Mirko Vidović

Mirko Vidović

Mirko Vidović (Bila kraj Livna, 31. prosinca 1940.), hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine.

Rani život i obrazovanje

Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna 1947 - 1951), a nižu gimnaziju pohađao je od 1952. do 1955. u Odžaku i u Bosanskom Šamcu.Tamo je živio sa stricem Ivanom Vidovićem i strinom Cvitom r. Kapčević koji su ga i usvojili. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih 'Malih novina'. Po završetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju 'S.S. Kranjčević' u Livnu. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnom natječaju 'Oslobođenja' za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja.

Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondašnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape Pija XII. osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića, a na intervenciju njegovog strica Ivana Vidovića, ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH - Antologiju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A.Vuco.

Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogućnosti da upiše arhitekturu u Zagrebu i zbog materijalnih problema inače, upisao se je na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odličnim u prosincu 1964.

Progon

Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom 'Narodnom listu', u očekivanju da službeno bude imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno i išlo na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog 'odavanja državnih tajni u korist Vatikana'.

Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 03. rujna 1971. zbog knjige pjesama "Hram nade" i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoci protiv dva intelektualca koji su, nakon pada Hrvatskog proljeća, zatvoreni i da nakon tog svjedocenja bude oslobodjen. Vidovic je odbio. Ponovno je bio sudjen on sam u Zagrebu i dne 31.03.1973. osudjen na jos tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima 'Hrvatske revije', pod motivacijom da je bio povezan s 'neprijateljskom emigracijom'.

Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg francuskog Predsjednika Republike, pušten je, s izdržanih pet godina i dva mjeseca robije, na 'uvjetnu slobodu' i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Ponovno u inozemstvu, kao francuski državljanin, objavio je uspomene s robije pod naslovom: Sakrivena strana mjeseca'. koja je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode na francuski i na talijanski u cjelini, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je službeno kao svjedok istine u komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava'. Na robiji je napisao i knjigu pjesama 'Bijeli vitez' i uspio ga poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i na francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je objavio još i svoje knjige "Ribnjak Bethesda", 'Boomerang' i 'Što je to HNV'e.

Priznanja

Koncem 1979. na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz međunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među 'velike suvremene pripovjedače' u glasilu 'Short story International', koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, ušao je u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u 'Međunarodnom meetingu poezije' u Parizu 1979.

Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Završnog dokumenta helsinške konferencije' i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo prestižne Međunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u čast Viteza Akademije.

Djela

Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovijedaka iz srednjovjekovne Bosne - Drijenove svirale, 1993. te Sta je, je - sta nije, nije - zbirka anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.

U Rukopisu ima 42 knjige s raznih podrucja, a od toga 10 kazalisnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemoloska analiza naseg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.

• Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964.,
• Hram nade, 1970.,
• Ribnjak Bethesda, 1971.,
• Sakrivena strana mjeseca, 1977.,
• Bijeli vitez, 1980.,
• Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984.,
• Hrvatski iranski korijeni, 1991.,
• Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001.,
• Gatha Spitama Zarathustre 2003.,
• Panonija 2004,
• Pad i uspon Ilirije 2005.