Rimski ugovori (1941.): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 13. travnja 2009. u 19:49

Rimski ugovori su naziv za dogovor postignut 19. svibnja 1941. u 12:30 između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri NDH. Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju spomenutih država.

Sadržaj ugovora

Prva stavka koja je zapravo manje-više nevažna, zato jer nikad nije bila provedena de facto, a zahtijevali su je Talijani, je postavljanje talijanskog princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II.. Druga stavka koju je hrvatska delegacija zajedno s Poglavnikom uspjela odbiti je stvaranje zajedničke vojske Kraljevine Italije i NDH. Treću stavku hrvatska je delegacija jedva uspjela umanjiti. Jedan od hrvatskih časnika iz delegacije piše kako Talijani traže granicu Italije i NDH u pravcu Karlovac-Mostar, i kako bi same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije, koju naziva jezgrom hrvatske države. Teritorijalni ustupci su umanjeni na predavanje većeg dijela Dalmacije s nekim većim gradovima, dok NDH dobiva izlaz na more u bivšim kotarevima : Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada Splita, predgrađa Kaštela i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ni voljna ispoštovati. Hrvatskoj je također zabranjena izgradnja bilo kakve ratne mornarice.

1943., kapitulacijom Italije, Nijemci poklanjaju natrag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj većinu teritorija koji su potpali pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, no povjerenje u NDH, barem u tim krajevima, bilo je nepovratno izgubljeno. U isto vrijeme donesene su i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i drugih spomenutih okupiranih dijelova Hrvatskoj.

Povijesne okolnosti

Bitno je napomenuti da je NDH u to vrijeme bila tek u nastajanju, bez formiranih oružanih snaga i da je sam Pavelić bio "dužan" Mussoliniju i Italiji zbog talijanskog pokroviteljstva dok je Ustaški pokret bio u ilegali i treniran u kampovima u Italiji.

Posljedice

Posljedice ugovora su bile katastrofalne; nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na novu hrvatsku vlast u cijeloj NDH, te doveli i do javnih prosvjeda, uspkros redarstvenom satu i vojnoj okupaciji. Ugovori su također pridonijeli i jačanju komunističkog pokreta u Dalmaciji (prema nekim informacijama, krajevi naseljeni Hrvatima, a pod talijanskom vlašću, za vrijeme 2. svj. rata su dali do 100.000 boraca).

Kontroverze

Nakon rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH i Ustaškog pokreta je bila tzv. "prodaja teritorija". Tu je bitno napomenuti da je većina "prodanog teritorija" bilo pod talijanskom vlašću od prije zbog Londonskog sporazuma, a to su : Istra, grad Zadar, dio sjevernojadranskih otoka, te otoci Lastovo i Palagruža.

Izvori

NDH i Italija (Nada Kisić Kolanović)
Hrvatska povjesnica (Hrvoje Hitrec)
TV kalendar (HRT)

Korišteni i materijali s engleske i hrvatske wikipedie.

