništva, a s ovlaštenjima člana CK KPJ, nije mogao razumjeti prijašnje stanje u istočnoj Bosni, niti voditi računa o držanju legije, četnika i drugih u naseljima. To nisu shvaćali ni drugi članovi štabova novih operativnih postrojba u istočnoj Bosni (16. i 17. divizije), većinom bili Crnogorci. Komesari i članovi štaba samo su gledali vojničke zadaće i ciljeve, nisu se upuštali u zamršene političke prilike na tom području, nego kao politički uzori iz SSSR-a pošli su tvrdom političkom linijom, što su radili i poslije rata. Umjesto da su popularizirali NOP i pridobili neistomišljenike, posegli su metodama revolucionarnog terora i otvorenog obračuna sa svim ideološkim i političkim protivnicima. Zbog ubojstva popularnog organizatora Domdo postrojba Muhamedage Hadžiefendića, ovdašnji muslimani su se razočarali i evidentno su pale simpatije prema NOP-u, dotad evidentne tijekom prethodnih mjeseci. Mnogi su dotad iz Domdo postrojba odlazili u partizane, osobito kolovoza i rujna 1943. Posljedično se ponovo okupljaju, organiziraju i jačaju Domdo vodovi i satnije. Nastaju u mjestima gdje ih prije nije bilo, ali sad pod popularnim imenom "zeleni kadar". Za razliku od stare Hadžiefendićeve Domdo legije, zauzele su znatno čvršći stav prema partizanima koji je ostao sve do konačnice rata.[16]

Istaknuti sindikalist iz Hrvatskog radničkog saveza svjedočio je Odboru za istraživanje Bleiburške tragedije u Buenos Airesu o pokolju Hrvata u Tuzli prvih dana mjeseca listopada 1943. nakon što su ga zauzeli srpski partizani nakon ogorčenih borba. Za partizanskog vladanja Tuzlom partizani su razorili su sva industrijska i rudarska postrojenja, srušili tornjeve i dimnjake. Znajući ih samo privremeno povoljna strateška situacija drži u gradu, sustavno su pljačkali sve što se dalo odvući. Rudnike soli i ugljena toliko su oštetili da su prekinuli svaku proizvodnju, da su doveli do toga da "grad soli" pored opće nestašice nema ni soli! Smjesta su uhitili preko 350 viđenijih Hrvata toli katolika koli muslimana te ih ubili ih bez istrage i predhodnog suđenja. Komunistički poziv radnicima za ulazak u komunističko partizanske redove doživio je fijasko i to u jednom rudarskom industrijskom gradu. Jednodušno su odbili, nakon čega je slijedila prisilna mobilizacija. One koji su odbili poticati radnike na pridruživanje partizanima, partizani su uhitili i mučili. Brojni stanovnici i radnici iz Tuzle prosvjedovali su i posredovali da to prestane. Znajući za okrutnosti "oslobodilaca", mobilizacija je krenula. Prijetnjama su nagovorili na suradnju mjesne seoske straže zvane "Legija". Strahovlada je potrajala do kraja drugog tjedna studenoga, jer su odredi NDH i Njemačke napredovali, pa su se partizani već 10. studenoga spremili napustiti grad. Na uzmaku su uzeli još nekoliko uglednijih Hrvata koje su u zatvorenom kamionu odvezli do Majevice, skinuli, te vezane užetom po snijegu i studeni odveli do stratišta gdje je već bilo grobova od prije. Nakon što su ih stijeljali, a nalogodavci opljačkali leševe, partizani su se povukli kod Gornje Tuzle gdje su se koncentrirali za daljnje povlačenje. Bilanca 40-dnevne partizanske vlasti je prema nekim izvorima, preko tisuću likvidiranih Tuzlaka. Odlaskom partizana iz grada i okolice, mnogi "dobrovoljno" mobilizirani su dezertirali i vratili se kućama.[21]

U negativnom smislu kao krivci za te partizanske likvidacije ističu se crnogorski partizani, politički komesar 1. korpusa Vladimir Popović i Gligo Mandić, zapovjednik 17. divizije. Mandićevo poslijeratno izvješće o napadu na Gračanicu očit su primjer šovinizma, jer je na svakog naoružanog muslimana gledao kao na ustašu. Krvavi obračun kulminirao je u završnici rata i neposrednom poraću.[16]

