Juraj Rukavina

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Juraj Rukavina
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 4. veljače 1898.
Mjesto rođenja Perušić, Hrvatska
Datum smrti lipanj 1945.
Mjesto smrti Nepoznato
Nacionalnost Hrvat
Nadimak Juco
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi ?-1918.
1941.-1945.
Čin pukovnik
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Austro-ugarska vojska
Ustaška vojnica
Zapovijedao IV. stajaći djelatni zdrug[1]
11. hrvatska divizija[2]

Juraj (Juco) Rukavina (Perušić, 4. veljače 1898.Zagreb, lipanj 1945.), bio je hrvatski nacionalni revolucionar, vođa Ličkog ustanka (Velebitski ustanak) 1932. godine. Za vrijeme NDH pukovnik Ustaške vojnice. Osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945. godine.

U literaturi ga ponekad miješaju sa Josom Rukavinom, također ustaškim čelnikom, koji je radio u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS).

Životopis[uredi VE | uredi]

Časnik i žandar[uredi VE | uredi]

Gimnaziju je završio u Gospiću, a zatim vojne škole u Austro-Ugarskoj. Formiranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba postaje kapetan (satnik) žandarmerije. Umirovljen je krajem 1920-ih. Služio u Makedoniji. Prema svjedočenju člana VMRO-a Konstantina Cipuševa, koji je s njim bio na robiji, brojna nasilja i nepravde koja su Srbi činili nad makedonskim pučanstvom nagnala su ga da napusti službu i vrati se u Liku. (Jareb, str. 100.) Svjedoci međutim navode i da je zbog te svoje službe kasnije na robiji imao problema sa makedonskim nacionalistima. (Abramović, str. 202.)

Lički ustanak[uredi VE | uredi]

Ustaškom pokretu pristupio je 1932. godine. Iste godine je najistaknutija osoba Ličkog ustanka. Uhićen i ljeti 1933. osuđen na kaznu smrti, koja mu je preinačena na 12 godina robije.

Robija: druženje s komunistima[uredi VE | uredi]

Milovan Đilas upoznao se sa Rukavinom i drugim sudionicima Ličkog ustanka na robiji u Lepoglavi. Komunisti i hrvatski i makedonski nacionalisti surađivali su na robiji, pa i prijateljevali. Đilas piše: »Rukavina i ja smo postali pravi prijatelji, što nije bila iznimka. Drugi komunisti sprijateljili su se s "nacionalistima" i takva prijateljstva često su preživjela zatvorske godine.«[3] Rukavini je obranu za sud sastavio profesor Sima Marković, jedan od prvih sekretara Komunističke partije Jugoslavije.

Godine 1934. osnovana je u Lepoglavi Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista. Godine 1935. Zajednica je usvojila Rezoluciju, koju su potpisali Juco Rukavina, Moša Pijade i jedan predstavnik makedonskih nacionalnih revolucionara, u kojoj se ističe zajednička borba ugnjetenih naroda (osobito hrvatskog), radništva i seljaštva za obaranje šestojanuarskog fašističkog režima.

Šime Balen, koji je i sam došao na robiju kao hrvatski nacionalist a kasnije se pridružio komunistima, piše: »Zbog onih koji će se iznenaditi nad činjenicom, da je budući zloglasni ustaški pukovnik Juco Rukavina mogao biti član rukovodstva takve Zajednice, moram kazati, da je Juco bio vrlo lakomislen, nestabilan čovjek koji je lako padao pod utjecaj drugih ljudi, pa je kao takav olako mijenjao mišljenja i raspoloženja. Došavši na robiju kao jedan od najistaknutijih ljudi iz tvz. ličkog ustanka (koji ustvari nije bio nikakav ustanak nego neuspjela talijansko-ustaška improvizacija!), Juco je isprva istupao kao frankovac, pa čak i kao ustaša, ali kasnije, po dolasku u Lepoglavu, u susretima s komunistima, pada pod njihov utjecaj i prihvaća antifašističke poglede. Po povratku u Mitrovicu, dolazi u uži dodir sa čvrstom frankovačkom jezgrom, koju su predstavljali Stipe Javor, Štef Crnički, Cerovski i dr., pa se pod njihovim utjecajem vraća na staru, frankovačku iluziju.« (Balen, str. 211.-212.)