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
+[[Datoteka:Croatia 41 45 en.gif|mini|200px|desno|Politička karta [[NDH]]]]
-Rimski ugovor je bio dogovor o razgraničenju između [[NDH]] i [[Italija|Italije]]. Potpis ugovora izvršen je 18. svibnja 1941. u 12.30 sati u Palazzo Venezia u [[Rim]]u. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo [[Ciano]], te svi ministri NDH. Ugovorom su priznati kao sastavni djelovi Kraljevine Italije sljedeći teritoriji:
+Rimski ugovori su naziv za dogovor postignut 19. svibnja 1941. u 12:30 između [[NDH]] i [[Kraljevina Italija|Kraljevine Italije]] u Palazzo Venezia u [[Rim]]u. Potpisivanju ugovora prisustvovali su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo [[Ciano]], te svi ministri NDH. Iako je imao više stavaka, u povijesti je najviše ostao upamćen dio vezan za razgraničenje dviju spomenutih država.
-*Kotari [[Čabar]], [[Kastav]] i  [[Sušak]], a od kotara [[Delnice]] jedan dio po crti,koja polazeći s kote 710 i idući grebenom Starčeva Vrha, Velikog Tomca, Oštraca i Rogozna Brološkog dolazi do upravne granice kotara Sušak na vrhu Jelenčić (kota1106). Granica zatim silazi na more kod [[Bakarac|Bakarca]] visovima brda Gorica i Meč, ostavljajući hrvatskim teritorijem općine [[Hreljin]], Dol-Bakarac i [[Kraljevica]] s odnosnom lukom;
+== Sadržaj ugovora==
-* Kvarnerski otoci [[Krk]] i [[Rab]], te otočić [[Sveti Marko (Kvarner)|Sv. Marko]];
-* Čitavo  područje  [[Dalmacija|Dalmacije]] južno od otoka [[Pag|Paga]] i rijeke [[Zrmanja|Zrmanje]] te zapadno od rijeke [[Krka|Krke]] ( zadarsko zaleđe ), što je uključivalo i sve zadarske otoke, zatim gradovi [[Šibenik]], [[Trogir]] i  [[Split]] s neposrednim zaleđem, isključivši otoke [[Brač]] i [[Hvar]];
-* Nadalje otoci [[Čiovo]], [[Drvenik Veli]] i [[Drvenik Mali|Mali]], [[Korčula]], [[Mljet]], [[Šolta]] i [[Vis]] te manji otočići [[Biševo]], [[Jabuka (otok)|Jabuka]] i [[Svetac (otok)|Svetac]];
-* Dio [[Konavle|Konavala]] južno od Ćilipa radi strateške zaštite [[Boka Kotorska|Boke Kotorske]].
+Prva stavka koja je zapravo manje-više nevažna, zato jer nikad nije bila provedena [[de facto]], a zahtijevali su je Talijani, je postavljanje talijanskog princa Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea di Torino za hrvatskog kralja pod imenom [[Tomislav II.]]. Druga stavka koju je hrvatska delegacija zajedno s [[Ante Pavelić|Poglavnikom]] uspjela odbiti je stvaranje zajedničke vojske Kraljevine Italije i NDH. Treću stavku hrvatska je delegacija jedva uspjela umanjiti. Jedan od hrvatskih časnika iz delegacije piše kako Talijani traže granicu Italije i NDH u pravcu [[Karlovac]]-[[Mostar]], i kako bi same granice Hrvatske bile daleko od [[Dalmacija|Dalmacije]], koju naziva jezgrom hrvatske države.
-Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada [[Split]]a,  predgrađa [[Kaštela]] i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ni voljna ispoštovati.
+Teritorijalni ustupci su umanjeni na predavanje većeg dijela Dalmacije s nekim većim gradovima, dok NDH dobiva izlaz na more u bivšim kotarevima : Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (u podvelebitskom primorju) i na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su i otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep. Posebna konvencija se trebala zaključiti u vezi s upravnim uređenjem grada [[Split]]a,  predgrađa [[Kaštela]] i otoka Korčule. NDH je zahtijevala autonomiju za ta područja, što Italija nije bila spremna ni voljna ispoštovati.
+Hrvatskoj je također zabranjena izgradnja bilo kakve ratne mornarice.
+[[1943.]], kapitulacijom Italije, Nijemci poklanjaju natrag Nezavisnoj Državi Hrvatskoj većinu teritorija koji su potpali pod talijansku vlast Rimskim ugovorima, no povjerenje u [[NDH]], barem u tim krajevima, bilo je nepovratno izgubljeno.
-Članak 2 glasi: "''Povjerenstvo kojeg će polovica sačinjavati izaslanici Talijanske Vlade, a polovicu izaslanici Hrvatske Vlade, pristupit će u najkraćem roku određenju granica na terenu između  Kraljevine Italije uključivši pokrajinu Ljubljanu i Kraljevine Hrvatske. Konačno određenje granica bit će obavljeno u duhu pravičnosti...''"
+U isto vrijeme donesene su i odluke [[ZAVNOH|ZAVNOH-a]] o priključenju Istre, Zadra i drugih spomenutih okupiranih dijelova Hrvatskoj.
+== Povijesne okolnosti==
-Rimski ugovor je u Hrvatskoj izazvao veliko nezadovoljstvo u svim slojevima stanovništva, odbio od ustaške vlasti velik broj Hrvata i to ne samo na područjima prepuštenim Italiji. Bilo je i javnih prosvjeda, uprkos redarstvenom satu i vojnoj okupaciji. Prestao je vrijediti kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, kada je područja navedena u ugovoru NDH formalno uključila u svoj sastav. U isto vrijeme donesene su i odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Zadra i drugih okupiranih dijelova Hrvatske matici domovini.
+Bitno je napomenuti da je NDH u to vrijeme bila tek u nastajanju, bez formiranih oružanih snaga i da je sam Pavelić bio "dužan" Mussoliniju i Italiji zbog talijanskog pokroviteljstva dok je Ustaški pokret bio u ilegali i treniran u kampovima u Italiji.
+== Posljedice==
+Posljedice ugovora su bile katastrofalne; nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na novu hrvatsku vlast u cijeloj NDH, te doveli i do javnih prosvjeda, uspkros redarstvenom satu i vojnoj okupaciji. Ugovori su također pridonijeli i jačanju [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|komunističkog pokreta]] u Dalmaciji (prema nekim informacijama, krajevi naseljeni Hrvatima, a pod talijanskom vlašću, za vrijeme [[Drugi svjetski rat|2. svj. rata]] su dali do 100.000 boraca).
+== Kontroverze ==
+Nakon rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH i Ustaškog pokreta je bila tzv. "prodaja teritorija". Tu je bitno napomenuti da je većina "prodanog teritorija" bilo pod talijanskom vlašću od prije zbog [[Londonski sporazum 1915.|Londonskog sporazuma]], a to su : Istra, grad Zadar, dio sjevernojadranskih otoka, te otoci Lastovo i Palagruža.
+== Izvori ==
+*NDH i Italija (Nada Kisić Kolanović)
+*Hrvatska povjesnica (Hrvoje Hitrec)
+*TV kalendar (HRT)
+Korišteni i materijali s engleske i hrvatske wikipedie.
+*[http://en.wikipedia.org/wiki/Independent_State_of_Croatia|Independent State of Croatia]
+*[[NDH]]
 [[Kategorija:NDH]]