Niko Gjivanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Don (dum) Niko Gjivanović (Dubrovnik, 21. studenoga 1876.), hrvatski zavičajni povjesničar i novinar, gradski župnik, počasni kanonik dubrovačkog Stolnog kaptola i zaljubljenik u dubrovačku povijest i kulturolog.[1][2][3] Pisao za dubrovačku Hrvatsku,[4] Narodnu svijest,[5] Pravu Crvenu Hrvatsku,[6] reviju Dubrovnik.[7]

Bavio se pjesnikom Gjivom Fr. Gundulićem, poviješću dubrovačke biskupije i dr.[8], a pisao je i neformalne priloge poput "nekrologa" jednog dubrovačkoj kavani.[5] Rad o moćniku stolne crkve nalazi se u zborniku Stari i novi Dubrovnik iz 1928.[9]

Otkrio je kad je uvedeno štovanje Presvetoga Srca Isusova u Dubrovnik i podatke o tome objavio je početkom 20. stoljeća.[2] Zabilježio je među mnogim vrijednim činjenicama iz dubrovačke crkvene povijesti i da su pokraj crkve Od Sigurate od davnina bile i o njoj vodile brigu dumne zvane trećoretkinje sv. Franje.[10]

Dubrovački biskup Josip Marija Carević želio je trajno obilježiti 1900. jubilej Kristove smrti i njegove muke za spas čovječanstva, pa je 1933. pokrenuo akciju postavljanja spomen-križa na Srđu u spomen na tu obljetnicu. Kanonik don NIko Gjivanović bio je ispred Popovskog zbora, koji je zajedno s građevinskim tehničarom Ugom Vernazzom i uredom građevinskog inženjera Silvija Sponze (teh. direktorom hvarskog kamenoloma IMARa) izradili su oblikovno rješenje za taj kameni spomen-križ. U pothvat se uključio konzervator Kosta Strajnić koji je tražio mišljenje uglednog slovenskog arhitekta Josipa Plečnika, a nacrte je napravio po njegovom naputku arhitekt Vinko Glanz iz Kotora. Popovski zbor je prihvatio, što se vidi po Gjivanovićevom potpisu.[11]

Objavio više od 200 članaka. Osim dubrovačke povijesti, pisao o tiskarstvu, književnosti i glazbi. Uređivao List Dubrovačke biskupije. Član više društava. Sudionik otkapanja crkve sv. Stjepana i lociranja Gundulićeva groba u crkvi Male braće u Dubrovniku.[1]

S bratom Antunom Gjivanovićem (zborovođom) i skladateljem Franom Ledererom osnovao je 1926. Crkveni pjevački zbor pri Stolnoj crkvi u Dubrovniku. Zbor se proslavio 1930-ih kad su o njemu izvješćivala cecilijanska glasila diljem Europe. Zboru su jugokomunističke vlasti zabranile javni rad 17. veljače 1947. godine.[12]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 autor i urednik. Sebastijan Vukosavić: Gradoplov, Hrvatski radio - Radio Dubrovnik, emitirano 21. studenoga 2016. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  2. 2,0 2,1 Ivan Viđen: Na današnji dan prije 250. godina objavljen dekret o štovanju Srca Isusova u Dubrovniku, Laudato, 13. kolovoza 2015. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  3. Prezime.net Gjivanović (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  4. Damir Račić: Lokalni tisak iz 1944. godine, Glas Grada, 19. lipnja 2015. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  5. 5,0 5,1 Hrvoje Ivanković: Hrvoje Ivanković: S "Talirom" je otišao cijeli jedan svijet.... Festivalski dnevnik (4), Dubrovniknet.hr, 31. srpnja 2013. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  6. Miljenko Foretić: Appendini, Franjo Marija, Hrvatski biografski leksikon, LZMK, Zagreb, 1983.
  7. Pripremili: mr. sc. Krešimir Regan i Branko Nadilo: Crkveno graditeljstvo. Ranoromaničke sakralne građevine dubrovačkog područja (II.), Građevinar 58 (2006.) 3, str. 238.,242. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  8. Katalog HAZU (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  9. Mjesec FFZG (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  10. Boris Njavro: Skrivena mjesta ulice od fratara, Dubrovački list, 17. kolovoza 2016. (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  11. Patricija Veramenta: Kosta Strajnić i oblikovanje spomen križa na Srđu Anali Dubrovnik 48 (2010), str. 363, 365, 372 (pristupljeno 23. travnja 2017.)
  12. Josip degl' Ivellio: Kulturno odgojna uloga crkvene glazbe, Ured za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije, str. 1 (pristupljeno 23. travnja 2017.)