Nevesinje

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Nevesinje
BH municipality location Nevesinje.png
Entitet Republika Srpska
Sjedište Nevesinje
Načelnik Branislav Miković
Površina 1040 km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

14.448 (1991.)
?/km²
Pošta

Nevesinje je općinsko središte općine jugoistoku Bosne i Hercegovine, s oko 3.600 stanovnika u gradu, odnosno 14.448 stanovnika u općini (1991).

Nevesinje pripada entitetu Republika Srpska.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Ovo je planinski kraj i prostor iznad 900 m nadmorske visine. Okolni planinski visovi su i 2000 metara nadmorske visine. Klima u ovom kraju uvjetovana je visinom i zemljopisnim položajem: vrlo oštra – kontinentalna (zimi 'Sibir'), ljeti ugodna svježina.[1] Jedino je veće naselje u Nevesinjskom polju.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Nevesinje

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Nevesinje imala je 14.448 stanovnika, raspoređenih u 56 naselja.

U lipnju 1992. u Nevesinju je ubijeno 305 Bošnjaka i 12 Hrvata, ostatak stanovništva je protjeran.

Stanovništvo općine Nevesinje
godina popisa 1991. 1981. 1971. 1961.
Srbi 10.711 (74,13%) 11.587 (70,97%) 14.479 (74,89%) 15.657
Muslimani 3.313 (22,93%) 3.853 (23,60%) 4.370 (22,60%) 3.440
Hrvati 210 (1,45%) 276 (1,69%) 384 (1,98%) 553
Jugoslaveni 123 (0,85%) 521 (3,19%) 28 (0,14%) 594
ostali i nepoznato 91 (0,62%) 89 (0,54%) 72 (0,37%) 24
ukupno 14.448 16.326 19.333 20.287

Nevesinje (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Nevesinje
godina popisa 1991. 1981. 1971. 1961.
Srbi 3.247 (79,81%) 2.622 (72,73%) 2.268 (74,23%) 1.625
Muslimani 634 (15,58%) 593 (16,44%) 642 (21,01%) 260
Hrvati 39 (0,95%) 59 (1,63%) 91 (2,97%) 109
Jugoslaveni 104 (2,55%) 304 (8,43%) 25 (0,81%) 323
ostali i nepoznato 44 (1,08%) 27 (0,74%) 29 (0,94%) 22
ukupno 4.068 3.605 3.055 2.349

Katolici u nevesinjskoj župi[uredi VE | uredi]

Katolici u župi:[2]

  • 1940.: 1647 vjernika (najveći broj u povijesti župe)
  • 1962.: 492
  • 1969.: 392
  • 1975.: 310
  • 1982.: 264 vjernika u 59 obitelji
  • 1991.: popis stanovništva: u nevesinjskoj općini 210 Hrvata, a od toga u Nevesinju 39.
  • 1992.: 197 žitelja sa 61 kućom te još 23 obitelji čiji su članovi povremeno dolazili na svoja ovdašnja imanja

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Batkovići, Bežđeđe, Biograd, Bojišta, Borovčići, Bratač, Budisavlje, Donja Bijenja, Donji Drežanj, Donji Lukavac, Dramiševo, Gaj, Gornja Bijenja, Gornji Drežanj, Gornji Lukavac, Grabovica, Hrušta, Humčani, Jasena, Jugovići, Kifino Selo, Kljen, Kljuna, Kovačići, Krekovi, Kruševljani, Lakat, Luka, Miljevac, Nevesinje, Odžak, Plužine, Podgrađe, Postoljani, Presjeka, Pridvorci, Prkovići, Rabina (dio), Rast, Rilja, Rogače, Seljani (dio), Slato, Sopilja, Studenci, Šehovina, Šipačno, Trusina, Udrežnje, Zaborani, Zalom, Zalužje, Zovi Do, Žiljevo i Žuberin.

Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Nevesinje ušao je u sastav Republike Srpske. U sastav Federacije Bosne i Hercegovine ušlo je naseljeno mjesto Žulja, te dijelovi naseljenih mjesta Rabina i Seljani.

Uprava[uredi VE | uredi]

Povijest[uredi VE | uredi]

Hrvati su na području Nevesinja živjeli od svoga doseljenja u ove krajeve. Tragovi kršćanstva u nevesinjskom području prepoznatljivi su na srednjovjekovnim stećcima, osobito u obliku križa. U stotinjak skupina je preko 3.000 stećaka.

Osmanska vlast[uredi VE | uredi]

Dolaskom turske vlasti dolaze teška vremena. Nasilje, nameti, prevođenjem na islam i prelaskom na pravoslavlje, katolički su Hrvati još u 16. stoljeću svedeni na ostatke ostataka. Ponovo se pojavljuju u nevelikom broju krajem 18. stoljeća. Nevesinjski kraj pripadao je Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. 1830-ih pokušavano je osnivanje katoličke župe, nije uspjelo.[2] Crkveni arhivi nedvojbeno pokazuju da je 1830-ih u BiH u planinama Nevesinjskog i Fočanskog kotara bilo katoličkih obitelji. To nam prije svega pokazuje stolački Provikarski arhiv. Dubrovačka nadbiskupija, čiji nadbiskup je tada upravljao Trebinjsko-mrkanskom biskupijom, nastoji osigurati duhovnog pastira za te ljude te zatim osnovati župu. U pismu od od 5. rujna 1840. godine dubravski župnik i biskupski vikar Trebinjske biskupije don Vide Novaković Maslać svjedoči da katolici Trebinjske biskupije žive u planinama od Nevesinja i Foče.[3] 1842. spominju se malobrojni katolički doseljenici u nevesinjski kraj.[2] Šematizam Trebinjske biskupije svjedoči o postojanju dviju katoličkih obitelji (Đure Marića i Đure Raguža) u Oblju kod Uloga, na zagorju Nevesinjskoga kotara, koji su se tu nastanili još 1872. godine.[3] Župnik stolački i biskupijski vikar Trebinjske biskupije don Lazar Lazarević 28. svibnja 1867. primio je dekret biskupa Vinka Čubranića neka se zaputi po planinama Nevesinjskoga i Fočanskoga kotara radi duhovne službe tamošnjeg katoličkoga puka. Biskup Čubranić 26. studenoga 1868. izdao je novi dekret kojim nalaže ustanoviti katoličku župu u Kruševljanima u Nevesinjskom kotaru i da se za to potrebe kupi zemljište i kula. Osmanlije nisu blagonaklono gledale na to, premda tanzimatske reforme i oslabjela moć Osmanskog Carstva dovele su do drukčijeg odnosa prema katolicima.[3] Godine 1871. na 14. lipnja biskupski vikar Trebinjske biskupije don Lazar Lazarević primio je dekret od biskupske kurije iz Dubrovnika za osnutak župe u Nevesinju u kojem se dostavlja i novac koji treba predati hadži Daut-begu Bašagiću iz Nevesinja za kućnu kiriju, koja je bila određena za novoga paroka (katoličkoga župnika) u istome mjestu. Za zahvalu don Lazar je iste godine isprosio od pape Pia IX. tri zlatne kolajne radi pripoznanja njihova i sudjelovanja da se u Nevesinju ustanovi katolička župa. Nastojanje je prekinuo ustanak protiv Turaka. U Nevesinju je 1875. pokrenut ustanak protiv turske vlasti poznat pod nazivom "Nevesinjska puška". Moralo se čekati bolja vremena. Godine 1878. Austro-Ugarska zaposjela je BiH. Bolji preduvjeti za kršćane, posebno katolike su stvoreni.[2] Na opadanje broja muslimana utjecali su stalni krvavi upadi crnogorskih uskoka.[4]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

