Otac Goriot

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Otac Goriot
Pere Goriot 1835 Werdet.jpg
Pariško izdanje iz 1855. godine.
Naziv izvornika Le Père Goriot
Autor Honoré de Balzac
Država Francuska
Jezik francuski
Vrsta djela roman
Serijal Ljudska komedija
Izdavač Pariška revija (Revue de Paris)
Datum (godina)
izdanja
1835.
Vrijeme radnje 1819. godina
Mjesto radnje Pariz

Otac Goriot ili Čiča Goriot (franc. Le Père Goriot), realistički roman Honoréa de Balzaca, dio ciklusa romana Ljudska komedija. Smatra se Balzacovim najpoznatijim i najčitanijim romanom te najvećim pojedinačnim dostignućem unutar ciklusa Ljudske komedije. Svrstava se među najveća djela književnog realizma.

Roman prati fabularne linije trojice glavnih junaka koji, svaki za sebe, predstavljuju različite tipove društvenih skupina. Kroz likove Balzac progovara o društvenim problemima francuskoga društva u doba Carstva i restauracije. Radnja romana vremenski je smještena 1819. godine u Parizu, a većinom se odvija u malograđanskom pansionu gospođe Vauquer.

Kako sam Balzac stvara na raskrsnici romanatizma i realizma, tako se i u djelu miješaju obiljeja obaju književnih razdoblja. Slijedeći obrazac Ljudske komedije, u romanu se ispreliću životi različitih likova, koji predstavljaju tipove ljudi unutar društvenih slojeva poslijenapoleonske Francuske. U djelu se očituju utjecaji Balazcovih uzora Dantea, Shakespearea i Waltera Scotta, a i samo djelo ubraja se među najveće književne ostvaraje francuske književnosti realizma.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Grb vladarske obitelji Bourbon.

Povijesna[uredi VE | uredi]

Radnja Oca Goriota smještena je u vrijeme tzv. Bourbonske restauracije, točnije 1819. godine, vrijeme nakon Napoleonova teškog poraza kod Waterlooa i propasti Prvog Francuskoga Carstva, poznatog i kao Napoleonovo Carstvo. Povratkom vladarske dinastije Bourbon na francusko prijestolje, dolazi do napetosti između aristokracije koja želi zadržati vlast i spriječiti nove revolucije i građanski neposluh te buržoazije koja se zalaže za jačanje građanstva i njegova položaj uslijed razvijanja i širenja Prve industrijske revolucije.[1] Tijekom doba Carstva i restauracije, ponovno dolazi do bogaćenja višeg staleža na račun srednjeg i nižeg sloja. Prema povijesnim izvorima, za vladavine kralja Luj XVIII., gotovo tri četvrtine Parižana nije zarađivalo 500-600 franaka dostatnih za osnovne životne potrebe i preživljavanje.[2] Takozvana ultra-rojalistička struja unutar same vladarske obitejli i dijela aristokracije težila je vraćanju na Stari poredak, odnosno Francusku kao apsolutističku monarhiju prije izbijanja Francuske revolucije.[3]

Književna[uredi VE | uredi]

Iako Otac Goriot nije prvi Balzacov roman, prvi je roman kojim je doista bio zadovoljan i na koji je bio ponosan. Napisao ga je u dobi od 35 godina, kada je iza sebe već imao niz populističkih i popularnih romana objavljenih pod pseudonimima, te nekoliko romana objavljenih pod vlastitim imenom koje će naknadno uvrstiti u cjelinu Ljudske komedije. U pismu svojoj prijatejlici i budućoj supruzi, gospođici Hanska, 1. prosinca 1834. piše:[4]

Wikicitati „Bit ćete nemalo ponosni na "Čiču Goriota", moji prijatelji tvrde da on nije ni sa čime usporediv, da je iznad svih mojih ranijih uradaka.”
()

Roman je napisan u rekordnih četrdeset tada tijekom kojih, kako sam Balzac u istom pismu piše, »nije spavao više od osamdeset sati« te da je roman bio »plod njegovog nezaustavljivog nadahnuća«.[4]

Od prosinca 1834. do veljače 1835. izlazio je u nastavcima u časopisu Revue de Paris (Pariškoj reviji), a mjesec dana kasnije pojavio se i u tiskanom izdanju.

Uzori i utjecaji[uredi VE | uredi]

Dante je svojom Božanstvenom komedijom utjecao na Balzacovo stvaralaštvo.

Balzac je bio dobar poznavatelj i veliki štovatelj Dantea i njegova književnog stvaralaštva. Po uzoru na njegovu Božanstvenu komediju piše svoju Ljudsku komediju, želeći dati potpuni prikaz sveukupnosti francuskoga društva svoga vremena. Poznato je da je znao cijela pjevanja Božanstvene komedije napamet, a Dantea je smatrao najvećim pjesnikom svih vremena.

