Niko Gjivanović
Don (dum) Niko Gjivanović (Dubrovnik, 21. studenoga 1876.), hrvatski zavičajni povjesničar i novinar, gradski župnik, počasni kanonik dubrovačkog Stolnog kaptola i zaljubljenik u dubrovačku povijest i kulturolog.[1][2][3] Pisao za dubrovačku Hrvatsku,[4] Narodnu svijest,[5] Pravu Crvenu Hrvatsku,[6] reviju Dubrovnik.[7]
Bavio se pjesnikom Gjivom Fr. Gundulićem, poviješću dubrovačke biskupije i dr.,[8] a pisao je i neformalne priloge poput "nekrologa" jednog dubrovačkoj kavani.[5] Rad o moćniku stolne crkve nalazi se u zborniku Stari i novi Dubrovnik iz 1928.[9]
Otkrio je kad je uvedeno štovanje Presvetoga Srca Isusova u Dubrovnik i podatke o tome objavio je početkom 20. stoljeća.[2] Zabilježio je među mnogim vrijednim činjenicama iz dubrovačke crkvene povijesti i da su pokraj crkve Od Sigurate od davnina bile i o njoj vodile brigu dumne zvane trećoretkinje sv. Franje.[10]
Dubrovački biskup Josip Marija Carević želio je trajno obilježiti 1900. jubilej Kristove smrti i njegove muke za spas čovječanstva, pa je 1933. pokrenuo akciju postavljanja spomen-križa na Srđu u spomen na tu obljetnicu. Kanonik don NIko Gjivanović bio je ispred Popovskog zbora, koji je zajedno s građevinskim tehničarom Ugom Vernazzom i uredom građevinskog inženjera Silvija Sponze (teh. direktorom hvarskog kamenoloma IMARa) izradili su oblikovno rješenje za taj kameni spomen-križ. U pothvat se uključio konzervator Kosta Strajnić koji je tražio mišljenje uglednog slovenskog arhitekta Josipa Plečnika, a nacrte je napravio po njegovom naputku arhitekt Vinko Glanz iz Kotora. Popovski zbor je prihvatio, što se vidi po Gjivanovićevom potpisu.[11]
Objavio više od 200 članaka. Osim dubrovačke povijesti, pisao o tiskarstvu, književnosti i glazbi. Uređivao List Dubrovačke biskupije. Član više društava. Sudionik otkapanja crkve sv. Stjepana i lociranja Gundulićeva groba u crkvi Male braće u Dubrovniku.[1]
S bratom Antunom Gjivanovićem (zborovođom) i skladateljem Franom Ledererom osnovao je 1926. Crkveni pjevački zbor pri Stolnoj crkvi u Dubrovniku. Zbor se proslavio 1930-ih kad su o njemu izvješćivala cecilijanska glasila diljem Europe. Zboru su jugokomunističke vlasti zabranile javni rad 17. veljače 1947. godine.[12]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b autor i urednik. Sebastijan Vukosavić: Gradoplov Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. travnja 2017. (Wayback Machine), Hrvatski radio - Radio Dubrovnik, emitirano 21. studenoga 2016. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ a b Ivan Viđen: Na današnji dan prije 250. godina objavljen dekret o štovanju Srca Isusova u Dubrovniku[neaktivna poveznica], Laudato, 13. kolovoza 2015. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Prezime.net Gjivanović (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Damir Račić: Lokalni tisak iz 1944. godine, Glas Grada, 19. lipnja 2015. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ a b Hrvoje Ivanković: Hrvoje Ivanković: S "Talirom" je otišao cijeli jedan svijet.... Festivalski dnevnik (4), Dubrovniknet.hr, 31. srpnja 2013. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Miljenko Foretić: Appendini, Franjo Marija, Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Zagreb, 1983.
- ↑ Pripremili: mr. sc. Krešimir Regan i Branko Nadilo: Crkveno graditeljstvo. Ranoromaničke sakralne građevine dubrovačkog područja (II.), Građevinar 58 (2006.) 3, str. 238.,242. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Katalog HAZU Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. travnja 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Mjesec FFZG (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Boris Njavro: Skrivena mjesta ulice od fratara, Dubrovački list, 17. kolovoza 2016. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Patricija Veramenta: Kosta Strajnić i oblikovanje spomen križa na Srđu Anali Dubrovnik 48 (2010), str. 363, 365, 372 (pristupljeno 23. travnja 2017.)
- ↑ Josip degl' Ivellio: Kulturno odgojna uloga crkvene glazbe, Ured za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije, str. 1 (pristupljeno 23. travnja 2017.)