Njemačke su snage vratile grad 11. studenoga 1943. godine. Do 12. studenoga 1943. partizanske vlasti pogubile su neutvrđeni broj građana i većinu zarobljenih vojnika. Vojni je sud 17. istočnobosanske divizije osudio na smrt i nekoliko uglednih građana, poput omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije dr. Dragu Dujmušića, odvjetnika Zvonimira Lukendića, gostioničara Jure Milasa i časnika Muhamedage Hadžiefendića. Presude su sadržavale floskule "revolucionarna pravda" i "u ime naroda". Masovno su po noći smaknuti brojni civili, svećenici, hodže, a masovne grobnice su na stratištima na Slanoj banji, Gradovrhu, Trnovcu, Ilinčici, kod Par Sela, Simin Hana, podno pravoslavnog groblja na Trnovcu, u Južnom lageru, Kicelju, Paša bunaru, Crvenim njivama, Kužićima, Krojčici i Zlokovcu. Osobito veliko stratište je Slana banja. Ubijeni su bili mučeni i teško fizički ozljeđivani prije pogubljenja. Tijela su često bila plitko zakopana ili samo pokrivena granjem, da bi ih psi i ptice pojeli. Stradali su i ljudi koji su potajice pošli prenijeti i dostojno potajno pokopati tijela ubijenih. U ta dva mjeseca partizanske vlasti pobili su više ljudi nego što je stradalo na svim stranama u cijelom ratu u Tuzli.[20] Od rujna 1944. Tuzla je u sastavu druge Jugoslavije, kao dio Bosne i Hercegovine.[4] Jeseni i zime 1944. i 1945. nastavljena su pogubljenja. Masovna strijeljanja 1945. izvođena su na brdu Ilinčici, na koji su redovito marširali streljački odredi. Šume su pune kostura poražene vojske, pobijene bez suda i mogućnosti obrane odmah nakon predaje, i onih koji su poslije osuđeni na montiranim procesima, na kojima su branitelji dodatno optuživali, ili gdje su nakon teških mučenja optuženici i zarobljenici priznavali "krivnju". Među poznatim građanima pogubili su direktora tuzlanske gimnazije Omera Džudžu, tajnika tuzlanske gimnazije Stipu Vučetića, profesora Nikolu Muravjova, šefa gradskog redarstva Muftića, upravitelja poduzeća “Croatia” Emila Varadija u Živinicama, općinskog načelnika iz Bukinja Miku Vilušića, nastavnika Zanatske škole Rudolfa Restovnjuka, imama u mirovini Husein ef. Jahića i dr. Brat Meše Selimovića Šefkija bio je u partizanima časnik zapovjedništva tuzlanskoga vojnog područja. Ubili su ga u partizani u revolucionarnoj histeriji zbog uzimanja postelje, ormara i stolice iz vojnog skladišta kad mu je žena oslobođena iz logora, jer su mu stvari već prije bile pokradene iz njegove kuće. Razočarani književnik Meša, također u partizanima napisao je tim povodom Derviš i smrt.[20] Do danas je otvorena samo jedna masovna grobnica, ona na Gradovrhu, koja je ljeta 2012. slučajno otkrivena prigodom radova na okolišu jedne vikendice, no javnosti se nije objavilo otkriće niti se znade tijek obrade.[21]

Druga Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U Titovoj Jugoslaviji dokinute su sve privatne škole, uključujući i škole časnih sestara, kao i ustanove hrvatskog predznaka. Godine 1949. jugokomunističke vlasti su ukinule HKD Napredak u Tuzli, a zgradu Hrvatskog doma su oduzele. Časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, u Provinciji Božje Providnosti, morale su napustiti Tuzlu, redovničko odijelo bilo im je zabranjeno nositi, istjerane su iz Zavoda Kraljice sv. Krunice (Kloster) koji im je oduzet, te iz Josipovca, u Slavinovićima kao i iz internata HKD Napredak, oduzete su im dvije zgrade konvikta, golemo imanje s povećom kućom na Josipovcu. Jedino su im ostavili groblja. Od 1945. do 1954. godine Katoličkoj crkvi komunističke vlasti otele su i zemljište i kuću na Trnovcu, danas zvanom Šetalište “Banja” i na Ilinčici dio zemljišta i voćnjaka, zatim prelijepu i veliku dvokatnu zgradu tadašnjeg Župnog stana s tavanom, podrumom i dvorištem. Imovina im nije vraćena sve do danas.[22]

U drugoj Jugoslaviji Tuzla se ekonomski razvija. Izgrađen je kemijski kombinat, razvija se metalna, tekstilna, prehrambena industrija i elektroindustrija. Vađenje kamene soli i te lignita u bivšem rudniku Kreki urušava se tlo u Tuzli te grad tone. To je iskorišteno za stvaranje umjetnih slanih jezera.[4] Tuzla je bila veliko industrijsko i gospodarsko središte cijele BiH. Imala je svoje gospodarske divove kao što su tvornica deterdženata Dita, tvornica obuće Aida, tvornica transportnih uređaja TTU, HAK, tvornica poliuretanske kemije Polihem, Firma delakovod i montaža UMEL, rudnike ugljena Kreku i rudnik soli Tušanj i mnoge druge. [23]

