Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski Фёдор Михайлович Достоевский
Dostojevski 1879.
Rođenje	11. studenog 1821. Moskva, Rusija
Smrt	9. veljače 1881. Sankt Peterburg, Rusija
Književni period	realizam
Supruga(e)	Marija Dmitrijevna Isajeva
Važnija djela :::Zločin i kazna Braća Karamazovi Kockar Idiot
Potpis
Portal o životopisima

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Михайлович Достоевский; Moskva, 11. studenog 1821. – Sankt Peterburg, 9. veljače 1881.), ruski književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u povijesti.

Ukrajinsko porijeklo

Jedan od prvih poznatih predaka Fjodora Dostojevskog s očeve strane jeste Danilo Rtiščič čiji pisani trag je zabilježen 1506. u ukrajinskom poliškom selu Dostojiv (danas Bjelorusija) po kojem je Dostojevski dobio prezime. Tek se pretpostavlja da je ruski pisac s jedne strane imao tatarske korijene preko pisca Aslana Murze koji je na istočnoslavenske prostore pristigao u sklopu Zlatne Horde.

Jedna obiteljska strana Dostojevskih potom je preselila u ukrajinsku regiju Volinj gdje se po prvi puta 1570.-tih bilježi ime Fedir Dostojevski koji je radio u predstavničkoj službi prebjeglog moskovskog kneza Andreja Kurbskog. Prezime iz obitelji Dostojevskih zatim se ponovno susreće 1664. u manjem ukrajinskom mjestu Serkunj, u Volinjskoj oblasti. Također u susjednom mjestu Kličkovci gdje su jedno vrijeme obnašali dužnosti lokalnih predstavnika i zatim postali veleposjednici istog mjesta. U istom razdoblju zabilježena su imena Karla Dostojevskog i njegova sina Homera.

Godine 1775. Dostojevski su prodali posjede u Kličkovcima, a njihov potomak Grigorij Homerovič Dostojevski preselio se u mjesto Janušpolje pokraj grada Žitomira gdje je postao svećenik. Njegovi sin i unuci također su postali svećenici: sin Jan služio je u ukrajinskoj regiji Podilji, a njegovi sinovi Andrij i Mihajlo služili su u selima Skala i Vijtivci (Vinička oblast).

Djed ruskog pisca Andrij Dostojevski također je bio svećenik u razdoblju od 1782. do 1820. godine. Njegova ljubav prema Ukrajini isticala se prije svega u njegovu ukrajinskom rukopisu. Nakon njega Vijtivcima je upravljao njegov sin Lev (1820. – 1829.), a drugi sin Mihajlo (inače otac ruskog pisca) pohađao je školu u Šargorodskom sjemeništu (Vinička oblast) gdje je kao jedan od najboljih studenata poslan na Medicinsku akademiju u Moskvu. Mihajlo Dostojevski nakon završenog studija postao je jedan od najboljih liječnika u moskovskoj Marijinskoj bolnici za siromašne.

Danas se u ukrajinskom mjestu Kaljnik mogu naći grobovi iz obitelji ruskog pisca Fjodora Dostojevskog. Također je poznato da u gradovima Kijevu, Odesi, Makijvci i Vinnicji žive rođaci Fjodora Dostojevskog, a neki od njih ne nose njegovo prezime. U mjestu Vijtivci otvoren je muzej Fjodora Dostojevskog u kojem je predstavljena njegova povezanost s ukrajinskom kulturom, ukrajinskim društvenim razmišljanjima i samom Ukrajinom.

Mladost i književni početci

Rodilište u kojem je rođen Fjodor Dostojevski

Fjodor Dostojevski je sin školovanog liječnika Mihaila rođenog u Ukrajini, inače pripadnika nižega plemstva, za kojeg se prema nekim istraživanjima tek pretpostavlja da su ga ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnoga postupanja i ponižavanja. Druga istraživanja upućuju da je Mihajlo ubijen zbog financijskih interesa drugih susjednih moćnika koje je poznavao. Isti moćnici navodno su iskoristili njegovu slabost prema alkoholu i općenito depresivnom raspoloženju te su željeli inscenirati njegovo samoubojstvo. U svakom slučaju Fjodor je bio vrlo blizak svome ocu što se posebno iščitava u njihovim pismima, a nakon njegove smrti snažno se uzrujao i doživio po prvi puta napadaj epilepsije. Fjodorova majka ruskinja Marija Fedorovna bila je temperamentna žena veselog karaktera, voljela je poeziju, ali je nažalost preminula od sušice 1837. godine.

