Koordinate: 74°00′N 98°00′E / 74.000°N 98.000°E / 74.000; 98.000

Tajmir (poluotok)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Poluotok Tajmir
Laptev Sea map.png
Položaj poluotoka Tajmir
Podatci
Smještaj Karsko more
Laptevsko more
Koordinate 74°00′N 98°00′E / 74.000°N 98.000°E / 74.000; 98.000
Država Rusija
Površina 400 000 km2

Poluotok Tajmir (rus. Полуостров Таймыр, Таймырский полуостров) jest poluotok na sjeveroj obali Sibira u Rusiji. Administrativno pripada Krasnojarskom kraju.

Geografija[uredi | uredi kôd]

Nalazi se između Karskog mora (Jenisejski zaljev) i Laptevskog mora (Hatanški zaljev). Površina je poluotoka oko 400 000 km2. Najsjevernija točka Euroazije, rt Čeljuskin, nalazi se na poluotoku Tajmir. Na poluotoku se nalazi i jezero Tajmir te planine Biranga.

Stanovništvo[uredi | uredi kôd]

Poluotok su naseljevala plemena Samojeda iz skupine Neneka i skupine Tavga. Narod Nganasana autohtoni je samojedski narod koji živi u središnjem Sibiru uključujući poluotok Tajmir. Uglavnom žive u naseljima Ust-Avam, Voločanka i Novaja s manje stanovnika od gradova Noriljska i Dudinke koji se nalaze na poluotoku.

Ekonomija[uredi | uredi kôd]

Glavne su ekonomske grane rudarstvo i prerada rude.

MMC Norilsk Nickel vodi rudarske operacije na tom području. Taljenjem se bave u Noriljsku, a koncentrat rude nikla i ostali proizvodi tvrtke transportiraju se kratkom željeznicom do lučkog grada Dudinke na rijeci Jenisej, a odatle brodom do Murmanska i drugih luka.

Rt Čeljuskin

Ekologija[uredi | uredi kôd]

Krajolik poluotoka

Poluotok je mjesto posljednjeg poznatog prirodnog pojavljivanja mošusnog goveda izvan Sjeverne Amerike. Nestao je prije oko 2000 godina.[1] Uspješno su ponovno uvedeni 1975. godine.[2] Populacija je narasla na 2500 životinja u 2002. godini i na 6500 u 2010. godini.[3]

Klima[uredi | uredi kôd]

Obale poluotoka zamrznute su veći dio godine, u prosjeku između rujna i lipnja. Ljetna je sezona kratka, osobito na obalama Laptovskog mora na sjeveroistoku. Klima je kontinentalna u unutrašnjosti poluotoka, zime su oštre, s čestim mećavama i ekstremno niskim temperaturama.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. BioMed Central. 6. listopada 2005. Muskox Suffered Loss Of Genetic Diversity At Pleistocene/Holocene Transition. Science Daily
  2. BOVIDS. web.archive.org. 27. rujna 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2007. Pristupljeno 29. prosinca 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. Reintroduction of Musk ox in the Northern Russia. web.archive.org. 5. rujna 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. rujna 2015. Pristupljeno 29. prosinca 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)