Utjecani Danteove predrenesansnog pjesništva, vidljivi su u opisu četvrti u kojoj se smjestio pansino gospođe Vauquer, koji podsjeća na Pakao. Osim Dantea, u oblikovanju lika Vautrina vide se utjecaji Goethea i njegovih Patnji mladog Werthera iz kojih je preuzeo pojam Weltschmerza (svjetske boli) i obilježja romantičnog junaka, koja su se zbog naglaašavanja individualnosti kosila s načelima realističke poetike.

U oblikovanju dramske radnje, Balzac kopira Shakespearea, zbog čega je bio optuživan za plagijat nakon što su uočene sličnosti između Goriotovih kćeri Anstasije i Delphine s pohlepnim kćerima Goneril i Regan iz drame Kralj Lear.[5][6] Značajniji utjecaj na Balzacovo stvaranje ostavio je i pisac povijesnih romana Walter Scott.

Otac Goriot utjecao je na Dostojevskog, glavnog predstavnika ruskog realizma, Flauberta, Prousta i Sarttrea, kao i druge, uglavnom francuske književnike realizma.[7]

Određenje[uredi VE | uredi]

Najpoznatiji pariški most Point-Neuf, prijelaz s desne obale Seine, na kojoj su se nalazila poznata kazališta, na lijevu, u studentsku Latinsku četvrt.

Radnja romana započinje nakon 1819. godine i odvija se u Parizu, većinom između Latinske četvrti i predrađa Saint Marceau. Najveći dio radnje odvija se u malograđanskom pansionu gospođe Vauquer i blještavim aristokratskim salonima, a povezuje ih Eugène de Rastignac, siromašni student iz provincije.

U djelu se na više mjesta spominju poznate pariške građevine, među kojima i kazalište Ambigu-Comique, gradski park Bulonjska šuma, Elizejska palača, Elizejske poljane, Francusko kazalište, crkva Vál-de-Grâcea i dr.

Djelo se određuje kao roman u kojem se miješaju elementi epistularnog, pikarskog i sentimentalnog romana:[8]

  • realistički roman
  • socijalni roman
  • roman naravi
  • roman karaktera

Sam Balzac u romanu je napisao: »Ovo nije roman, nego drama, mračna i strašna pariška tragedija«. Svaki lik u romanu proživljava vlastitu životnu dramu, dok i sam roman ima složenu dramsku kompoziciju složenu prema zakonima dramske strukture. Temelj svake radnje je dramski sukob nastao kao rezultat dramske napetosti između likova, ali i predstavnika sukobljenih staleža aristokracije i buržoazije.

Sukobi[uredi VE | uredi]

Radnju romana, temeljenu na dramskim načelima, pokreću sukobi među likovima. Oni se prema naglašenosti i obuhvatnosti dijele na:

  • Vanjski sukobi - česti, uobičajeni sukobi i nesuglasice među suprostavljenim stranama, najčešće u odnosima stari-mladi, roditelji-djeca, bogati-sirmašni i pošteni-nepošteni sa zajedničkim obilježjem klasne borbe plemstva i građanstva.
  • Unutarnji sukobi - naglašeniji i dramatičniji. Pojavljuju se u likovima, između njihovih htijenja, ideala, stavova i okrutne stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se, htjeli to oni ili ne, moraju prilagoditi ako žele opstati u kapitalističkom društvu u kojemu je novac pokretač svega. Protivi se i filozofiji materijalizma zastupajući ideje povratka korijenima, povratka prirodi prosvjetiteljskog mislioca J.J. Rousseaua.

Osim sukoba likova i stvarnosti, Balzac svojim djelom u liku Vautrina kritizira društvo kojim vlada dekadencija više klase nauštrb nižeg sloja stanovništva kojeg muče glad, siromaštvo, bolesti, zbog kojih dolazi do gubitka morala u cjelokupnom društvu. Svojom kritikom predvidio je pojavu potrošačkog društva i vladavinu konzumerizma.