Dostojevski pohađa i završava vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburgu, no rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Prevodi Balzacovu «Eugeniju Grandet» i pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, dulju pripovijest «Bijedni ljudi» (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U to se doba Dostojevski približava i ulazi u kružok utopijskih socijalista koje je predvodio Butaševič-Petraševski, čija se "revolucionarna" djelatnost sastojala uglavnom od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Na književnom planu, slijedilo je prvo doista snažno, «dostojevskijansko» ostvarenje, kratki roman «Dvojnik» (1846.) u kojem je prikazan rasap ličnosti činovnika Goljatkina koji tone u shizofreniju u nizu halucinacija u kojima se miješaju zbilja i mentalne projekcije. To izvorno djelo nije naišlo na zadovoljavajuću recepciju, poglavito zbog psihološkoga poniranja i radikalnoga rastakanja stvarnosti u svijesti protagonista, što je nadilazilo kanone onodobne estetike temeljene ponajviše na društvenoj kritici.

Dostojevski kao inženjer

Prijelom: Katorga i Sibir

Prijelom u životu Dostojevskoga dolazi 1849., nakon zabrane kluba "Petraševaca", uhićenja te sadističke farse što ju je izvela carska policija: autor i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je "carska pomilovnica" kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo. U stvari, caristički autoriteti nisu ni mislili strijeljati zbunjene petraševce, nego se radilo jedino o iživljavanju nad nemoćnim ljudima. Na robiji Dostojevski proživljava ideološku preobrazbu (o kojoj postoje različita mišljenja). Iz suprotstavljenih je stavova dosta vidljivo da je Dostojevski i prije robije naginjao kršćanskom misticizmu, te da njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera – shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti središtem njegovih opsesija. Novo u svjetonazoru Dostojevskoga nakon sibirske katorge jest glorifikacija carizma, ruskoga pravoslavlja i nacionalizma, te općenito protuzapadnih stavova u kojima se Dostojevski približio slavjanofilima, no nikad potpuno. Pisac je četiri godine robijao, a nakon toga morao je četiri godine služiti kao običan vojnik u surovim uvjetima zabačenih krajeva azijske Rusije.

Povratak iz zemlje mrtvih

Dostojevski nakon povratka iz egzila

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski objavljuje «Zapise iz mrtvoga doma» (1860. – 1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju. No, nesređene obiteljske prilike (prvi brak s histeričnom udovicom koja je bolovala i umrla od tuberkuloze), kao i osobna ljudska drama (pojačavanje simptoma epilepsije, kockarska strast koja ubrzo prelazi u opsesiju, smrt brata Mihajla s kojim je zajednički uređivao novine, kojemu je nakon toga morao uzdržavati brojnu obitelj), dovode Dostojevskoga u tešku situaciju koja je djelomično usporila njegovo stvaralaštvo – primjer je roman «Poniženi i uvrijeđeni» (1861.) koji, unatoč za pisca "reprezentativnom" naslovu, zaostaje za većinom njegovih prijašnjih, a kamoli budućih djela.

Da bi pobjegao pred vjerovnicima, autor odlazi na putovanje u Europu (1862.), kada boravi u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Engleskoj. U Londonu posjećuje Hercena i Bakunjina. Tijekom 1860-ih u još je nekoliko navrata posjetio Europu, ovaj puta s drugom ženom, Anom Snjitkinom, koja mu je donijela obiteljski mir i sreću, postala majkom njegove djece (u Rusiji još žive direktni potomci Dostojevskoga, i to u bijednim materijalnim okolnostima u koje su ih bacili komunistički totalitarizam i posljedice kapitalizma nakon raspada SSSR-a) te ga odvikla od kockarske ovisnosti.

Veliko kreativno razdoblje

Izvadak iz Braće Karamazovih

Godine 1864. Dostojevski objelodanjuje briljantne «Zapise iz podzemlja» – jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana, preteču sličnih djela Camusa, Krleže, Celinea ili Andrejeva. U njemu je pisac primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i općenito "humanističkim" stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopćavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti ili "religiozne ateiste" (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz "slučajnih obitelji" i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana «Mladić», «Zapisi iz podzemlja»). Dostojevski je razvio tehniku struje svijesti davno prije no što je postala popularna u angloameričkom romanu 20. st. (primjer je dulja pripovijest «Krotka»), sažeo je radnju u svega nekoliko dana («Idiot») ili sati, dajući vremenski presjek u svijesti naratora («Krotka»), te stvorio istinski "polifoni roman" (kako ga je nazvao istaknuti ruski teoretik Mihail Bahtin) u kojemu mnogoglasje ideološke i vjerskofilozofske borbe koja razdire protagoniste nalazi izraz kako u interioriziranim svijestima, tako u dramski nabijenim dijalozima.

