Koordinate: 74°00′N 98°00′E / 74.000°N 98.000°E / 74.000; 98.000

Poluotok Tajmir

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Poluotok Tajmir
Laptev Sea map.png
Položaj poluotoka Tajmir
Podatci
Smještaj Karsko more
Laptevsko more
Koordinate 74°00′N 98°00′E / 74.000°N 98.000°E / 74.000; 98.000
Država Rusija
Površina 400 000 km2

Poluotok Tajmir (rus. Полуостров Таймыр, Таймырский полуостров) jest poluotok na sjeveroj obali Sibira u Rusiji. Administrativno pripada Krasnojarskom kraju.

Geografija[uredi | uredi kôd]

Nalazi se između Karskog mora (Jenisejski zaljev) i Laptevskog mora (Hatanški zaljev). Površina je poluotoka oko 400 000 km2. Najsjevernija točka Euroazije, rt Čeljuskin, nalazi se na poluotoku Tajmir. Na poluotoku se nalazi i jezero Tajmir te planine Biranga.

Stanovništvo[uredi | uredi kôd]

Poluotok su naseljevala plemena Samojeda iz skupine Neneka i skupine Tavga. Narod Nganasana autohtoni je samojedski narod koji živi u središnjem Sibiru uključujući poluotok Tajmir. Uglavnom žive u naseljima Ust-Avam, Voločanka i Novaja s manje stanovnika od gradova Noriljska i Dudinke koji se nalaze na poluotoku.

Ekonomija[uredi | uredi kôd]

Glavne su ekonomske grane rudarstvo i prerada rude.

MMC Norilsk Nickel vodi rudarske operacije na tom području. Taljenjem se bave u Noriljsku, a koncentrat rude nikla i ostali proizvodi tvrtke transportiraju se kratkom željeznicom do lučkog grada Dudinke na rijeci Jenisej, a odatle brodom do Murmanska i drugih luka.

Rt Čeljuskin

Ekologija[uredi | uredi kôd]

Krajolik poluotoka

Poluotok je mjesto posljednjeg poznatog prirodnog pojavljivanja mošusnog goveda izvan Sjeverne Amerike. Nestao je prije oko 2000 godina.[1] Uspješno su ponovno uvedeni 1975. godine.[2] Populacija je narasla na 2500 životinja u 2002. godini i na 6500 u 2010. godini.[3]

Klima[uredi | uredi kôd]

Obale poluotoka zamrznute su veći dio godine, u prosjeku između rujna i lipnja. Ljetna je sezona kratka, osobito na obalama Laptovskog mora na sjeveroistoku. Klima je kontinentalna u unutrašnjosti poluotoka, zime su oštre, s čestim mećavama i ekstremno niskim temperaturama.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. BioMed Central. 6. listopada 2005. Muskox Suffered Loss Of Genetic Diversity At Pleistocene/Holocene Transition. Science Daily
  2. BOVIDS. web.archive.org. 27. rujna 2007. Pristupljeno 29. prosinca 2021.
  3. Reintroduction of Musk ox in the Northern Russia. web.archive.org. 5. rujna 2015. Pristupljeno 29. prosinca 2021.