I prije unutarnje kolonizacije koju je organizirao biskup Buconjić,1886. godine, razmišljalo se o novoj župi za ove krajeve. Predloženo je da Kamena bude sjedište nove župe, a pripadajuće područje bio bi joj nevesinjski kraj, a potom i Obalj te područje sjeverno od Uloga. Fra Grgo Franičević javio se za pastoralni rad u Trebinjskoj biskupiji tih se godina pa se kanilo ga postaviti za župnika u Nevesinju. Biskup Mato Vodopić se 1888. godine snažno zalagao da se u Nevesinju uspostavi župa, ali je naišao na velike zapreke u Zemaljskoj vladi. Tako je do osnivanja samostalne župe ovdašnji kraj povjereno dušobrižničkom osoblju župa Dubrave i Stolac, a kad je u Blagaju osnovana župa Presvetoga Trojstva 1891., područje buduće župe Nevesinje duhovno su skrbili dušebrižnici iz Blagaja. [5][6] Ključnu ulogu u vraćanju Hrvata u područje nevesinjskog kraja, odigrala je pojava planištarenja, koja je bila glavna gospodarska djelatnost velikog broja hrvatskih obitelji. Hrvati Donje Hercegovine je cijele svoje povijesti istodobno živjelo i od Gornje Hercegovine, pa su mnoge obitelji u ovim planinskim krajevima sjeverne Hercegovine kupovale posjede na koje su izlazile ljeti sa svojom stokom. Neki su članovi obitelji ostajali i tijekom zime na tim posjedima. [7] Nevesinje i okolica postalo je sjedište kotara u Mostarskom okrugu. Godine 1890. Trebinjsko-mrkanska biskupija povjerena na upravu mostarsko-duvanjskomu biskupu Paškalu Buconjiću, a 1891. biskup Buconjić poduzeo je akciju da Nevesinje s Kalinovikom, Fočom i Rudom pripadne Mostarsko-duvanjskoj biskupiji u čemu je uspio. [2] Jedanaest godina nastojanja i trzavica prošlesu dok nije uspostavljena katolička župa Nevesinje. Odnos mostarski biskup Buconjić - Trebinjsko-mrkanska biskupija pridonio je tome, jer su se mijenjale granice na štetu Trebinjske biskupije, kad bi se u Nevesinju konačno uspostavila katolička župa. [5] Prvih godina Buconjićeva biskupovanja proširio se snažan pokret među muslimanima da prodaju svoja imanja i presele sa svojim obiteljima u tursku carevinu, od bliskog Sandžaka pa dalje do Turske.[5] Mnogi muslimani nisu bili zadovoljni dolaskom kršćanskih vladara i počeli su prodavati svoja imanja i odseljavati u Tursku. Ta je pojava bila izraženija u nevesinjskom kotaru bilo nego u drugim krajevima.[8] Buconjiću je bio veliki rodoljub i nije mu bilo po volji takvo odseljavanje muslimana, ali okolnosti kakve jesu bile koje nije mogao promijeniti dovele su ga do zamisli unutarnje kolonizacije. Svjestan prenapučenosti nekih krajeva njegove biskupije prenapučeni, došao je do zamisli kupovine zemlje i imanja muslimana koji odlaze iz Nevesinja i Bijelog polja.[5] Stoga je biskup Paškal Buconjić nagovarao ljude po biskupiji, posebice iz svog rodnog drinovačkog kraja neka kupuju zemlju i da se ovdje naseljuju i tad su u nevesinjsku okolinu došli Buconjići, Vasilji, Čuljci, Rotimi i drugi, sve u svemu oko trideset obitelji.[8][5] Muslimani su prodavali imanja ljudima iz Donje Hercegovine, osobito katolicima.[5] Zemlja na Morinama je bila prije većinom vlasništvo begova Stočana, a ljudi su otkupljivali ovu jadnu zemlju dajući "zadnji zalogaj". Radi doseljavanja biskup je osnovao i posebnu kasu iz koje su svi dobivali kredite koje su poslije otplaćivali.[8] Biskup je kupio imanja u Ulogu, Glavatičevu, Bijelom polju, Nevesinju i drugim krajevima. Katolicima stolačkog i ljubuškog kotara dapače je darovao imanja ako su se htjeli doseliti i živjeti na novim posjedima. Tima je pomagao mnogim siromasima, zapriječio da ostave rodbinu, rodnu grudu i da iseljavanjem u daleke krajeve budu izgubljeni za hrvatski narod.[5] Manji broj doseljenika bili su stalno naseljeni stočari s područja Stoca i Popova Polja.[1] Često su kupci bili i povratnici iz Amerike, kao i oni kojima su braća iz Amerike slala novac. Već otprije bile su četiri kuće Raguža i Marića na Oblju, osamdesetak obitelji se naselilo u samom Borču, ponad Neretve u Bjelimićima oko 10 obitelji, a po donjem kraju Nevesinjskog polja naselilo se mnoštvo katolika naroda iz stolačkog, mostarskog i ljubuškog kotara.[5] Biskupu Buconjiću u akciji ondašnja zemaljska uprava nije pomagala, nego je odmagala svim silama.[5] Zbog ovog novog doseljenja Hrvata katolika ovom kolonizacijom te pojačanim planištarenjem,[5] tako i radi uspostavljeno jakog vojnog garnizona i brojnih obitelji monarhijskih činovnika, došla je potreba za crkvu zbog povećanog broja katolika i nije se više moglo ometati. Lokacija se dobila na lijepom mjestu zvanom Megdan. Albanac koji je u Nevesinje došao po ulasku Austrije u BiH i bio liferant za vojsku, Gašpar Preka, otac ministra i HSS-ova zastupnika Nikole, pomogao je mnogo za izgradnju crkve.[8]