Većina je romana Dostojevskoga smještena u tmurno ozračje velegradskoga podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika (ubojstvo, očeubojstvo, zločin, krađa, skandali razne vrste) i vrti se oko za čovječanstvo "prokletih pitanja": naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada. Kako su primijetili neki kritici – Dostojevski je bitno spiritualni autor, te je njegova karakterizacija čovjeka kao "srca u kojem se bore Bog i Sotona, a zalog je ljudski život" možda i primjeren opis njegova vlastita stvaralaštva. U tipologiji junaka koju je naveo Northrop Frye u knjizi «Anatomija kritike», književni se likovi kreću od nadzemaljskih bogova i polubogova (najčešće mitske i religijske priče) do običnih ljudi (realistički roman) i, u čitateljevom diskurzu, inferiornih pojedinaca koji su ispod razine vrijednosti prosječnih ljudi. Paskalovskim rječnikom, čovjek je biće niže od anđela. No, likovi Dostojevskog su često i niže od običnih ljudi, katkad upravo animalni, ali u trenutcima ekstaze dosežu i prelaze razinu anđela, pa je ta dvostruka optika jedna od tajni uzbudljivosti djela Dostojevskoga: istodobno niže od životinje i više od anđela, njegovi arhetipski raskoljeni junaci zrače duhovnom vitalnošću koja je temelj metafizičke i spiritualne naravi.

Dostojevski 1872.

U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: «Zločin i kazna» (1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka; «Idiot» (1868.), u kojem je Dostojevski dao kristoliki lik kneza Miškina, kao i realistički implicitni komentar o propasti neuvjetovanoga dobra u sekularnom svijetu; «Bjesovi»/»Demoni»/»Zli dusi» (1872.), «najdostojevskijevski» roman o grupi nihilističkih revolucionara, djelo metafizičkoga nimbusa u ruhu političkoga romana; «Mladić»/»Žutokljunac» (1875.), rusku inačicu njemačkoga odgojnoga romana, koji karakteristično vrije kaotičnim događajima i ne vodi, poput Bildungsromana ni u kakvu sređenu građansku egzistenciju; te posljednje, najopsežnije i najveće djelo, «Braća Karamazovi» (1881.), formalno o patricidu u obitelji s ocem i trojicom braće, no romanom u kojem je pisac sumirao sve svoje opsesivne teme, i za koji se može reći je pobijeđeno porukom nade u uskrsnuće i vječni život kojom «Braća Karamazovi» i završavaju.

Smrt i apoteoza

Grob Fjodora Dostojevskog

Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak «Braće Karamazova» (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma – unatoč piščevu dvosmislenom stavu prema cijelom pitanju, kao i poluslužbene "kanonizacije" Dostojevskoga od strane carističkoga režima.

Fjodor Dostojevski pripada najužem krugu svjetskih vrhunskih pisaca, poput Dantea, Shakespearea, Tolstoja, Cervantesa, Prousta i još nekolicine autora. Njegov je utjecaj na svjetsku književnost neizmjeran – od Leonida Andrejeva do Hermanna Hessea, od Williama Faulknera do Franza Kafke, od Marcela Prousta do Gabriela Garcie Marqueza. Rijetko je koji moderni pisac izbjegao njegovoj sjeni (pa i oni koji su se bunili protiv Dostojevskog, kao Miroslav Krleža i Joseph Conrad), a posebno mu duguju pokreti ekpresionizma i egzistencijalizma.

Sva su narativna djela Dostojevskoga prevedena na hrvatski u više navrata, te je izašlo nekoliko izdanja njegovih izabranih djela. Od publicističkih radova, koji čine manje vrijedan dio njegova opusa, preveden je samo dio.

Djela

Romani

• Bijedni ljudi (Бедные люди) (1846.)
• Poniženi i uvrijeđeni (Униженные и оскорбленные) (1861.)
• Zločin i kazna (Преступление и наказание) (1866.)
• Kockar (Игрок) (1867.)
• Idiot (Идиот) (1868.)
• Bjesovi (prevođeno također kao Demoni ili Zli dusi) (Бесы) (1872.)
• Mladić (ili Žutokljunac) (Подросток) (1875.)
• Braća Karamazovi (Братья Карамазовы) (1880.)

Novele

• Dvojnik (Двойник) (1846.)
• Bijele noći (Белые ночи) (1848.)
• Netočka Nezvanova (Неточка Незванова) (1849.) – nedovršeno
• Zapisi iz podzemlja (Записки из подполья) (1864.)

Zapisi

• Zapisi iz mrtvoga doma (Записки из Мертвого дома) (1860. – 1862.)

Vanjske poveznice

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Fjodor Mihajlovič Dostojevski
	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Fjodor Dostojevski
	Wikicitati imaju zbirke citata o temi Fjodor Dostojevski

S obzirom na datum smrti (prije više od 120 godina), djela velikog majstora su dostupna online na ruskom i engleskom:

• Dostojevski:sabrana djela na ruskom i engleskom jeziku  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. prosinca 2004. (Wayback Machine)
• Дорога до Достоєва – Porijeklo Fjodora Dostojevskog