65 % teritorija Grada Tuzle izgrađeno je na zemljištima u vlasništvu Hrvata, uključujući i Termoelektrane Tuzla. Danas, naknade zbog zagađenja okoliša ne isplaćuje se ravnomjerno i u hrvatska sela, pa mnoga hrvatska mjesta u neposrednoj blizini Grada Tuzle kao Husino, Bukinje, Breške, Par Selo uskraćena su za rješavanje infrastrukture, pitanja klizišta, rasvjete i svakodnevnih životnih problema.[3]

24. siječnja 1963. izmjerena je najniža temperatura u Tuzli ikad: -25,8 Celzijevih stupnjeva. [24]

Za nadbiskupovanja Marka Jozinovića izgrađena je župna crkva 1983. godine.[25]

Pred rat iz Tuzle je iselio val Hrvata.[3] Na prvim slobodnim višestranačkim izborima u Tuzli su pobijedili reformisti Ante Markovića.

Samostalna BiH[uredi VE | uredi]

U ratu u BiH Tuzla nije pala pod srpsku okupaciju. Donekle je ostala pošteđena ratnih djelovanja pa međunacionalno povjerenje nije narušeno kao u Posavini ili još više u srednjoj Bosni i djelovima Hercegovine na jednoj razini ostala pošteđena rata, povjerenje među narodima nije narušeno na način kako je to u Posavini, srednjoj Bosni i djelovima Hercegovine.[3] Nije ostala izolirana od bošnjačkog animoziteta prema ionako malobrojnim Hrvatima, kad su lokalni mediji 1993. prenijeli militantnu retoriku iz zaraćenih krajeva bošnjačko-hrvatskim sukobom u Tuzlu i već pripremanom napadu na Hrvate, premda su Hrvati prvi branili Tuzlu.[26][27] Krajem 1990-ih drugi veliki val Hrvata iselio je iz Tuzle.[3] Danas je u Federaciji BiH. Poslije rata vlast u gradu drži SDP BiH i do danas vlast nikad nije preuzela stranka sa nacionalnim predznakom. Prijeratni tuzlanski gospodarski divovi doživjeli su u poslijeratnim godinama pljačkaške privatizacije, a radnici tih kompanija gotovo stalno prosvjeduju pred zgradama vladinih institucija, kako spavaju pred Vladom i Tužilaštvom i sukobljavaju se s policijom. 2014. godine izbili su u Tuzli prosvjedi bošnjačkog karaktera, koji su vrlo brzo eskalirali i proširili se na veliki dio Federacije BiH.[23][28] Tuzlu je pogodila ekonomska diskriminacija, neravnopravna raspodjela javnih prihoda naspram Sarajevske županije, dok je glavni grad Sarajevo izgrađivano financiranjem od tuzlanskih i inih novaca. Zbog mnogobrojnih društveno-političkih problema s kojima se suočavaju Hrvati u BiH na mikro razini, Hrvati opet iseljavaju iz Tuzle, što se intenziviralo 2016. godine, pa od nekada 50.000 danas je ostalo tek 15.000 Hrvata,[3] i broj Hrvata u Tuzlanskoj županiji prepolovio se u odnosu na predratni.[29] Bošnjačka pseudograđanska politika proklamira da je Tuzla multikulturalna, tolerantna, otvorena, progresivna, no to je samo onoliko koliko su institucionalno ravnopravni i njeni Hrvati, što nije zaživjelo u praksi. Svaka inicijativa vijećnika HDZ-a BiH u GV Tuzla označena je kao nacionalistička, etiketira ih se kao nasljednike kojekakvih profašističkih tvorevina, na dnevni red godinu i pol nije dospjela inicijativa za osudom žrtava svih totalitarnih režima niti brojni zahtjevi i pitanja vezana za položaj Hrvata. Pored političke neravnopravnosti, reduciran je i pristup javnoj službi. Hrvata nema gotovo nigdje u županijskim ministarstvima, zračnoj luci, bolnici, kad Bošnjaci odlaze u mirovinu u javnoj službi na njihova mjesta ne dolaze pripadnici drugih naroda. Snažna je neravnomjerna raspodjela javnih prihoda. 65 % teritorija Grada Tuzle izgrađeno je na “hrvatskoj zemlji”, uključujući i Termoelektrane Tuzla. Uplata koje TE uplaćuje prema Gradu zbog zagađenja okoliša ne raspoređuje se srazmjerno i u hrvatska sela i naselja. Hrvatskim mjestima u neposrednom susjedstvu Tuzle (Husino, Bukinje, Breške, Par Selo) uskraćuje se rješavanje infrastrukture, klizišta, rasvjete i svakodnevnih životnih problema. Školstvo ne sprovodi konstitutivnu ravnopravnost Hrvata obrazovanja na materinskom jeziku. Hrvatska djeca getoizirana su, jer nastavu na hrvatskom imaju samo u Katoličkom školskom centru sv. Franjo u Tuzli. Hrvatski jezik i nacionalna grupa predmeta u osnovne i srednje škole nadležno županijsko ministarstvo još nije uvelo.[3]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Grad Tuzla administrativno je sjedište te gospodarsko, kulturno i obrazovno središte Tuzlanske županije i ekonomsko-zemljopisne Regije sjeveroistočna Bosna. U gradu se nalazi termoelektrana.