Zemljovid župe Nevesinje

Župa je osnovana je tek svibnja 1899. godine odlukom biskupa Paškala Buconjića.[2] Najveća je katolička župa u Hercegovini. Organizirana je radi Hrvata katolika kojih je bilo u središtu Nevesinja, u više naselja razmještenih po Nevesinjskom polju i okolnim visoravnima, zatim uz kanjon Gornje Neretve (Ulog), i to u: Bojištima, Sopiljima, Pridvorcima, Kruševljanima, Dramiševu, Seljanima, Vranješini i Oblju, kao i područje Foče i Čajniča.[9] Posvećena je u čast Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prostire se uglavnom s gornje strane planine Veleža i tijekom vremena obuhvaćala je 23 sela. Decizijom odnosno Rješenjem Svete Stolice od 17. srpnja 1899. župa je dodijeljena dijecezanskomu svećenstvu, a prema prethodnom dogovoru između biskupa fra Paškala Buconjića i Provincije hercegovačkih franjevaca. Od 1901. do 1903. prvi župnik don Marijan Kelava uspio je podignuti i župnu crkvu i župni stan.[2] Nevesinjski župnici dobili su u upravu sve planine počev od Gornjih Dubrava do Foče i Kalinovnika, uglavnom ove: Morine, Somine, Crvanj, Orlovac, Kladovo Polje, Bukovi Do, Krbine, Treskavicu, i neke su imale i podnazive. U samoj okolini Nevesinja bilo je srazmjerno malo katolika, u prvo vrijeme svega nekoliko stotina, pa je župnik ljeti obilazio planine i planištare te one stalno naseljene obitelji (onda njih tridesetak) u Borču i na Oblju (na Oblju ih je ostalo do rata samo dvije). Ljetni obilazak planina i planištara dugo je trajao. Župnik je s dva konja i jednim momkom pošao u obilazak i došao bi u jednu mahalu, gdje bi razapeli šator. Navečer bi ispovijedio sve, vrlo rano ujutro bi na groblju rekao misu i podijelio sv. pričest. Drugog ili trećeg dana stigli bi do druge mahale i tako mjesec dana redom pred Gospojinu ili po Gospojini. Putem su dobivali dodatne terete, zbog običaja da su domaćice župniku darovale poveliku planinsku grudu sira.[8] Nevesinjska župa obuhvaća današnje općinu Nevesinje i Kalinovik, župa je izrazite dijaspore, čiji katolici su do rata u BiH osim u središtu živjeli u devet drugih naselja razmještenih po vrlo širokom Nevesinjskom polju i okolnim visoravnima te uz kanjon Gornje Neretve (Ulog).[1] Groblja i grobišta nevesinjske župe danas su od Donjih Plužina, preko Morina i Somina do Uloga, pa dalje preko Oblja, Borča i Kladova Polja i Zelengore do Foče i dalje.[10]

Unatoč nesklonosti vlasti, nevesinjski su Hrvati su nastojali ostati i opstati na svome, a uz hrvatska nacionalna društva svećenici don Marijan Kelava i fra Srećko Škorput pomogli su da nevesinjski Hrvati očuvaju svoj nacionalni identitet - jezik, kulturu, običaje, ali svakako i svoju vjeru. Za Kelavina župnikovanja u Nevesinju, osnovana je Hrvatska seljačka zadruga, prva takve vrste u Hercegovini.[11] Kad je don Kelava premješten 1908. u Studence, župa je praktično povjerena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji.[2] 16. svibnja 1911. osnovana je Hrvatska čitaonica u Nevesinju, čiji su osnivači bili don Marijan Kelava, Gašpar Precca, Matan Perković, dr. Ilija Badovinac, Nikola Precca, župnik don Marijan Kelava te Jeronim Gelineo, predsjednik povjereništva Napretka u Nevesinju. Hrvatska čitaonica bila je važno kulturno mjesto Hrvata. U sklopu nje djelovao je Tamburaški zbor, zatim povjereništvo Matice hrvatske Nevesinje i aktivna je bila knjižnica s 92 sveska.[11] Župnik je 1911. bio fra Ambro Miletić.[12] 1911. povjerenik Napretka za Nevesinje postao je Nikola Precca. Općenito je nevesinjski ogranak Napretka bio bitna karika u cjelokupnom radu Napretka. Pri izgradnji Zakladnog doma 1913., među pismenim čestitarima izdvajaju prvi čovjek nevesinjskog Napretka i njegovi suradnici. Na svečanostima, gdje je nazočilo desetak tisuća Hrvata, sudjelovali su brojni ugledni građani i Napretkovci iz istočne Hercegovine, od kojih se izdvaja članove Napretka iz Nevesinja i Trebinja.[11] Broj muslimana opadao je zbog potiskivanja muslimana sa strane novopridošlih Srba iz Crne Gore (razbojništva, otimanja zemlje).[4]

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska je ovdje donijela suvremene načine ratovanja i fortifikacije. Među tim je bila gradnja pojasnih utvrda. To je bio prsten koji su činile samostalne utvrde i međupoložaji (tzv. intervali) oko većega naselja. Pojasne utvrde su bile: Trebinje, Bileća, Mostar i Sarajevo. Još je nekoliko gradova bilo utvrđeno a bili su posebna cjelina, jer su im prirodne zapreke poput rijeke Drine prema Srbiji to omogućavale. Takvi gradovi bili su Zvornik, Višegrad, Foča i Goražde. Treća je mogućnos bila niz kao obrambena crta. Prema Crnoj Gori i crnogorskom bojištu, prva crta bili su pojasne utvrde Trebinje i Bileća te Avtovac kao zaprječna oblast, a druga crta bila je obrambena crta Kalinovik - Ulog-Obrnja - Nevesinje - Stolac. Treća obrambena crta koristila se rijekom Neretvom i tu je još bila pojasna vrlo fortificirana utvrda Mostar, ujedno i pozadinsko uporište, logistička baza i zapovjedno mjesto prvim dvjema crtama. Mostar je i upravno i vojno sjedište Hercegovine. Vrlo je bio fortificiran grad Sarajevo. U Kalinoviku je bila velika vojarna. Kompleks Ulog-Obrnja činili su vojarna i utvrda iznad koje je bila posebna fortifikacija tipa "šanac". U Nevesinju je bila jedna utvrda i defanzivna vojarna. Stolac je imao tri utvrde i veliki kompleks obrambene vojarne. Ovaj kompleks utvrda na jugoistoku austro-ugarska inženjerijska označavala je kraticom BHD (Bosnien, Herzegowina und Dalmatien). Sustav je obavio zadaću u Prvome svjetskom ratu i nijedna protivnička strana nije uspjela probiti ni zauzeti ovo branjeno područje.[13]

