Paraklausitiron

Izvor: Wikipedija
Ti, vrataru mrski, što okrutni katanac čuvaš,
surov okreni ključ, ulaz otvori u dom!
Nije to velika molba, samo odškrini vrata,
uzan napravi put, već ću se provući ja.
Duga mi ljubav za potrebe takve istanjila tijelo,
udove smanjila sve, točno po mjeri za to. [...]
Tebe tvrdoglavog samo se plašim i tebi laskam;
tebi u ruci je grom ― može mi zadat on smrt.
Pogledaj ― surovu bravu otključaj i vidjet' ćeš onda ―
vrata su mokra sva, skvasi ih suzni moj plač.
Sjeti se: kad si bez odjeće šibanje čekao drhteć,
tvojoj sam vladarki ja blagu govorio riječ.
Znači, ljubazne riječi što nekad su pomogle tebi
meni ― kakvog li zla! ― ne mogu pomoći sad? [...]
Tvrdoga srca vrataru, slušaš sad zaludne molbe,
vrata se ne miču, hrast daje im veliku moć.
Zatvara kapiju opsjednut grad, pa se spašava tako,
svuda vlada mir, zašto sad pokrećeš rat?
Šta da očekuje protivnik, druga kad odbijaš tako?
Evo već spušta se noć: vrata otvori sad ta! [...]
Ako se, sjeverni vetre, Oritije otete sjećaš,
vrata nek gluha tvoj moćni sad razbije dah!
Sve je u gradu tiho i prekrito sjajnom rosom,
evo već spušta se mrak: vrata otvori sad ta!
Treba li ja da mačem i kopljem osvajam vrata?
Svoju zapalit' ću luč, ići na surovi krov. [...]
Sve sam već probao, ali ni molbom ni pretnjom mojom
nisi uzdrman ti, tvrđi od vrata si sam!
— Ovidije, Ljubavi, I, 6 (st. 1–6, 15–22, 27–32, 53–58, 61–62) kao klasičan primjer paraklausithyrona.

Paraklausitiron (starogrčki: παρακλαυσίθυρον) je motiv u grčkoj i posebno Augustovoj ljubavnoj elegiji, kao i u trubadurskoj poeziji.

Pojedinosti grčke etimologije nisu jasne, ali općenito je prihvaćeno da znači "jadikovati pored vrata", od παρακλαίω, "žaliti pored", i θύρα, "vrata".[1] Paraklausithyron obično postavlja ljubavnika ispred vrata svoje ljubavnice, želeći ulazak. U grčkoj poeziji situacija je povezana s komosom, veseljima mladih ljudi na otvorenom nakon opijanja na simpoziju. Callimachus koristi situaciju kako bi razmislio o samokontroli, strasti i slobodnoj volji kada je prepreka vrata uklonjena.[2]

Latinska poezija nudi nekoliko primjera i varijacija na temu exclusus amator ("zatvoreni ljubavnik"). Horacije nudi manje ozbiljnu tužbalicu u Odama 3,10 i čak prijeti vratima u 3,26; Tibul (1,2) poziva se na sama vrata; u Properciju (1.16), vrata su jedini govornik. U Ovidijevoj Amores (1,6), govornik tvrdi da bi se rado zamijenio s vratarom, robom koji je okovan za svoj položaj, dok moli vratara da mu dopusti pristup njegovoj ljubavnici Corinni. U Metamorfozama se čini da je čuveni zid (invide obstas) sa svojom pukotinom (vitium) koja razdvaja zvjezdane ljubavnike, Pirama i Tisbu, proširenje ovog motiva. Privlačnost paraclausithyrona proizlazi iz njegovog sažimanja situacije ljubavne elegije na najosnovnije: ljubavnika, ljubljenu i prepreku, dopuštajući pjesnicima da zazvone varijacije na osnovnu temu. Ova značajka ljubavne poezije svoje podrijetlo može zahvaliti grčkoj novoj komediji; kao što je to često slučaj, znanstvenici se ugledaju na rimsku komediju kako bi nadoknadili nedostatke vrlo fragmentarnih ostataka grčkih modela, au stihovima 55 do 65 Plautovog ' Curculio je primjer kratkog, ali unatoč tome potpuno vjerodostojnog paraklauzitirona.

Motiv nije samo povijesni fenomen: on se nastavlja u suvremenom pjesmotvorstvu. Pjesma Stevea Earlea "More Than I Can Do", na primjer, daje tipičnu paraklauzitironičnu situaciju s stihovima poput "Just because you won't unlock your door /That don't mean you don't love me more" kao radi li njegova pjesma "Last of the Hardcore Troubadours", u kojoj se pjevač obraća ženi govoreći: "Djevojko, nemoj se truditi zaključavati svoja vrata / On vani viče, "Darlin' zar me više ne voliš?" Slično tome, prva dva stiha pjesme Jimija Hendrixa "Castles Made of Sand " uključuju paraklauzitironsku situaciju muškarca kojeg je izbacila ljubavnica. Isto tako, pjesma Boba Dylana "Temporary Like Achilles " sadrži mnoge značajke tipične za antički motiv (jadikovanje na vratima, dugo čekanje, prisutnost stražara kao daljnje prepreke itd.) te podsjeća na patos i retoriku rimskog elegičan paraklauzitiron.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. H. V. Canter. 1920. The Paraclausithyron as a Literary Theme. American Journal of Philology. 41 (4): 355–368. doi:10.2307/289473. JSTOR 289473
  2. Niall Livingstone and Gideon Nisbet, Epigram (Cambridge University Press, 2010), pp. 73–75.