Prirodni resursi i bogata nalazišta energetskih i mineralnih sirovina bili su opredjeljujući faktor za usmjeravanje dosadašnjeg gospodarskog razvoja ovog područja, a ujedno su i važan oslonac budućeg razvoja, što se prije svega odnosi na vađenje kamene soli u Simin Hanu te lignita u rudniku Kreki.[4][30]

Predratnu gospodarsku strukturu tuzlanskog područja karakterizira razvoj bazne industrije i energetike, kao dominantnih gospodarskih grana, s obilježjem ekstenzivnosti.

Industrija općine Tuzla, do početka rata, bila je gospodarska grana s najvećim udjelom u ostvarivanju ukupnih gospodarskih učinaka i to u zaposlenosti oko 45%, a u društvenom proizvodu oko 50%. U Tuzli postoje nalazišta kamene soli.

Od 1913. do 1980-ih u Tuzli su postojale toplice za liječenje tuberkuloze kostiju, ženskih bolesti, reume i dr.[4]

Prema društvenom proizvodu p.c. u predratnom periodu Tuzla je bila među najbolje pozicioniranim gradovima u Bosni i Hercegovini, dok je prema stopi zaposlenosti bila najrazvijeniji regionalni centar.

U okolnostima koji ograničavaju dinamiziranje gospodarskih aktivnosti i dostizanje prijeratnih pokazatelja gospodarskog razvoja, kao vrlo jak i nezaobilazan pravac razvoja predstavlja razvoj poduzetničkog sektora ekonomije.

Razvoj malog gospodarstva jedan je od oblika prestruktuiranja postojećih i organiziranja novih gospodarskih aktivnosti.

Sve zemlje u našem okruženju, koje su prošle ili prolaze fazu gospodarske i društvene tranzicije, uključile su se u aktivnosti koje osiguravaju ambijent i potporu za razvoj poduzetništva, poduzetničkih centara, razvojnih agencija, lokalnih poslovnih udruženja, što je uz odgovarajuću financijsku podršku rezultiralo nastankom velikog broja novih subjekata, novih radnih mjesta i novostvorene vrijednosti.

Općine, kao jedinice lokalne samouprave, imaju veoma značajnu ulogu u lokalnom ekonomskom razvoju, u kojem se nizom mjera i aktivnosti, na lokalnom nivou, stimulira poduzetnički sektor i stvara povoljan ambijent za osnivanje i razvoj malih i srednjih poduzeća.

U skladu s nadležnostima i raspoloživim mogućnostima, općina Tuzla je u tom smislu već poduzela niz aktivnosti, a u narednom razdoblju se može očekivati i veća ekspanzija aktivnosti i učinaka. Od do sada učinjenog općina Tuzla ističe: skraćenje vremena i povećanje efikasnosti rješavanja zahtjeva za registriranje djelatnosti, smanjenje općinskih biljega i naknada za samostalne poduzetnike i privredna društva u postupku registriranja djelatnosti, kontinuirani rad na obezbjeđenju povoljnih lokacija i prostora za osnivanje i razvoj poduzetnika, poduzimanje aktivnosti na uspostavljanju institucionalne regionalne suradnje i uključivanje u projekte koje financira Europska unija u cilju razmjene iskustava i znanja u podršci razvoja malih i srednjih preduzeća.

U Tuzli se na platou JP SKPC Mejdana održava sajam "Zdrave hrane, ljekovitog bilja i meda" u organizaciji JP SKPC "Mejdan".[31]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Književnost:

Slikarstvo:

Glazba, film i kazalište:

Šport:

Ostalo:

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Tuzla je najstarije ili jedno od najstarijih naselja u Europi, s kontinuitetom življenja. Arheolozi su otkopali dovoljno arheološkog materijala koji je nedvosmisleno potvrdio da je Tuzla nekada bila veliko i bogato neolityko naselje. U velikom broju raznolikih keramičkih predmeta, posebno se ističu neolitske posude za proizvodnju soli iz slane vode.