Prva Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Godine 1923. je kao i druge župe koje su 1899. dodijeljene dijecezanskom svećenstvu, vraćena na upravu Franjevačkoj provinciji, doduše dok Sveta Stolica drukčije ne odredi. Od 1924. u Nevesinju djeluju Školske sestre franjevke Krista Kralja Mostarske provincije Svete Obitelji.[2] Godine 1926. UO Hrvatske čitaonice čine predsjednik Nikola Preca, potpredsjednik Matan Perković, tajnik Asim Fehimović, te odbornici čitaonice dr. Smailbeg Gradaščević, Ivan Karačić i Arifbeg Pašić, potom revizori Ferdinand Zdiara i Šućrija Pekušić,[11] imućni građanin kojeg su partizani ubili travnja 1945. godine.[4] Predratnih i ratnih godina župnik u Nevesinju bio je fra Ambro Miletić (1909.-1918.),[12] poslije provincijal franjevačke redodržave hercegovačke.[14] Međuratni politički život Hrvata bio je u trima strankama: Hrvatskoj pučkoj stranci i Hrvatskoj narodnoj zajednici u početku, isticale su hrvatsku nacionalnu posebnost i primjenu kršćanskih načela u javnom životu. Hrvatska težačka stranka na izbore je izašla 1920. u okviru tzv. Hrvatske zajednice koja je snažno isticala hrvatsko nacionalno jedinstvo. Ovu su stranku organizirali Nikola Precca i Nikola Buconjić iz Nevesinja. Iste godine ta stranka ušla je u sastav HRSS-a Stjepana Radića, poslije HSS. Hrvatsko stanovništvo u tim godinama trpilo je tešku državnu represiju i zastrašivanje, pa ako je Hrvat glasovao za HSS, vrlo često ostajao je bez službe ili u boljem scenariju bivao je premješten u Srbiju. Zastrašivanje se sprovodilo tako da su uz biračko mjesto svezali za kolac nauglednijeg Hrvata, da bi odagnali Hrvate od glasovanja za tu stranku.[11]

1931. godine u Nevesinju je živjelo 6705 stanovnika (Srba - 3931, Hrvata muslimana - 1878 i Hrvata katolika 698), a u nevesinjskom kotaru bilo je 25 285 stanovnika (Srba - 18 018, Hrvata muslimana - 5 917, Hrvata katolika - 1 348 i ostalih 2). U nevesinjski kotar spadale su općine Fojnica, Kifino Selo, Kruševljani, Ulog i Zovi Do.[15]

Godine 1933. Nevesinje je uključeno u župe mostarskoga samostana, koje administrira Provincija. Zvono za crkvu nabavljeno 1936. godine. Sljedeće godine podignuta je filijalna crkva sv. Ane i sv. Joakima u Ulogu. Predratne 1940. župa je imala najveći broj vjernika u povijesti ikad - 1647 vjernika. Prije rata podignuta je za stočare mala crkvica sv. Ilije, Morine.[2] Do 1941. u Nevesinju je djelovala podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, Matica hrvatska, Hrvatska čitaonica s tamburaškim zborom, a prva seljačka zadruga u Bosni i Hercegovini s nacionalnim predznakom bila je nevesinjska Hrvatska seljačka zadruga. [16] Do Drugoga svjetskog rata nevesinjski su župnici stanovali u Župnoj kući.[12] Početkom stoljeća bio je skroman broj katolika u nevesinjskoj župi početkom 20. soljeća, međutim u nadolazećim je desetljećima katoličko pučanstvo raslo naglo. Već 1932. u 145 katoličkih domova živjelo je 1275 osoba, brojne i plodne obitelji pune životne snage. Godine 1940. katolika je došlo do 1647 osoba, što je bio povijesni maksimum u novo doba.[17] Agrarne reforme u Jugoslaviji pretvorile su nevesinjske muslimane u siromahe, što je utjecalo na novo smanjenje broja muslimana.[4]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U drugom svjetskom ratu Nevesinje se našlo u NDH, u Velikoj župi Hum. Bio je sjedište kotarske oblasti. Nevesinjski kotar je bio je važna komunikacijska točka jer je povezivala Mostar s Kalinovikom i Trnovom te Sarajevom, čime je uz cestu preko Konjica bila druga važna komunikacija između Sarajeva i Mostara.[18]

Prema procjenama Glavnog ustaškog stana, nevesinjski kotar imao je 1941. godine 31 372 stanovnika. U Nevesinje je prvo ušla motorizirana 14. oklopna divizija, zatim talijanske snage, koje nitkom nisu dopuštali nositi oružje. U svibnju je uspostavljena ustaška vlast. [19]

