Nikola Precca

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Nikola Precca (Nikola Preka) (Nevesinje, 1883. - ), hrvatski političar, kulturni djelatnik, dobročinitelj, ministar [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se u bogatoj trgovačkoj obitelji u Nevesinju. Imao je trojicu braće[2], od kojih je poznat bio Đorđo.[3] Njegov otac Gašpar, podrijetlom Albanac, došao je u Nevesinje došao po ulasku Austrije u BiH i bio liferant za vojsku, i pomogao je mnogo za izgradnju crkve u Nevesinju.[2][4] Nikola Precca je studirao u Italiji.[1] Godine 1911. bio je povjerenik HKD Napredak.[5] Bio je poslije hrvatski političar. Na izbore 1920. Hrvatska težačka stranka izašla je u okviru tzv. Hrvatske zajednice koja je snažno isticala hrvatsko nacionalno jedinstvo. Ovu su stranku organizirali Nikola Precca i Nikola Buconjić iz Nevesinja. Iste godine ta stranka ušla je u sastav HRSS-a Stjepana Radića, poslije HSS.[5] Bio je zastupnik na listi Stjepana Radića,[2] kulturni djelatnik, dobročinitelj, ministar socijalne politike i narodnoga zdravlja u Vladi Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. Posvetio je svoj život i žrtvovao svoju karijeru za hrvatski narod i njegovu slobodu. [1] Do 1930-ih je u bjelopoljskom kraju voda bila onakva kakva je dolazila sa svog vrela, a onda je zauzimanjem Nikole Precce, onodobnog narodnog poslanika Hrvatske seljačke stranke Nikole Preke, koji se onda odvojio od dr. Mačeka i bio ministar Socijalne politike u beogradskoj vladi, Kraljevina SHS je sagradila vodovod.[6] Osim što je Precca pomogao crkvi u Nevesinju, darovao je 1939. zvono za crkvu sv. Ane u Ulogu.[7]

Bio je HSS-ov disident. U šestosiječanjskoj diktaturi prišao vladi Petra Živkovića u kojoj je postao ministar. Na skupštinskim izborima 1931. i 1935. izabran u mostarskom kotaru na vladinim listama za narodnog zastupnika.[8]

Nikolin brat Đorđo (Giorgio, Jure) za kći uglednog gostioničara iz Bijelog Polja Jakova Doke, Jele. Đorđo je tad bio vlasnik hotela u Nevesinju. Nije naslijedio radnju. Đorđo je radio u punčevoj gostionici kao nasljednik po ženi. Bio je logornik u NDH. Godine 1945. otišao je u izbjeglištvo poput brojnih Hrvata. S oko devedeset šest Hrvata 1947. godine u akciji 10. travnja (Božidar Kavran i ostali) upao je iz Austrije u Jugoslaviju radi pridruživanja križarskoj gerili koja se odupirala novim vlastima. Zbog izdaje svi sudionici skupine uhićeni su i zarobljeni te su osuđeni na smrt rujna 1948., a Đorđo je bio obješen.[6]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Crkva na kamenu Župa Nevesinje viđena početkom 2017., 24. veljače 2017. (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  2. 2,0 2,1 2,2 Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Sjećanja Ilije Martića i Joze Papca, objavljena u Vjesniku župe Hrasno (Dumo i njegov narod – broj 7 od 1968. i broj 26 od 1979.) (pristupljeno 16. lipnja 2017.)
  3. Znaci.net Savo Skoko: Pokolj hercegovačkih Srba '41., Beograd: Stručna knjiga, 1991.
  4. Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (4), Prvi župnik, gradnja župne kuće i crkve Marijina Uznesenja. 15. listopada 2009. (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  5. 5,0 5,1 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (7). Rad hrvatskih nacionalnih kulturnih društava i hrvatskih političkih organizacija u Nevesinju 23. studenoga 2009. (pristupljeno 21. lipnja 2017.)
  6. 6,0 6,1 Župa Potoci Sjećanja don Joze Zovke (pristupljeno 26. lipnja 2017.)
  7. Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Toni Šarac: Iz Uloga nova snaga, 26. srpnja 2012. (pristupljeno 23. lipnja 2017.)
  8. Hasanbegović, Zlatko. Iz korespondencije Ademage Mešića uoči uspostave Banovine Hrvatske. Pismo Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu reis-ul-ulemi Fehimu Spahi i vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću iz svibnja 1939. // ČSP, br. 3. (2008.), str. 969.–998. (Hrčak), str. 977.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]