Tuzlu je najstarijim ili jednim od najstarijih naselja u Europi učinila njena posebna geološka prošlost. Naime, veliki dio Europe, u davnoj geološkoj prošlosti, predstavljao je dno panonskog mora. I posljednji ostaci ovoga mora povukli su se sa sadašnje površine prije 10 milijuna godina. Samo ispod Tuzle ovo more ostavilo je trag u vidu 350 milijuna tona slanih stijena i slane vode. Slana voda izbijala je na površinu, ljudi su je prerađivali u sol, U Tuzli, čak u neolitu. Poslije su izgradili bunare, koji su postajali sve suvremeniji, a slana voda je vremenom postala osnovom kemijske industrije u suvremenoj Tuzli.

18. srpnja 2003. godine, lokalne vlasti su odlučile da veliku količinu slane vode izvuku na površinu, u prethodno pripremljeno dno, tako je Tuzla danas jedini grad u Europi, koji ima slano jezero i jedini grad na svijetu, čije je slano jezero, istovremeno i kupalište i plaža u najužoj povijesnoj jezgri grada. Voda slanog panonskog jezera je ljekovita, pa je već ovoga ljeta došlo do spektakularnih izlječenja velikog broja ljudi.

Tuzla ima veliku industrijsku tradiciju, zasnovanu na bogatim nalazištima soli i ugljena.

Tuzla je grad velike tradicije multikulturalnosti. Stoljećima njegovani sklad među razlikama u Tuzli, položio je svaku povijesnu provjeru i sve povijesne izazove. Tuzlanska tolerancija osobito je došla do izražaja u drugom svjetskom ratu i nedavno minulom ratu u Bosni i Hercegovini.

Danas je Tuzla grad nove energije, posljednjih godina doživljava veliku ekspanziju gradnje, naglog i brzog razvoja.

1965. su godine freske iz katoličke crkve stavljene pod državnu zaštitu.[39]

U Tuzli je trinaest nacionalnih spomenika BiH.[40] To su:[41]

  • Dvor Srpskopravoslavne zvorničko-tuzlanske eparhije sa pokretnim naslijeđem, povijesna građevina
  • Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice sa pokretnim naslijeđem, povijesna građevina,
  • Pravoslavna crkva svetog velikomučenika Georgija s grobljem na Trnovcu, graditeljska cjelina,
  • Pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg u Požarnici sa starim hrastom, prirodno-graditeljska cjelina,
  • Poljska (Turalibegova) džamija sa grebljem i turbetom, graditeljska cjelina,
  • Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija s haremom, ulazni portal i mjesto Behram-begove medrese, graditeljska cjelina,
  • Samostan sestara Kćeri Božje ljubavi Josipovac, povijesni spomenik,
  • Nekropola sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, povijesno područje,
  • Proizvodnja soli, industrijsko naslijeđe,
  • Hastahana (prva javna bolnica), povijesni spomenik,
  • Fondovi i zbirke JU Arhiv Tuzlanske županije u Tuzli, pokretno dobro,
  • Zbirka slika Ismeta Mujezinovića u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, pokretno dobro,
  • Zbirka "Tito u djelima likovnih umjetnika Jugoslavije" u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, pokretno dobro.

U Tuzli su sagrađene također Mejdanska džamija iz 1644., Mehmedagina (Jalska) džamija (oko 1600)i Huseina Čauša (Džindijska) džamija (17. st.)[4]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Prvi organizirani oblici školstva datiraju iz 17. stoljeća, i vezani su za Behram-begovu medresu. Danas postoje 23 osnovne i 17 srednjih škola, s oko 25.000 učenika. Sveučilište u Tuzli je osnovano 1976., iako prvi oblici visokog školstva datiraju iz 50-tih godina. Članice Sveučilišta su sljedeći fakulteti: Tehnološki, Rudarsko-geološki, Ekonomski, Medicinski, Defektološki, Filozofski,Farmaceutski, Prirodno-matematički,Fakultet Elektrotehnike, Akademija Dramskih Umjetnosti, te više instituta. Na Sveučilištu se školuje 13000 studenata, a nastavu drži oko 600 nastavnika i suradnika.

U Tuzli djeluje više srednjih škola: Građevinsko-geodetska, Elektrotehnička škola, Ekonomsko-trgovinska škola, Medicinska škola, Katolički školski centar "Sv.Franjo" pri kojem djeluje Opća gimnazija i druge.

Kultura[uredi VE | uredi]

Knjižnice[uredi VE | uredi]

Pretpostavlja se da su prve knjižnice postojale u 17. stoljeću, pri Behram-begovoj medresi i pri franjevačkim samostanima. Današnja Narodna i sveučilišna knjižnica poslužuje oko 100.000 korisnika, i ima preko 200.000 knjižnjičarskih jedinica.

Muzeji[uredi VE | uredi]

Muzej istočne Bosne posjeduje etnološku, povijesnu, biološku, numizmatičku i umjetničku zbirku. Među 50.000 eksponata sačuvani su tragovi kontinuiteta od 6500 godina života u tuzlanskom kraju.

