Palijativna sedacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Caduceus color.svg Ovaj članak ne udovoljava stilskim odrednicama za područje medicine.
Pomoć potražite pri Wikiprojektu medicina. Molimo ne uklanjati ovu poruku prije nego se članak ispravi.

U medicini, posebno u terminalnoj skrbi, palijativna sedacija (također poznata kao terminalno umirenje, kontinuirana duboka sedacija ili sedacija za nerješivu tjeskobu umirućeg pacijenta) je palijativna metoda olakšavanja boli pacijenata tijekom njihovih posljednjih nekoliko sati ili dana života, obično putem kontinuirane intravenske ili potkožne infuzije sedativa. Ona predstavlja posljednje utočište za pacijente čiji simptomi ne mogu biti kontrolirani nekim drugim sredstvima. Tu opciju treba razlikovati od eutanazije jer je cilj palijativne sedacije kontrola simptoma kroz umirenje, ali ne i skraćenje pacjentova života, dok je cilj eutanazije skratiti život radi uklanjanja patnje.

Prema istraživanju iz 2009. godine, 16,5 % svih smrtnih slučajeva u Velikoj Britaniji tijekom 2007.-2008. zbio se nakon kontinuirane duboke sedacije. S druge strane, istraživanje iz 2009. koje je obuhvatilo gotovo 4000 oboljelih iz Velike Britanije čije je liječenje slijedilo Liverpoolski način skrbi umirućih pacijenata pokazalo je da je 31 % njih dobilo nisku dozu lijekova protiv boli prouzrokovane nemirom, a samo 4 % je dobilo veće doze.


Opća praksa[uredi VE | uredi]

Palijativna sedacija često se pokreće na zahtjev pacijenta. Također može biti inicirana od strane liječnika koji će porazgovarati o toj opciji s pacijentom i njegovom obitelji. Palijativna sedacija može se koristiti u kratkim vremenskim razdobljima s planom buđenja pacijenta nakon određenog vremenskog razdoblja, što terminalnu sedaciju čini manje preciznim pojmom. Pacijent se umiruje u svrhu kontroliranja simptoma, zatim se pacijent probudi kako bi se vidjelo jesu li simptomi iskontrolirani. U nekim slučajevima, palijativna sedacija je započela s planom da se ne pokušava ponovno probuditi pacijenta. Jedan takav primjer je pacijent s uznapredovalim tumorom u grlu koji komprimira njegov dušnik koji ne želi intubaciju ili traheotomiju, tako da je na kraju kontroliranje simptoma nemoguće. Umjesto doživljavanja smrti gušenjem, neki pacijenti će tražiti palijativnu sedaciju radi olakšavanja njihovih simptoma kako se smrt bliži pošto su simptomi sve nepodnošljiviji.


Korištenje lijekova[uredi VE | uredi]

Tipičan lijek je midazolam, kratkodjelujući benzodiazepin. Opioidi poput morfija se ne koriste kao primarni lijek jer oni nisu učinkoviti sedativni lijekovi u usporedbi s benzodiazepinom. Međutim, ako je pacijent već bio na opioidima za ublažavanje boli, terapija za ublažavanje boli se i dalje primjenjuje dok se sedacija ne postigne. Ostali lijekovi uključuju haloperidol, klorpromazin i pentobarbital, propofol ili fenobarbital.


Nelagoda[uredi VE | uredi]

Dok je cilj palijativne sedacije uklanjanje boli i patnje, manji dio pacijenata i dalje doživljava bol, neraspoloženje ili mučninu; patnju koja je obično nepoznata djelatnicima i članovima obitelji.


Prehrana[uredi VE | uredi]

Pošto su pacijenti koji su podvrgnuti terminalnoj sedaciji obično u posljednim satima ili danima života, oni obično ne konzumiraju veće količine hrane. Nije provedeno niti jedno konkretno istraživanje koje bi ukazivalo na korist uvođenja umjetne prehrane (TPN, hranjenje na cijev...) ili umjetnu hidraciju (potkožno ili intravensko). Također, postoji rizik da intravenska prehrana može pogoršati simptome, osobito respiratorne sekrete i plućnu kongestiju. Ako je cilj palijativne sedacije udobnost, intravenska prehrana obično nije u skladu s tim ciljem. U Velikoj Britaniji je prije pokretanja terminalne sedacije obavezna rasprava o opasnostima, prednosti te cilju same prehrane.


Sedacija vs. eutanazija[uredi VE | uredi]

Nema dokaza da je sedacija prouzrokovala smrt pacijenta, stoga ju ne poistovjećujemo s eutanazijom. Pred kraj života sedacija se koristi jedino ako pacijent svoju bol smatra nepodnošljivom i da nema drugih načina olakšavanja njihovih tegoba. U palijativnoj skrbi doze sedativa su titrirane kako bi pacijentu bilo ugodno te kako se ne bi ugrozilo disanje i ubrzala smrt. Smrt proizlazi iz osnovnog zdravstvenog problema.

Pacijenti, ili njihovi zakonski zastupnici, jedino imaju pravo odbiti liječenje, ali ne mogu zahtijevati tretman koji bi im spasio život ili bilo koji drugi takav postupak. Međutim, ako pacijent zapadne u besvjesno stanje, liječnički tim može napraviti ono što bi bilo najpogodnije za oboljelog. Uslijed volje za životom, pod nadležnosti zakona Ujedinjenog Kraljevstva, pacijent može odbiti palijativnu njegu i terminalnu sedaciju ili bilo koji lijek koji onemogućuje pacijentu disanje.


Prava[uredi VE | uredi]

SAD[uredi VE | uredi]

Tijekom 2008. godine američko medicinsko vijeće za etička i sudska pitanja odobrilo je etička pravila koja se odnose na palijativnu sedaciju.


Švedska[uredi VE | uredi]

U listopadu 2010. godine švedska liječnička komora omogućila je smjernice koje dopuštaju palijativnu sedaciju čak i ako pacijent izrazi želju da ga se ne probudi ponovno.