Nisim Albahari

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Nisim Albahari
נסים אלבחרי
Nisim Albahari
Nisim Albahari
RođenTešanj, 1916.
UmroSarajevo, 1991.
Zanimanjerevolucionar
Vjeroispovijestjudaizam

Nisim Albahari (hebr.: נסים אלבחרי; Tešanj, 28. siječnja 1916.Sarajevo, 13. prosinca 1991.), bosanskohercegovački je učesnik Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i narodni heroj Jugoslavije židovskog podrijetla, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Nisim Albahari je rođen 28. siječnja 1916. godine u Tešnju u židovskoj obitelji Avrama Albaharija.[1] U višim razredima gimnazije, koju je završio u Sarajevu, došao je u dodir s revolucionarnom omladinom i učestvovao je u raznim njenim kulturnim, športskim i političkim akcijama.

Poslije završetka škole radio je, kao privatni namještenik u Sarajevu, gdje je istovremeno nastavio i revolucionarnu aktivnost. Posebno se isticao u radu klasnog sindikalnog pokreta u Savezu privatnih namještenika i u SBOTIČ-u. Član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1935. godine, a sljedeće godine osuđen je na jednogodišnju robiju koju je izdržao u Sarajevu, beogradskoj Glavnjači i na Adi Ciganliji.[1]

Poslije povratka s robije, 1937. godine, ponovo se posvećuje u partijskom radu, a travnja 1940. godine, poslije povratka s odsluženja vojnog roka, postao je član Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Kao poznati partijski član uhićen je i poslat u koncentracioni logor u Ivanjicu, prosinca 1940. godine, gdje je ostao sve do 29. ožujka 1941 godine.[1]

Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije Albahari je, kao član Mjesnog komiteta, bio aktivan u organiziranju ustanka u Sarajevu i okolini. Radio je na prikupljanju oružja i sanitetskog materijala, jačanju partijskih organizacija. Kasnije je radio na osnivanju prvih partizanskih odreda u okolini Sarajeva. Bio je zamjenik političkog komesara Semizovačke čete.[1]

Prilikom organiziranja partizanskih odreda na sektoru Vareš-Breza, zarobljen je u okolini Vareša i doveden je u ustaški zatvor u Sarajevu. Poslije žestokog mučenja, pred samo strijeljanje, uspio je da, zajedno s Isom Jovanovićem, sekretarom PK KPJ za BiH, Milutinom Đuraškovićem i Vasom Miskinom, pobjegne iz zatvora i da prebaci se na oslobođenu teritoriju Romanije.[1]

Po dolasku na Romaniju, postavljen je za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Narodnooslobodilački pokret (NOP) odred Zvijezda, gdje se istakao i kao borac. U toku Narodnooslobodilačkog rata prošao je mnoge borbe i postrojbe, bio je: zamjenik političkog komesara čete i bataljona u Šestoj istočno-bosanskoj brigadi, sekretar Okružnog komiteta KPJ za Romaniju, član Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu, šef odjela OZNE za oblast Trećeg korpusa NOVJ i dr.[1]

Poslije oslobođenja Jugoslavije, završio je Visoku školu političkih znanosti u Beogradu i nalazio se na raznim odgovornim dužnostima. Bio je izvjesno vrijeme predsjednik Saveza sindikata Sarajeva, član PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu i Centralnog komiteta (CK) Komunističke partije Bosne i Hercegovine (KP BIH), od osnivačkog kongresa 1948. godine.

Više od deset godina bio je u Centralnom komitetu načelnik Uprave za kadrove, član Izvršnog komiteta CK KP BiH. U više saziva biran je za poslanika Republike i Savezne skupštine. Bio je ministar rada, u Vladi SR Bosne i Hercegovine, sekretar Izvršnog vijeća, sekretar Skupštine SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Organizaciono-političkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine i član Savjeta federacije.

Preminuo je u Sarajevu, 13. siječnja 1991. godine.

Memoari[uredi | uredi kôd]

Wikicitati »Napomenuo bih još jedan interesantan razgovoru susretu sa sovjetskim oficirima, majorom Nikolajem Jemeljanovim, ljekarom i predstavnikom Crvene armije pri Štabu 3. korpusa JA u Tuzli. Bio je prijatna i solidna ličnost, bez nadmenosti. Sjećam se da je tada u Tuzli operisao grlo drugu Maji. Jednom dok smo sjedili u Štabu Korpusa, pita on mene: "Imate li vi u OZN-i mnogo posla, imate li mnogo slučajeva samoranjavanja vojnika radi izbjegavanja borbi na frontu?" Ja sam ga začuđeno pogledao i rekao da mi nemamo ni jedan slučaj, da su naši borci svi dobrovoljno stupili u NOV. Potom sam ja upitao: "Zar u Crvenoj armiji ima takvih slučajeva?" "Eh, druže Nisime, kako je velika naša zemlja i kako se velik broj vojnika nalazi u Crvenoj armiji, pa eto ima i takvih koji izbjegavaju borbu." Poslije ovoga razgovora često sam razmišljao o tome, i još više se sam uvjeravao kako je naša revolucija duboko patriotski prožela dušu našeg naroda i stvorila tako divnu oslobodilačku vojsku.[2]«

Odlikovanja[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d e f Jaša Romano, 1980, str. 313
  2. Nisim Albahari: Formiranje Odsjeka zaštite naroda i borba sa snagama kontrarevolucije, Tuzla u radničkom pokretu u revoluciji, knjiga III, Univerzal, Tuzla 1987.

Vanjske povezice[uredi | uredi kôd]

  • Romano, Jaša. 1980. Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata. Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Beograd.
  • Narodni heroji Jugoslavije. Mladost. Beograd. 1975