Muzej solarstva, koji postoji u okviru Solane, baštini foto-dokumentacijsku gradu o povijesti solarstva.

Arhiv[uredi VE | uredi]

Povijesni arhiv Tuzla posjeduje 102 fonda i 22 zbirke, a ukupna količina grade iznosi 1500 dužinskih metara. Najstarija arhivska grada potiče iz 17. stoljeca.

Glazba[uredi VE | uredi]

U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovačko pjevačko društvo. Početkom stoljeća djelovalo je više glazbenih grupa, te limeni orkestri Kreke i Vatrogasnog društva. Državna niža muzička škola otvorena je 1949., a srednja 1957. godine. Pedesetih godina je osnovan i Veliki jazz orkestar. Među kulturno-umjetničkim društvima koja baštine folklornu tradiciju izdvajaju se KUD Bosna i OKUD Zvonko Cerić.

Narodno kazalište[uredi VE | uredi]

U Tuzli je 17. travnja 1898. osnovano prvo bosanskohercegovačko kazalište. "Narodno pozorište Tuzla" u kontinuitetu radi od ožujka 1949. godine. Šezdesetih godina su pod krovom ove kuće djelovali pionirsko kazalište, baletna škola i simfonijski orkestar. Časopis Pozorište , kao jedinstvena teatarska revija u BiH, pokrenut je 1953. godine.

Društva[uredi VE | uredi]

Od 1896. godine pa do dolaska komunista na vlast 1945. godine u Tuzli su djelovali Hrvatsko pjevačko društvo Majevica (utemeljeno 1896. godine), Hrvatski sokol (1905.), Hrvatska narodna zajednica (1907.), Organizacija radnika Hrvata (1907.), Hrvatski dom s čitaonicom (1913.), Hrvatski nogometni klub Zrinjski (1913.) i Društvo Hrvatska žena (početak 20. st.). u Donjoj Tuzli je utemeljena 1906. i djelovala u Tuzli do komunističke zabrane rada 1949. godine podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, čije je djelovanje obnovljeno 1991. godine. HKD Napredak je imao podružnicu i na području Kreke od 1921. do zabrane rada 1949. godine.[42] HKD Napredak djeluje i danas, organizira koncerte i drugo.[43]

Kulturni centri[uredi VE | uredi]

U Tuzli djeluje Bosanski kulturni centar. U izgradnji je Hrvatski kulturni centar "Sv.Franjo".[44]

Šport[uredi VE | uredi]

Organizirani oblici sportskog života u Tuzli datiraju iz 1904. godine. Danas djeluju 74 sportske organizacije, u 19 sportskih grana, sa 6500 aktivnih sportaša. Atletičari su ostvarili najveće uspjehe, osvojivši na desetine medalja na međunarodnim natjecanjima. Zlatan Saračević je bio europski prvak i rekorder u dvoranskom bacanju kugle. Košarkašice Jedinstva su 1989. osvojile europsku šampionsku titulu, pobjedivši u superfinalu peterostruke prvakinje Europe - ekipu talijanskog Primigija.

Športski klubovi:[36]

Zdravstvo[uredi VE | uredi]

Prvi oblici organizirane zdravstvene službe zabilježeni su 1874., kada je otvorena Hastahana - prva tuzlanska bolnica.

Danas je Univerzitetski klinički centar najveća zdravstvena ustanova regije. Javna zdravstvena ustanova Univerzitski klinički centar ima ukupno 37 organizacionih jedinica, od čega, 19 Klinika, 2 Poliklinike, 2 Zavoda, Centar palijativne njege i Urgentni centar, Bolničku apoteku, 6 sektora i 5 službi.

Ukupno ima 2.562 uposlenika, od čega su njih 1.792 zdravstveni radnici, 470 doktora medicine (20 subspecijalista, 357 specijalista, 87 specijalizanata, 6 doktora medicine, 9 farmaceuta i biohemičara) i 1.271 medicinska sestara – tehničar ( 40 sa visokom, 88 sa višom i 1.143 sa srednjom stručnom spremom). Medicinskih saradnika ima zaposlenih 42 sa visokom stručnom spremom, dok je 770 uposlenika - zdravstvenih saradnika različitih profila.

Ustanova se prostire na ukupno 60.000 kvadratnih metara prostora i četiri lokacije: kompleks Gradina koga čini nekoliko objekata u kojima su smještene klinike, poliklinike, zavodi, uprava, administracija i tehnička podrška, te objekti u Kreki, Slavinovićima i Solini.

Godišnje se u JZU UKC Tuzla, čiji je kapacitet 1.373 bolnička kreveta, liječi 47.103 bolesnika, obavi se oko 27.683 operativnih zahvata i pruži više od 3.223.194 usluga i pregleda, te ostvari 338.496 bolnoopskrbnih dana.