Nevesinjski kotar obuhvaćao je područje današnje općine, Ulog i još nekoliko sela iz današnje općine Gacka. Zapovjedništvo ustaškog vojnog okruga formirano je na mjestu nevesinjskih vojarna, a ustaško općinsko vojno zapovjedništvo. Za formiranje ustaške vlasti u Neveesinje došao je natporučnik Franjo Sudar s desetak ustaša. Do kraja svibnja u Nevesinju, 116 osoba, svi iz nevesinjskog kotara, prišlo je ustašama. Većinom su bili muslimani te nešto malo katoličkih Hrvata. S tom snagom smijenjene su dotadašnji organi vlasti i uspostavljeni ustaški u nevesinjskom kotaru. Umjesto kotarskog načelnika Veljka Pavićevića - Nikola Mlađenović, umjesto predsjednika nevesinjske općine Koste Mihailovića - Sulejman Bašagić. Ustaški povjerenik postao je Šućrija Pekušić, bankrotirani trgovac, u Prvome svjetskom ratu šuckor i mučitelj srpskog življa. Đorđo Precca, brat bivšeg jug. ministra Nikole, bankrotirani vlasnik gostionice postavljen je na mjesto ustaškog logornika. Tu je još fratar Jure Jarak. Organiziranje vlasti NDH uz Bašagića, Precce, Pekušića vodio je i nevesinjski fratar Miroslav Skoko. Slijedile su smjene činovnika, školskih upravitelja, zapovjednika žandarmerijskih postaja, kotarske uprave srpske nacionalnosti, koji su, doduše, nesrazmjerno prekomjerno bili zastupljeni u Kraljevini Jugoslaviji. Na njihova mjesta postavljeni su Hrvati katolici i muslimani.[20][19] U Nevesinje je uskoro došao oružnički vod čiji je zapovjednik bio Rudolf Kučar. Oni su organizirali oružničke postaje u Nevesinju, Riljima, Lukavcu, Kruševljanima, Bakračuši, Fojnici (pripadala vodu Gacko), Ulogu, Klinji te ljetnja postaja na visoravni Morinama. Istovremeno se prišlo naoružavanju Hrvata katolika i muslimana u Borču i Župi. Potkraj svibnja 1941. pristigla je bojna domobrana i oko 150 zaštitnih lovaca ustaša iz Zapadne Hercegovine. Za Srbe su uslijedila teška vremena. Doživjeli su veliki prevrat. Od neprikosnovenih hegemona nad potlačenim Hrvatima, došli su na dno društvene ljestvice. Postali su građani drugog reda i izloženi represiji ustaškog režima.[19]

Katolička crkva u Nevesinju je dosta stradala za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a one u Ulogu srušena i Morinama dosta oštećena.[2] Teške ratne godine natjerale su Hrvate nevesinjskog kraja na odlazak. Planištarima je već 1941. opao broj, a kobne 1942. slijedi krvavo opadanje i propadanje. Već od siječnja četnički pohodi okrvavili su Neretvu, u koje su četnici u prvom pohodu bacali ljude, žene i djecu, ubijene i žive koje su onda s obale puškom gađali. Preživjele su spasili muslimani kroz čija ih je sela Neretva nosila. Zbog višekratnog četničkoga koljačkog pohoda nevesinjska župa izgubila je oko 300 članova, a u mnogim obiteljima nije bilo preživjelih (Ulog).[17] Salko Ćatić je na području Nevesinja organizirao svoju miliciju, i ponajviše su branili područje kruševljanske općine.[21] Nevesinje je bila važna utvrda pred kraj rata. U Nevesinju je do sredine studenoga 1944. bila borbena skupina Bolmann, a umjesto nje prorijeđeni 369. grenadirski puk, jedna topnička divizija i jedna bitnica protutenkovske divizije. To je bio dio snaga koje su se od Širokog Brijega do Nevesinja ukopale na "Zelenoj crti" i zaštitile se bunkerima, spletovima žica i nagaznih mina, topništvom i tenkovima. Utvrđena crta je samo u krilnim uporištima, a to su bili Široki Brijeg i Nevesinje, imala po 2.000 vojnika. Zelena crta dobila je ime u Zapovjedništvu Jugoistoka, a konačno ime dao je Hitler. Dobila ga je onda kad su nakon gubitka Jadrana, zapovjedno-stožerni časnici na zemljovidima povlačili zelenom bojom nove obrambene položaje 50 i više kilometara od obale, počevši od Senja, grebena Velebita i Dinare do Gacka, i uz Drinu do Dunava. Knin, Široki Brijeg, Mostar i Nevesinje bili su glavna utvrđena uporišta. Odmjeravanje na Zelenoj crti trajalo je do polovice veljače 1945. godine.[22]

Križni put je nakon bleiburške tragedije mnoge Hrvate katolike i muslimane doveo do mostarskog zatvora Ćelovine, koji su partizani pretvorili u masovno mučilište i morilište. Zatočenici su svaki dan bili mučeni i ubijani. Ubijene su bacali u jamu Bišina na Veležu. U istu jamu bacana su tijela ubijenih civila Hrvata katolika i muslimana iz Nevesinja. I žene su bile među desetcima mučenih i ubijenih. Sve do danas nikad nije sankcionirano ideološko i etničko čišćenje Hercegovine koje su počinili partizani. Pod plaštom plemenite ideje borbe protiv nacizma i fašizma, masovna ubojstva nedužnih ljudi neki i danas neki slave kao pobjedu, nevješto maskirajući etničko i ideološko čišćenje.[23] Za otpor partizanima na lijevoj obali Neretve ključni bastion njemačke odbrane bio je nevesinjski garnizon. Branio ga je jedan od pukova 369. divizije, odnosno borbena skupina Wetzel. Napad na Nevesinje krenuo je 10. veljače. Partizanskoj pričuvi osnovna je zadaća bila svakako spriječititizvlačenje 369. grenadirskog puka preko Pridvoraca prema Glavatičevu, jer ishod borbe za Mostar bio je izvjestan i navodio je na pretpostavku da će osovinske snage pokušati probiti se tim pravcem koji je najkraći prema Konjicu, na kojemu nije bilo drugih snaga NOVJ. Nevesinjski osovinski garnizon je uništen. Pred partizanski napad imao je oko 2.500 vojnika i časnika, desetina (230) poginula je u borbama za grad, a blizu tisuću pripadnika poginulo im je dok su ih gonili. Oko 150 oružnika se razbježala uglavnom kućama, a do 700 njemačkih vojnika probilo se do svojih postrojba u Bijelom polju, Jablanici i Konjicu.[24]

Mnogo muslimana iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani...) sklonio se u ovdašnju čaršiju jer je bila znatno sigurnija. Pometnja je nastala kad je naroddoznao da partizani napadaju Nevesinje. Pretpostavili su da bi moglo biti zločina, jer je u tim partizanima bilo mnogo dojučerašnjih četnika. Dojučerašnji četnici su prepoznali da gube rat, promijenili uniforme, a svjedoci opisuju prizora sa lokaliteta Smrdana kod sela Kljuna gdje je bilo brada, koje su četnici obrijali da bi mogli postati partizani. Tad je dio muslimana pobjegao ka Mostaru.[4] 14. veljače 1945. partizani su ušli u Nevesinje. Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve Hrvate katolike i muslimane, i hodžu, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad je ubijeno od 30 do 40 ljudi,[4] a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana.[23] "Oslobodioci" su dobili cijeli dan činiti slobodno što su htjeli, bez ikakvih posljedica. Svjedoci kao nalogodavce krive Čedu Kapora i Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade. Poslije rata bilo je strogo zabranjeno i strogo kažnjivo govoriti o ovim događajima.[4]

