Petkovci

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Petkovci. Za naselje u BiH, pogledajte Petkovci (Zvornik, BiH).

Imenom petkovci nazivali su se pristaše radikalnog revolucionara Petka Miletića unutar Komunističke partije Jugoslavije 1930-ih godina.

O petkovcima[uredi VE | uredi]

Okupili su se kao grupa za vrijeme robije u Lepoglavi. Bili su poznati kao "lijeva frakcija" unutar KPJ. Među njima je bio i Milovan Đilas, koji će kasnije, 1950-ih godina, postati jedan od najpoznatijih komunističkih disidenata u svijetu. Vođe tzv. "desne frakcije" na robiji bili su Andrija Hebrang i Moša Pijade.

Miletić i njegovi pristaše zastupali su dokrinarni fanatizam i radikalna politička rješenja. Zastupali su '"herojski komunizam"', propovijedajući nemilosrdnu borbu protiv svih nekomunističkih stranaka. Odbijali su svaku suradnju s umjerenim radničkim strankama (socijaldemokratima, protiv kojih je Kominterna u to doba vodila žestoku kampanju nazivajući ih socijalfašistima), kao i drugim lijevim i antirežimskim strankama, kao što je u Hrvatskoj bio HSS. Na robiji su također odbijali svako popuštanje zatvorskoj upravi i zastupali nepomirljivo izazivanje sukoba bez obzira na posljedice.

Inzistirali su također na rigidnom poštovanju discipline unutar Partije (tzv. demokratski centralizam), negirajući pravo na vlastito mišljenje; zbog toga su od članova "desne frakcije" nazvani vahabiti, po islamskoj sekti. Nisu prezali ni od fizičkih napada i atentata, pa su tako pokušali, 6. kolovoza 1937. godine, izvršiti atentat na Andriju Hebranga,[1][2] napali u dvorištu srijemskomitrovačke kaznionice (obranio se prijeteći nožem). Hebrang i nekolicina drugih "desničara", koji su bili u manjini, neko su vrijeme, kako bi se zaštitili, dobrovoljno boravili u samici.

Bliži od umjerenijih "desničara" unutar vlastite stranke na robiji bili su im hrvatski frankovci (tzv. "hrvatski nacionalni revolucionari" - naziv "ustaše" još nije bio općeprihvaćen) na čelu s Jurjem Jucom Rukavinom, vođom Ličkog ustanka. U njima su vidjeli primjer kako se treba boriti protiv režima; Milovan Đilas u svojim memoarima piše kako je s Rukavinom postao osobito dobar prijatelj.[3] Nasuprot tome, Andrija Hebrang pokazivao je određene simpatije za pacifističke HSS-ovce. Iako su imali isti cilj radikalne političke i socijalne revolucije (lenjinizam), trezveniji "desničari" odbijali su kao neodgovorni avanturizam podizanje brzopletih oružanih akcija kao što je bio Lički ustanak i izazivanje tjelesnih sukoba s upravom kaznionice.

Josip Broz Tito, koji je robijao u Lepoglavi samo do 1931. godine, prije nego što su tamo došli Miletić i njegova grupa, u jednom je članku u ilegalnom partijskom glasilu 1934. godine osudio bespotrebno izazivanje sukoba. Radikalni stav petkovaca postao je anakron kada je Sedmi kongres Kominterne, održan 1935. godine, odbacio strategiju "svjetske revolucije" i izdao direktivu da je najvažniji zadatak obrana demokracije od fašizma, u čemu treba stvarati pučki front s drugim lijevim strankama. Stav i ponašanje petkovaca osuđeno je kao "frakcionaštvo" i "pseudoreovlucionarstvo".

Na sastanku privremenog rukovodstva KPJ u Bohinjskoj Bistrici 15.-18. ožujka 1939. godine izbačeni su iz Partije Miletić i glavni "petkovci": Ivo Baljkas, Vicko Jelaska, Labud Kusovac i Ivan Marić.

I nakon što je Miletić nestao u staljinističkim čistkama, nastavili su djelovati unutar KPJ. Nakon podizanja ustanka u Srbiji i Crnoj Gori 1941. godine, Milovan Đilas odbijao je primiti "petkovce" u partizane, te su oni lutali zemljom dok ne bi bili uhićeni, zatvoreni i strijeljani. U jesen 1941. godine, na željezničkom kolodvoru blizu Užica, partizani su strijeljali 34 "petkovca".[nedostaje izvor]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Pavle Kalinić, Andrija Hebrang - svjedoci govore, 3. izd., Profil International, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-12-0761-4, str 18.:
    "Nastavak verbalnih sukoba odlučio je prekinuti Petko Miletić naručivši atentat na Hebranga. Napadu dvojice "Petkovaca" motkama 6. kolovoza 1937. uspješno se odupro džepnim nožićem.", preuzeto 28. svibnja 2013.
  2. Pavle Kalinić, Andrija Hebrang - svjedoci govore, 3. izd., Profil International, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-12-0761-4, fusnota 32, str 18.:
    "Atentat na Hebranga izveli su Hivzija i Benko po izričitoj zapovjedi Petka Miletića.", preuzeto 28. svibnja 2013.
  3. Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., ISBN 86-81183-03-6, str. 117.:
    "Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s "nacionalistima" i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine.", fusnota 106 na str. 330 i fusnota 7 na str. 323. (Milovan Đilas, Memoir of a revolutionary, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. str. 131.-135.)