Dom zdravlja obavlja primarnu zdravstvenu zaštitu.

Gradovi pobratimi/prijatelji/suradnici[uredi VE | uredi]

Gradovi pobratimi su:

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  1. Moja Hrvatska Valentina Abramušić: U Tuzli smanjen broj Hrvata za 24 posto, Večernji list, 19. kolovoza 2016. (pristupljeno 18. travnja 2017.)
  2. Artsinteza Romska naselja na području grada Tuzle (pristupljeno 27. svibnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Dnevnik.ba Gloria Lujanović, Dnevnik.ba:Je li Tuzla uistinu multikulturalna i tolerantna ili je riječ o velikoj podvali?, Napisano 1. lipnja 2016. Objavljeno 15. veljače 2017. (pristupljeno 22. svibnja 2017.)
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 Hrvatska enciklopedija Tuzla (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Hrvatska enciklopedija Soli (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  6. 6,0 6,1 (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Pavo Živković, Marija Brandić (May 2007). "Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe 1: 58–59. Preuzeto 22. studenoga 2016..
  8. Facebook - Tuzla grad i ljudi (bh): Stare tuzlanske porodice. Iz memoara Živka Crnogorčevića (1910) Objavljeno 4. rujna 2012. (pristupljeno 6. listopada 2017.)
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 (srp.) Facebook - Tuzla - grad i ljudi, 31. listopada 2011. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)/ Risto Jeremić: O porijeklu stanovništva tuzlanske oblasti
  10. 10,0 10,1 (srp.) Facebook - Tuzla grad i ljudi 11. lipnja 2011. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
  11. Tuzlarije tuzlarije.net - PRESS ˝BH TEMPO 09˝: Tuzlarije - vijesti. HNK ˝Zrinski˝ Tuzla dobio generalnog sponzora, 30. kolovoza 2011. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  12. Muzej istočne Bosne Tuzla Mehmed Omerdić: Neke specifičnosti razvoja radničkog pokreta tuzlanskog područja do generalnog štrajka i Husinske bune. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XIV 1982. , str. 17/18 (pristupljeno 4. srpnja 2017.)
  13. 13,0 13,1 (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(2): Prvi fudbalski klubovi u Tuzli - Gorki, Zrinjski, Obilić, Makabi i Bura 31. srpnja 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  14. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(1): Prvo je bio RSK Gorki, 25. srpnja 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  15. (boš.) Front Slobode Haris Šahović: "Uči da bi volio"(7): Gašenje RSK "Sloboda" od strane fašista 1941. godine 8. rujna 2015. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  16. 16,0 16,1 16,2 Gračanički glasnik Edin Šaković: O prvom ulasku partizana u Gračanicu (31. augusta 1943.), Gračanički glasnik br. 36, studeni 2013., godina XVIII, str. 88-89 (pristupljeno 16. srpnja 2017.)
  17. Franz Schraml: Kriegsschauplatz Kroetien, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962, poglavlje: Die Kämpfe im Raum von Tuzla, str. 53-68
  18. 18,0 18,1 Cvijetin Mijatović: Četrdeset dana u oslobođenoj Tuzli, u: Zbornik: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Knjiga III, Univerzal, Tuzla 1987., str. 13
  19. Franz Schraml: Kriegsschauplatz Kroetien, Kurt Vowinckel Verlag, Neckargemünd 1962, poglavlje: Der Verlust von Tuzla, str. 69
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 Soli komunistickizlocini.net: Zvjerstva i zločini partizana u Tuzli 1943. godine, veljače 2017. (pristupljeno 24. svibnja 2017.) / Komunistickizlocini.net Vedran P.: Zvjerstva i zločini partizana prilikom ulaska u Tuzlu i popisi pobijenih Hrvata (H.Obodnica, Breške, Svojtina, Grabovica, Tetima, Križani – Kolovrat, Šikara, Ljepunice, Par Selo, Drijenča), 7. listopada 2016. (pristupljeno 27. svibnja 2017.)