U Mostarskoj operaciji tih dana veljače 1945. 29. hercegovačka divizija svladala je četnike kod Nevesinja.[25] Prethodno pobjegle mještane partizani su zarobili i strijeljali, bez ikakvog suđenja, na lokalitetu Kričanje na Podveležju, 10-ak km od Mostara. Tek dva mjeseca poslije partizanske vlasti dopustile su obiteljima vidjeti, ali ne i po vjerskom obredu sahraniti pokojnike.[4] U Nevesinju su ubijali ljude u čaršiji, kod zgrade starog suda, ali i po skoro cijelom gradu, na Kričanjima, na Zijemljima, mnogi koji su pobjegli ubijeni su i na Malti u Mostaru. Smaknuća su bila na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Partizanske zasjede smještene su bile i u rejonu Grepka i ondje su potpuno neselektivno ubijali svakoga tko je naišao.[4]

Prije i nakon pada grada, vojska se povlačila pred partizanima od Nevesinja prema Grepku. U strahu, krenuo je i zbjeg civila išao je za vojskom. Civili su nosili u zavežljajima svoje stvari. Vojska u povlačenju zaustavljena je na Grepku. Partizani su masovno pobili kolonu. S ljudima su strijeljali i konje, jer ih nisu imali kad razdvajati. Od Grepka do jame i Bišini bio je leš do leša i konj do konja. S vojnicima su strijeljali i pristigle civile koji su bježali od partizana. Teren su posvuda zakrčili leševi pa su partizani zapovijedili da se one bliže ubacuje u jamu. Udaljenije leševe poslije su riješili zapovijedivši nekim Hrvatima katolicima i musilmanima da ih dovuku do jame i ubacuju. Onaj tko je bacio ljude u jamu, bacio ih je da zapnu o neko raslinje i izbočen kamen, vjerojatno se nadajući da će se poslije izvući i sahraniti. Velika je vjerojatnost da je to netko od partizana učinio. Neki su otišli do partizanske vlasti u Nevesinju i jedva izmolili dopuštenje za izvaditi mrtve pokojnike iz jame. Ako su i dobili, druge nisu smjeli vaditi. Malobrojni preživjeli Hrvati u Nevesinju shrvala je tuga i strah te više nisu smjeli inzistirati. U podlim igrama pri pokušaju izvlačenja, spasitelji su odustajali od vađenja svojih jer je to značilo da bi onaj tko je vadio imao završiti u jamu. Na sve to su partizanske vlasti reagirale tako da su tijela koja su zapela na izbočinama motkom odgurali u jamu. Radi zatiranja traga zločinu, zapovijedili su da se gradsko smeće baca u jamu. Tako je stratište postalo i danas aktivno gradsko smetlište. Vlasti su zabranjivale spominjati taj događaj i kažnjavale su tko se drznuo bilo što prigovoriti. [26]

Obujam i obojenost zločina ukazuje na dva elementa kao obilježja tobožnjeg osloboditeljskog pokreta i njegove vojske. Element je bio vješto skrivan, no stalno jak i prisutan - prosrpski i antimuslimanski[4] i antikatolički/antihrvatski.[25]

Druga Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Od Srba iz istočne Hercegovine najviše je naseljeno u Vojvodinu s nevesinjskih strana. Tada su nastala naselja imenovana po starom zavičaju i važnim osobama iz starog zavičaja, kao Novo Nevesinje u Baranji, tada u Vojvodini, potom naselje Aleksa Šantić, Srbobran u Bačkoj (Vojvodina) i druga. Ako nisu ubijeni ili poginuli, brojni su katolici napustili u poraću i ovaj kraj kao i čitavu Hercegovinu, odmah je odselilo se 50 veoma brojnih obitelji i vrlo veliki broj pojedinaca.[17] Poslije rata u Jugoslaviji je teško stradala nevesinjska crkva pretvorena u skladište. I župna kuća najvećim je dijelom je bila nacionalizirana.[12] U poraću je val iseljavanja zahvatio čitav ovaj kraj, no odseljenici su održavali cijelo vrijeme vezu s rodnim krajem.[1] Nakon rata nestali su katolici iz mjesta: Lakat, Luka, Žiljevo, Velež, Bišina, Obadi, Tomišlja, Cerova, Baketa, Boljuni. Godine 1949. nacionalizirana je kuća s privatnom kapelicom Školskih sestara franjevki Krista Kralja.[2] Nestala su postupno u djelovima ove župe kao prezimena Čuljak, Pandžić, Matić, Rotim, Goluža, Buconjić, Vrljić, Sivrić, Vasilj, Pavlović i dr.[27] Od 1949. do 1950. administrator župe Nevesinje bio je fra Smiljan Zvonar.[28]

Od 1950-ih povremenim dolaskom svećenika iz Mostara bila je obavljana pastorizacija nevesinjske župe, zbog nacionalizirana župnog stana. Zalaganjem otaca franjevaca iz mostarskog samostana obnavljana od 1958. do 1973. godine, a svećenicima je u Župnoj kući bilo na raspolaganju tek dvije-tri prostorije, no svećenik uglavnom nije noćio u župnoj kući, osim u slučaju velika snijega, nego je dolazio iz Mostara.[12] 1972. godine u Seljanima podignuta je grobljanska kapelica u čast sv. Ivana Krstitelja, a 1973. obnovljena crkva u Ulogu. 5. lipnja 1975. Nevesinje je ponovno vraćeno na "slobodno raspolaganje Biskupu" papinskim dekretom Romanis Pontificibus. 1976. je Nevesinje župa Mostarskog samostana. Pred rat je započeta i nikad dovršena grobljanska kapelica u Kruševljanima. [2] Posljedice su jugokomunističkog režima bile su da je kroz 48 godina broj vjernika smanjen je za 1428 katolika i 1989. doživjelo je u Nevesinju tek 219 katolika, pri čemu su mnoge obitelji staračke.[17] Potpuno je župna crkva srušena u ratu 1992. godine, zvono otuđeno, župni stan naseljen prognanicima. Ostalo je samo zemljište, ključ i stari crkveni obrednik. Teško oštećena grobljanska kapelica u Seljanima.[2] Crkvu u Nevesinju srušili su Srbijanci, navodno su to učinili niški specijalci. Skupina od 19 Muslimana i jedan Hrvat ubijeni su 1992. na području Nevesinja i Mostara, a tijela su im bačena u jamu Lipovaču u Nevesinju. Ekshumirani su 1999. godine, a temeljem DNK analize identitet im je utvrđen 2016. godine.[29]