Fabula[uredi VE | uredi]

U romanu se razvijaju i međusobno isprepliću tri fabularne linije vezane uz stanovnike pansiona gospođe Vauquer:[9]

  • Prva fabula veže se za sudbinu naslovnog junaka opisujući bezgraničnu očinsku ljubav čiče Goriota, koji je sav imetak razdao svojim obožavanim kćerima. Svoje posljednje godine života provodi životareći siromašno i osamljeno u bijednom malograđanskom pansinonu, seleći se s kata na kat kako se njegovo bogatstvo smanjuje. U tom pansionu i umire, a kćeri mu i ne doalze na pogreb, već šalju prazne kočije.
  • Druga fabula vezana je za mladoga Rastignaca, sponu između malograđanske sredine pansiona te bogatih salona bankarskog i aristokratskog društva u koje se želi probiti.
  • Treća fabularna linija vodi do teme uhićenja tajanstvenog Vautrina, lika koji odigrava ključnu ulogu u kasnijim Balzacovim djelima, a u ovom se romanu prikazuje kao prijatelj i saveznik mladog Rastignaca, kojeg upoznaje s nesmiljenošću društvenog poretka i upućuje na tajne uspjeha unutar njega.

Tematika[uredi VE | uredi]

Problemi nemorala visokoga društva, dekadencije, preljuba i prostitucije prikazani na ilustraciji u izdanju romana iz 1897. godine.

U skladu s tri fabularne osnove romana, roman progovara i o tri teme:

  • očinska ljubav prema djeci (Otac Goriot)
  • želja mladog čovjeka da uspije u životu (Eugéne de Rastignac)
  • težnja čovjeka ogorčenog nepravednošću života i društva da postigne pravdu nasiljem i zločinom.

Uz osnovnu tematiku, roman progovara o brojnim društvenim problemima:[10]

Stil[uredi VE | uredi]

Balzac je pisac koji je stvarao u punom jeku romantizma i po osnovnoj strukturi svojih djela pripada tom razodblju. Neka od važnijih obilježja romantizma u djelu su zapletene intrige, jednostavno oslikani likovi i karakteri, nesretne ljubavi i karakterizacija Vautrina kao romantičnog junaka.

Istodobno, svojim izvnrednim darom zaažanja i točnosti opisa svrstava se među predstavnike realizma i smatra tvorcem realističke poetike.[11] Uz društvenu uvjetovanost lika i slikanje društvene sredine svim sredstvima, glavna obilježja realizma u djelu su:

  • Sveznajući, objekitvni i nepristrani pripovjedač koji o stvarima što ih opisuje govori sa širokim znanjem i poznanstvom likova, njihovih osobina, naravi i navika te događaja.
  • Načelo tipičnosti - težnja prikazivanju tipova kao predstavnika određene skupine sličnih odnosa, za razliku od romantičarskog načela individualnosti i jednistvenosi svakoga lika.[12]
  • Načelo istinitosti - utjecaj larpurlatizma odnosno shvaćanja umjetnosti kao oponašanja prirode. Međutim to ne znači puko preslikavanje stvarnosti, već nastojanje da zbivanja u djelu budu vjerodostojna i uvjerljiva, što je Balzac prozvao umjetničkom istinom.[13]
  •  »Balzakovski opis« - dug, detaljan i realističan, svaki posjeduje 3 vida: vizualni, psihološki i sociološki (društveni).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kanes, str. 3–7
  2. Kanes, str. 38
  3. Brooks, str. 11
  4. 4,0 4,1 Šafranek, str. 354
  5. Hunt, str. 87–89
  6. Robb, str. 257
  7. Zolić-Neralić, str. 346
  8. Zolić-Neralić, str. 331
  9. Zorić-Neralić, str. 332
  10. Dujmović-Markusi, Rosseti-Bazdan, str. 87
  11. Zorić-Neralić, str. 333
  12. Dujmović-Markusi, Rosseti-Bazdan, str. 85
  13. Dujmović-Markusi, Rosseti-Bazdan, str. 81

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Brooks, Peter. Editor's Introduction. Père Goriot. New York: W. W. Norton & Company, 1998. ISBN 0-393-97166-X
  • Dujmović Markusi, Dragica. Rosseti-Bazdan, Sandra. Književni vremeplov 3. Profil, Zagreb 2014. ISBN 9789531210638
  • Hunt, Herbert J. Balzac's Comédie Humaine. London: University of London Athlone Press, 1959.
  • Kanes, Martin. Père Goriot: Anatomy of a Troubled World. New York: Twayne Publishers, 1993. ISBN 0-8057-8363-6.
  • Robb, Graham. Balzac: A Biography. New York: W. W. Norton & Company, 1994. ISBN 0-393-03679-0.
  • Šafranek, Ingrid. Balzac - tumač društvene zbilje kao moderne metodologije. Objavljeno unutar Honoré de Balzac, Čiča Goirot, Školska Knjiga, Zagreb 2003., drugo izdanje, str. 348-365 ISBN 953-0-60388-6
  • Zolić-Neralić, Sanja. Sažetak i metodička obrada objavljena unutar Honoré de Balzac, Čiča Goirot, Školska Knjiga, Zagreb 2003., drugo izdanje, str. 329-347 ISBN 953-0-60388-6

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]