  21. 21,0 21,1 21,2 Soli Ladislav Tomkin/komunistickizlocini.net: Bleiburški pokolj počeo je 1943. godine u Tuzli Buenos Aires, 26. svibnja 1963. (Iz knjige: La tragedia de Bleiburg: documentos sobre las matanzas colectivas de los Croatas en Yugoslavia comunista en 1945 ), svibnja 2017. (pristupljeno 1. lipnja 2017.) / komunistickizlocini.net Ladislav Tomkin: Bleiburški pokolj počeo je 1943. godine u Tuzli , 11. svibnja 2017. (pristupljeno 1. lipnja 2017.)
  22. Soli komunistickizlocini.net: Partizanska otimačina crkvene imovine i progon časnih sestara iz Tuzle veljače 2017. (pristupljeno 24. svibnja 2017.)
  23. 23,0 23,1 (boš.) Buka magazin Buka tim: BUKA Analiza: Šta to Tuzla ima, a Banjaluka nema?, 23. kolovoza 2015. (pristupljeno 18. travnja 2017.)
  24. Livno Online Županija. U Livnu najhladnije bilo 1967.godine. Izmjereno čak minus 29,6 stupnjeva, 5. siječnja 2017. (pristupljeno 21. travnja 2017.)
  25. Župa Lug-Brankovići Tekst priredio: Matija Šimić: Dr. Marko Jozinović 7. listopada 2012. (pristupljeno 15. listopada 2017.)
  26. Poskok.info Hrsvijet.net: Vrhunskim vojno-političkim manevrom spašeno tisuće Hrvata Tuzle. 9. kolovoza 2012. (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
  27. Hrvatska riječ Piše: Darko Juka / Hrsvijet.net Zvonko Jurić: Othrvali su se i srpskomu oružju i muslimanskoj izdaji. 9. kolovoza 2012. (pristupljeno 31. siječnja 2017.)
  28. HKV djl: Nasilni prosvjedi u dijelovima BiH, po "spontanosti" podsjećaju na ukrajinske, 7. veljače 2014. (pristupljeno 18. travnja 2017.)
  29. Pogled preko granice - Tuzlanski Hrvati 14.1.2015, Emisija HRT4, Datum objavljivanja: 14. sij 2016.
  30. Solana SOLANA 125 GODINA (ur. Zvonimir Banović), SOLANA d.d. Tuzla, 2010. (pristupljeno 30. lipnja 2017.)
  31. Facebook - HKD "Napredak" Glavna podružnica Tuzla Jesenji sajam i sajam zdrave hrane, ljekovitog bilja i meda, 26. listopada 2015. (pristupljeno 4. rujna 2017.)
  32. (boš.) Festival.ba Preminuo profesor Čestmir Mirko Dušek _ Festival.ba.htm, 17. lipnja 2016. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  33. (boš.) Rodoslov.ba Milena Mujbegović: Tuzlanski slastičari familije Dušek, 9. lipnja 2016. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  34. (boš.) Tuzlarije Tuzla u slikama - Priredio(la): S.M. : Gdje su šta rade? Čestimir Mirko Dušek, 10. kolovoza 2007. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  35. (boš.) RTV Tuzlanskog kantona Sabina Grđić: Umro profesor Mirko Dušek. Komemoracija u ponedjeljak u 15.00 u Narodnom pozorištu Tuzla, 17. lipnja 2016. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  36. 36,00 36,01 36,02 36,03 36,04 36,05 36,06 36,07 36,08 36,09 36,10 36,11 36,12 36,13 36,14 Tip.ba TIP/Dnevni avaz/Autor: Nedim Ćudić: Tuzla: Od grada sporta do provincije, 19. srpnja 2013. (pristupljeno 21. lipnja 2016.)
  37. 37,0 37,1 37,2 37,3 Župa sv. Petra i Pavla Novo Selo - Balegovac Popis ubijenih svećenika BiH u II svjetskom ratu. Priredio: Vlado Jagustin, svećenik u Živinicama (pristupljeno 16. srpnja 2017.)
  38. (boš.) Anadolija: Inovator Fikret Alić Zlatna medalja za novi način zagrijavanja, Klix.ba, 21. travnja 2016. Pristupljeno 24. studenoga 2016.
  39. Tuzlarije Tuzlarije - vremeplov. Katolička crkva. 25. veljače 2005., pristupljeno 12. travnja 2016.
  40. Tuzlarije Tuzlarije - vijesti. Nacionalni spomenik. Pravoslavna crkva i groblje na Trnovcu. 29. travnja 2015., pristupljeno 12. travnja 2016.
  41. (bošnjački) Faktor.ba S. K. :Znate li šta je na listi: Ovo je 13 nacionalnih spomenika Grada Tuzle (FOTO), pristupljeno 12. travnja 2016.
  42. Franjevački samostan Tuzla Povijest samostana i župe (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  43. (boš.) Tuzlarije S. P. : Održan koncert „U susret Božiću” 9. prosinca 2009. (pristupljeno 1. lipnja 2017.)
  44. Riješiti pitanje ravnopravnosti, Izbornog zakona.... Večernji list. Autor: R.I. Objava: 11.9.2014.
  45. (boš.) Radio Kameleon Razgovarao Vedran Jahić: PRIČA O FC SALINES TUZLA: Igrači igraju gratis, nekako se krpimo! 6. listopada 2016. (pristupljeno 6. listopada 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]