Župe Nevesinje i Stjepan Krst i administratura Gacko u odnosu na BiH.jpg

Iz nevesinjske župe su izbjegli svi vjernici, a 11 ih je poginulo. 1999. godine dogovorom između generalnoga ministra Franjevačkoga reda i mostarsko-duvanjskoga biskupa župa Nevesinje predana je biskupu na slobodno raspolaganje. Godine 2007. plemenitošću ljudi vlasniku vraćeno je zvono i ugrađeno u konstrukciju.[2] Od 2007. godine započeta je sustavnija obnova župnih objekata, župne kuće, bivšeg srušenog pomoćnog gospodarskog objekta i župne crkve.[30]Na župnu svetkovinu Velike Gospe 2007. temelje nove crkve na mjestu stare blagoslovio je biskup Ratko Perić. Godine 2009. preuređena je jedna bivša gospodarska kuća i pretvorena u oratorij i privremenu kapelicu, a biskup ju je blagoslovio u čast Obraćenja sv. Pavla apostola, na svetkovinu Svih Svetih.[2] 2017. godine crkva je u obnovi.[31] Zabilježen je relativno povratak malobrojnih Hrvata u Nevesinje.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Čitav ovaj kraj je jedan veliki pašnjak i livada. Nekad je bio poznata kao opskrbnik Mostara s mesom i mlijekom. U nevesinjskom kraju uzgaja se poznati nevesinjski krumpir.[1]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

  • Safvet-beg Bašagić, književnik
  • Petar Dicca, subrat franjevačkoga reda, industrijalac i veliki dobročinitelj, nositelj visokog portugalskog odlikovanja
  • Đuro Gračanin, katolički svećenik i bogoslov[2]
  • Milan Mučibabić, književnik i novinar
  • Nikola Precca, političar, kulturni djelatnik, dobročinitelj, ministar socijalne politike i narodnoga zdravlja
  • Bogdan Žerajić, pripadnik Mlade Bosne i sudionik Sarajevskog atentata
  • Ambro Miletić, provincijal hercegovačke franjevačke provincije
  • Ambroz Kapor, hrv. agronom i povjesničar, voditelj nevesinjske područne ustanove Uprave državnih monopola[32]
  • Mladen Bratić, general-major JNA, srp. vojni zapovjednik, zapovjednik Novosadskoga korpusa od početka 1991. do pogibije 3. studenog 1991., poginuo pri opsadi Vukovara[33]
  • vlč. Franjo Stejskal, rođ. u Gradačcu, Nevesinje, svećenik Barske nadbiskupije i prvi župnik u Nikšiću,[16][34] podrijetlom Čeh[35]
  • vlč. Rudolf Römer, katolički svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, upnik, doktor znanosti, profesor na bogoslovijama u Đakovu i Sarajevu, spisatelj, prevoditelj[16][36]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

  • OŠ "Risto Proroković"
  • SŠC "Aleksa Šantić"
  • MŠ "Sv. Roman Melod"

Kultura[uredi VE | uredi]

Na listi nacionalnih spomenika kulture Bosne i Hercegovine za općinu Nevesinje se nalaze sljedeći spomenici:

  • Careva džamija (džamija Sultan Bajazid Velije),
  • Pravoslavna Crkva svetog Vaznesenja Hristovog,
  • Dugalića džamija (džamija hadži Velijjudina Bakrača ili Velagina džamija) sa sahat-kulom,
  • Džamija hadži Hane hanume Ljubović (Ljubovića džamija) u Odžaku,
  • Čaršijska džamija (Sinan-kadi efendijina ili Čučkova džamija),
  • Čelebića (Džaferovića ili Šurkovića) džamija u Donjoj Bijenoj,
  • Katolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju, mjesto i ostaci povijesne građevine. S obzirom na veliki broj doseljenika, službenika, vojnika i inžinjera austrougarske vojske, oko 1880. godine na području Trebinjsko-mrkanske biskupije je bio znatan broj vjernika – katolika. Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nevesinju osnovana je od strane franjevaca 1899. godine, za vrijeme biskupa Buconjića, kada je i sagrađen župni stan. Župna crkva izgrađena je u periodu od 1901. do 1903. godine. Minirana je i u potpunosti srušena 1992. godine, ali je i obnovljena.
  • Nekropola sa stećcima Kalufi (Krekovi), povijesno područje sa 452 stećka. Nekropola Kalufi najveća je nekropola stećaka u Bosni i Hercegovini. Broji 462 stećka, od čega 295 ploča, 150 sanduka, 3 sljemenjaka i 14 antičkih spolija u sekundarnoj upotrebi.
  • Nekropola sa stećcima Rajkov kamen u Mijatovcima (Krekovi), [37]

