Pejo Šimić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pejo Šimić
Pejo Šimić.jpg
Puno ime Pejo Šimić
Rođenje 15. srpnja 1952.
Foča kraj Dervente
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1968.-
Književne vrste poezija

Pejo Šimić (Foča kraj Dervente, 15. srpnja 1952.), hrvatski i bosanskohercegovački književnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Pejo Šimić rođen je kao prvo dijete Mate i Marije. Pučku školu pohađao je u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci, a potom se vratio u rodni kraj. Vrlo mlad ostao je bez oca, te je morao uzdržavati obitelj, koja je nakon očeve smrti ostala bez skrbnika. Koristeći svoje prijateljske i rodbinske veze Šimić surađuje s nekoliko zagrebačkih i slavonskih općina, nastojeći izvući Foču iz tipično provincijskog kulturnog životarenja.

Šimićev rad je iritirao tadašnju komunističku vrhušku pa mu je bilo “preporučeno da u miru” napusti Foču. On je to i učinio. No duša zauvijek ostade u Posavini. Još kao srednjoškolac objavljivao je pjesme u desetak listova u BiH i Hrvatskoj. Zanimljivo je da je prvu literarnu nagradu dobio za prozu 1970. u Rijeci. Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. “Raspeta Hrvatska” zaplijenjena je 1971. g., a “Posavski vidici” spaljeni su 1992. g. u Foči zajedno s roditeljskom kućom. Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme Domovinskog rata. Njegovi domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim su se ushićenjem slušali među borcima na prvoj liniji bojišnice, kao i među izbjeglicama u Hrvatskoj i inozemstvu.Kako se povećavaju rane i bol hrvatskog naroda, tako sazrijeva Šimić kao pjesnik. Sve Šimićeve zbirke protkane su s četiri prepoznatljive niti ljubavi i to prema Bogu, domovini, ženi i majci.

Djela[uredi VE | uredi]

  • “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” prvo izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
  • “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” drugo dopunjeno izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
  • “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” treće dopunjeno izdanje (Zagreb, 1992.) [knjiga]
  • “Zov Hrvata bosanskog Posavlja” četvrto dopunjeno izdanje (Zagreb, 1993.) [knjiga]
  • “Zemljo moja” (Zagreb, 1993.) [knjiga]
  • “U vrtlogu sna” (Zagreb, 1994.) [knjiga]
  • “Suza na zgarištu" (Rijeka, 1995.) [knjiga]
  • “Čežnja: Pjesme duše moje” (Zagreb, 1996.) [knjiga]
  • “Dah sudbine” (Zagreb, 1997.) [knjiga]
  • “Vapaji” (Zagreb, 1999.) [knjiga]
  • “Licem u lice” (Zagreb, 2001.) [knjiga]
  • “Između svjetla i tame” (Imotski, 2009.) [knjiga]
  • “Olujna vremena” (Rijeka, 2011.) [knjiga]
  • “Duša mi gori” (Split, 2013.) [knjiga]

Značajnije uglazbljene pjesme[uredi VE | uredi]

Nekolicina Šimićevih pjesama je i uglazbljena, a najveći uspjeh doživjele su pjesme "Svi su moji Božići u Bosni" na festivalu u Međugorju 1995.[1], te "Hercegovko, Hrvatice" na festivalu u Stonu 1997., obje u izvođenju Ćire Gašparca, te također pjesma "Požežanko, moj anđele" u izvedbi Dražena Kurilovčana. Sve pjesme su uglazbljene u suradnji sa pokojnim dr. Zvonimirom Toljom, te sa g. Stipicom Kalogjerom i g. Antoniom Zadrom. Također su uglazbljene i pjesme Katarina i Posavki u izvedbi pjevača izvorne grupe Braća Begići.

Rekli su o Šimiću[uredi VE | uredi]

U Šimićevoj poeziji zrcali se Kačićeva jednostavnost, Prešernovo ljubovanje, Kranjčevićeva sentimentalnost, te Matošev bunt, prkos i domoljublje. Marija Matošić, prof. iz recenzije zbirci “Dah sudbine”[2]

Najsrdačniju riječ zaslužuje svaki stih, svaka pjesma što jača, hrabri hrvatsko srce na otpor, što razvihoruje hrvatske pobjedničke čvrstine. Pejo je birao najbliže svome zamišljenom čitatelju. Posrećilo mu se. Izazvao je veliku pozornost. dr. Vlado Pandžić iz recenzije zbirci “Zov Hrvata bosanskog Posavlja”[3]