Godine 1939. bio je pomilovan i pušten iz zatvora, ali već početkom iduće godine ponovo je zatvoren u Lepoglavi, a zatim interniran u Krušćici, gdje ostaje do Travanjskog rata 1941. g.

Zapovjednik Ustaške vojnice[uredi VE | uredi]

U rasulu nastalom nakon napada sila osovine na Jugoslaviju, grupa interniraca među kojima je i Rukavina razoružavaju stražare i proglašavaju uspostavu nove vlasti u Perušiću.

Poglavnik Ante Pavelić imenovao ga je zapovjednikom Ustaške vojnice 16. travnja 1941.; od lipnja 1941. ima čin pukovnika. Vodio je akcije u Lici, u kojima su provedene masovne likvidacije Srba.

Međutim, zadržao je određenu solidarnost sa svojim starim drugovima s robije. Andrija Hebrang svjedoči da, djelujući 1941. u Zagrebu kao ilegalac, naletio na ulici na Rukavinu, koji ga nije prijavio policiji. Milovan Đilas piše u svojim memoarima da to nije bio jedini takav slučaj da su neki ustaše, usprkos inače nemilosrdnoj borbi protiv komunista, pokazali solidarnost prema nekadašnjim drugovima s robije.

U sljedećim godinama obavlja razne dužnosti u Ustaškoj vojnici, djelujući na području Like, Sjeverne Dalmacije i Zapadne Bosne, gdje se vode borbe s partizanima, a prisutne su i snažne četničke snage pod zaštitom Talijana i kasnije Nijemaca.

Zarobljen i osuđen na smrt[uredi VE | uredi]

Nakon pada NDH zarobili su ga Englezi kod Bleiburga i već 17. svibnja 1945., sa grupom drugih ustaških čelnika, predali komunističkim vlastima Demokratske federativne Jugoslavije. Na suđenju pred vojnim sudom II. armijske oblasti, koje je trajalo samo jedan dan i bez ijednog saslušanog svjedoka, prijeki je sud devetoricu iz te grupe, među kojima je bio i Rukavina, osudio na smrt i kazna je izvršena strijeljanem. (U toj grupi bili su i predsjednik vlade NDH Nikola Mandić, ministar Mile Budak i dr.)

»Prije izvršenja smrtne kazne posjetio ga je Andrija Hebrang (…) i razgovarali su "robijaški". Rukavina je kazao da se ne žali na sudbinu, ali moli da mu zaštite porodicu kao nevinu. Hebrang mu je to obećao i, kasnije, obećanje izvršio. Nije bilo ni riječi o ublažavanju kazne. Rukavina je bio posve svjestan svojih zlodjela.« (Ivanković, str. 118.)

Literatura[uredi VE | uredi]

Knjige:

  • Balen, Šime: Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u: "Antisemitizam, holokaust, antifašizam" (zbornik), Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210.-213.
  • Hrvatski leksikon
  • Jareb, Mario: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb: Školska knjiga, 2006.
  • Kisić Kolanović, Nada: Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1996.
  • Ivanković-Vonta, Zvonko: Hebrang, Zagreb: Asocijacija naučnih unija Jugoslavije, 1988.
  • Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.

Članci

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 351.
  2. Jug, Damir; Oružane snage NDH, 2004., str. 110
  3. Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrang, Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988., ISBN 86-81183-03-6, str. 117., fusnota 106 na str. 330 i fusnota 7 na str. 323. (Milovan Đilas, Memoir of a revolutionary, Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1973. str. 131.-135.)