Šport[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Pismo upravitelja župe Nevesinje, don Ante Luburića svima nama: Ne zaboravite svoje korijene! Ne zaboravite svoj kraj!, 11. ožujka 2007. (pristupljeno 20. lipnja 2017.)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Nevesinje, 5. travnja 2017. (pristupljeno 9. travnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (2). Povratak Hrvata katolika u nevesinjski kraj i pokušaji osnutka župe 14. listopada 2009. (pristupljeno 22. lipnja 2017.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 4,9 (boš.) Saff.ba Nedžad Dedović: Nevesinje,14. februar 1945.: Zločin partizana nad Bošnjacima (u: Preporod, broj 4/990) 14. veljače 2015. (pristupljeno 27. srpnja 2017.)
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 5,8 5,9 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (3), Planištarenje, osnutak župe u Nevesinju i unutarnja kolonizacija biskupa Buconjića. 15. listopada 2009. (pristupljeno 16. lipnja 2017.)
  6. Župa Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna Kratka povijest blagajske crkve. Župu je osnovao biskup Paškal Buconjić. U sastav su ušla mjesta: Blagaj, Dračevice, Gnojnice, Kočine, Bivolje Brdo, Bišina, Bojište, Buna, Gubavica, Hodbina, Kamena, Kosor, Malo Polje, Nevesinje, Obalj, Obrnja, Rabina, Ulog, Vranjevići, Zaton, Žuberin, Ortiješ... Prvi župnik u Blagaju je fra Venceslav Bašić (1891.-1893.). (pristupljeno 22. lipnja 2017.)
  7. Župa Uznesenja BDM - Nevesinje Iz vremena planištarenja 5. lipnja 2010. (pristupljeno 16. lipnja 2017.)
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Sjećanja Ilije Martića i Joze Papca, objavljena u Vjesniku župe Hrasno (Dumo i njegov narod – broj 7 od 1968. i broj 26 od 1979.) (pristupljeno 16. lipnja 2017.)
  9. Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Nevesinje (pristupljeno 24. lipnja 2017.)
  10. Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan Ulog - svetkovina sv. Ane i sv. Joakima, 26. srpnja 2014. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (7). Rad hrvatskih nacionalnih kulturnih društava i hrvatskih političkih organizacija u Nevesinju 23. studenoga 2009. (pristupljeno 21. lipnja 2017.)
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Toni Šarac: Nevesinje i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije (9). Nevesinjski župnici, duhovna zvanja iz župe, znamenitiji Nevesinjci; (Izvor: Ivica Puljić, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo, 1988.; Ratko Perić, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000.) 25. studenoga 2009. (pristupljeno 17. lipnja 2017.)
  13. Hercegovina 1 (26) - 2015. Manuel Martinović: Austro-ugarske utvrde u Hercegovini. Obrambena crta: Kalinovik, Ulog-Obrnja, Nevesinje, Stolac (die zweite Linie) str. 145.-146. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  14. Infobiro.ba Kalendar Napredak. Autor nije naveden. 1. siječnja 1924. (pristupljeno 25. lipnja 2016.)
  15. (srp.) Znaci.net - pdf Znaci.net - htm Skoko, Savo: Pokolji hercegovačkih Srba 1941, Beograd, 1991., str. 35
  16. 16,0 16,1 16,2 Crkva na kamenu Župa Nevesinje viđena početkom 2017., 24. veljače 2017. (pristupljeno 9. travnja 2017.)
  17. 17,0 17,1 17,2 17,3 Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Reportaža iz Svjetla riječi: Tajna smanjenja katolika od 1647 na 219 osoba (pristupljeno 18. lipnja 2017.)
  18. Polemos 18 (2015.) 1 Vladimir Šumanović : Kronologija događaja na području kotara Gacko od četničkog zauzimanja Foče u prosincu 1941. do operacije Foča krajem travnja 1942. , ISSN 1331-5595, str. 31.
  19. 19,0 19,1 19,2 (srp.) Znaci.net - pdf Znaci.net - htm Skoko, Savo: Pokolji hercegovačkih Srba 1941, Beograd, 1991., str. 35-36
  20. (eng.) Scribd NDH Atrocities Against the Serbs, Jews and Roma in Herzegovina 1941-1945 Proceedings – Rоund Table, Trebinje, September 28th, 2013 Banja Luka, May 2014 Publisher: Association "Jasenovac-Donja Gradina" Banja Luka (pristupljeno 30. srpnja 2017.)
  21. (boš.) Islamska zajednica.ba Merisa Karović: Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Glasnik Br.1-2, 2007., str. 60 (pristupljeno 15. kolovoza 2017.)
  22. (srp.) Documents.tips Mensur Seferović - Trinaesta hercegovačka NOVJ brigada, svibnja 1988. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  23. 23,0 23,1 Poskok.info Dnevnik.ba: ZLOČIN S PETOKRAKOM NA ČELU Masovna ubojstva u Mostaru: žica i kamen za vratom, 14. veljače 2016. (pristupljeno 27. siječnja 2017.)
  24. Znaci.net Danilo Komnenovic, Muharem Kreso: 29. HERCEGOVACKA DIVIZIJA, IV DIO. KONAČNO OSLOBOĐENJE HERCEGOVINE I DUBROVAČKOG PODRUČJA (1. IX 1944 — 5. III 1945) XVII Glava DIVIZIJA U MOSTARSKOJ OPERACIJI.
  25. 25,0 25,1 Hrsvijet.net Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. (IV. dio). Druga faza Mostarske operacije i zauzimanje Mostara , 30. kolovoza 2012. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  26. Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina Hrvatski oltar mučeništva; mučeništvo Mare Buconjić, Zore Vrljić i Ljubice Čuljak; posvećeno Velikom tjednu 2007. godine, 3. travnja 2007. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  27. Fondacija Ruđer Bošković Donja Hercegovina
  28. Župa Uznesenja BDM Nevesinje Fra Smiljan Zvonar (1949. - 1950.) (pristupljeno 15. kolovoza 2017.)
  29. (boš.) Dnevni avaz Identificirano dvadeset žrtava iz jame Lipovača u Nevesinju, 31. svibnja 2016. (pristupljeno 28. lipnja 2017.)
  30. Župa Uznesenja BDM, Nevesinje don Ante Luburić: Pomozimo dovršenje župne crkve!, 3. srpnja 2010. (pristupljeno 22. lipnja 2017.)
  31. [https://www.cnak.ba/preporucujemo/zupa-nevesinje-videna-pocetkom-2017/#jp-carousel-7643 Župa Nevesinje viđena početkom 2017., Slika: Nevesinje župna crkva u gradnji, 24. veljače 2017. (pristupljeno 18. lipnja 2017.)
  32. Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zdravka Jelaska Marijan: Ambroz Kapor, Hrvatski biografski leksikon, 2009.
  33. Dnevno.hr Tomislav Vuković: Popis generala JNA iz Hrvatske: Samo sedam ih se pridružilo HV-u! 22. veljače 2013. (pristupljeno 27. lipnja 2017.)
  34. Onogošt.me Katolička crkva 8. travnja 2017. (pristupljeno 29. lipnja 2017.)
  35. Matica crnogorska, br. 65 Ivan Jovović: Narodni ekumenizam barskoga nadbiskupa Aleksandra Tokića, proljeće 2016., str. 470 (pristupljeno 29. lipnja 2017.)
  36. Župa Uznesenja BDM, Nevesinje Uz obljetnicu rođenja svećenika vlč. dr. Rudolfa Römera, sina Župe Nevesinjske , 2. veljače 2010. (pristupljeno 29. lipnja 2017.)
  37. Spisak nacionalnih spomenika -Nevesinje
  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]