Šimić pjeva glasom naroda. Riječi su mu ljekovite, one su hrana istini za djecu našu koja će im otvarati oči. Šimićeve su pjesme plodonosne poput Posavlja, iz njih mogu niknuti nova nadahnuća, nova snaga, novi zanos i bunt u sinovima koji dolaze. dr. Anto Kovačević iz recenzije zbirci "Zemljo moja"[4]

O Peji Šimiću se mora govoriti. Mora se govoriti o njegovoj poeziji, o posebnosti te poezije, a ponajprije se mora govoriti o podneblju i ljudima koji su temelj i okosnica njegovih pjesama, a to znači govoriti o nama samima, o našoj prošlosti, o našoj budućnosti. Što se tiče njegovih ljubavnih pjesama, svojim sonetima Katarini moglo bi se reći vraća nas u Prešernova vremena. Mr. Ivan Markešić iz recenzije zbirci "Čežnja"[5]

Sve su Pejine pjesme u ovoj zbirci svojevrsna molitva da ne ostane ovako kao što je sada. Zbirku počinje s Bogom i završava s Bogom. Uvjeren je da je njegov Bog, Bog slobode, pravde, ljubavi i pravednog mira. Pejo moli kroz pjesmu, molitveno pjeva. On je živi dokaz da je “anima croatica secundum naturam religiosa (hrvatska je duša po svojoj prirodi pobožna) O. dr. Vjekoslav Lasić, dominikanac iz recenzije zbirci “Čežnja”[5]

Stih Peje Šimića je krik i glas vapijućeg u pustinji. On poput Ivana Krstitelja upućuje oštar prijekor, kako onima koji nas htjedoše uništiti, tako i svim bezobzirnim drznicima koji govore da ljube cijeli svijet, a glavu okreću od vlastite majke. publicist Ilija Zirdum iz recenzije zbirci “Dah sudbine”[2]

Pjesme Peje Šimića obuhvaćaju prostor cijelog hrvatskog etnikuma – Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i na njemu strahovita ratna zbivanja i sudbine ljudi. Pjesnikova “Suza na zgarištu” je i suza hrvatskog naroda, svih onih čiji je dom ruševina i zgarište, a u tome se i očituje lirsko obilježje njegove poezije. prof. dr. Veronika Banaš iz recenzije zbirci “Suza na zgarištu”[6]

Šimić nudi ljepotu spoznaje da je, uz čuvanje obraza svog i svojeg naroda, ljubav, koja nas čini sretnicima ili nesretnicima, vitezovima ili slugama, ljepotanima ili nakazama, najvredniji razlog istinskog čovjekovog postojanja. Krunoslav Šarić, glumac u zbirci "Vapaji"[7]

Pejo Šimić je u Hrvata dokazani pjesnik svojim mnogobrojnim objavljenim zbirkama. Već u djetinjstvu opterećen gubitkom rodnoga doma, protjeran, ucviljene duše pati za rodnom Posavinom, ali nosi tvrde gene hercegovačkih korijena pa se ne da slomiti, nego prihvaća cijelu Lijepu Našu kao svoju rodnu grudu, a svoj hrvatski narod i njegov jezik kao svoj u svim dijalektima. Njegova velika pjesnička duša grli sveukupni hrvatski korpus. dr. sc. Vlado Nuić iz recenzije zbirci “Duša mi gori”[8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://opak.crolib.hr/cgi-bin/unicat.cgi?form=D1961206040
  2. 2,0 2,1 Šimić, Pejo, Dah sudbine, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Glavna podružnica Zagreb, Zagreb, 1997., ISBN 953-6383-06-03 nevaljani ISBN
  3. Šimić, Pejo, Zov Hrvata Bosanskog posavlja:domoljubne pjesme, domovinska zajednica Bosanska Posavina - Zagreb, Zagreb, 1993., ISBN 953-6162-00-8, str. 78
  4. Šimić, Pejo, Zemljo moja:domoljubne pjesme, HVIDRA, Podružnica Velika Gorica, Zagreb, 1993., ISBN 953-96102-0-6, str. 8
  5. 5,0 5,1 Šimić, Pejo, Čežnja:pjesme duše moje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Glavna podružnica Zagreb, Zagreb, 1996., ISBN 953-6383-03-09 nevaljani ISBN
  6. Šimić, Pejo, Suza na zgarištu:domoljubne pjesme, Riječki nakladni zavod, Rijeka, 1995., ISBN 953-6268-04-03 nevaljani ISBN, str. 6
  7. Šimić, Pejo, Vapaji, HKD Napredak, Glavna podružnica Zagreb (etc.), Zagreb, 1999., ISBN 953-6383-09-8, str. 78
  8. Šimić, Pejo, Duša mi gori, Ogranak matice Hrvatske Split, Split, 2013., ISBN 978-953-7797-29-4, str. 10