UDBA

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
iskaznica UDBA-e

UDBA (sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti) je bila zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. godine preustrojem OZNE[1] i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima. Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe.[2] U Hrvatskoj je prema podatcima za 2011. godinu prosjek mirovina "radnika na određenim poslovima" (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.

Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]

Nastanak i zadaća[uredi VE | uredi]

UDBA je nastala u ožujku 1946. godine, i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugoga svjetskog rata. 1966. godine UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna kontraobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a, sastojala se od četiri glavna odjela koji su se bavili:

UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovoga režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenta - emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.

U radne zadatke spadala je psiho-fizička tortura, njihove žrtve stradavale su na montiranim procesima, bivale smaknute bez suda i pokopane bez obilježja. Širok spektar metoda rada SDB podrazumijevao je: vrbovanje suradnika među građanima Jugoslavije i strancima, informativne razgovore, tajni nadzor telefonskog, teleprinterskog prometa, poštanskih pošiljaka, tajna praćenja, pretrese stanova, uhođenja i promatranja, foto i TV dokumentiranja i drugo. Aktivnost je vođena na temelju podmićivanja i manipuliranjima običnim kriminalcima (prijeteći im, ili obećavajući im smanjenja kazni), preko izrade lažnih dokumenata i najzloglasnijih ucjena, što je imalo za posljedicu angažiranja naivnih građana u samoubilačkim akcijama, bez obzira jesu li djela iskorištena za ucjenu ikad počinili ili nisu.[5]


U vrjemenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, osmorica su nestala.[6] Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.[6] Trojica su oteta, a daljnja četvorica su se uspjela spasiti od otmice.[6] Najpoznatiji zločini te jugoslavenske službe su ubojstva hrvatskoga emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu i ubojstvo hrvatskoga disidenta, poduzetnika, književnika i publicista Stjepana Đurekovića, 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu.

1960. godine je u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija bila je ciljano usmjerena [7]

protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.

Struktura[uredi VE | uredi]

Povjesničar Josip Jurčević u knjizi ‘Slučaj Perković: Spašavanje zločinačke budućnosti’ navodi da je 90 posto djelatnika jugoslavenske Službe hrvatske sigurnosti 1990. godine ostalo je zaposleno u novoostvarenim hrvatskim strukturama vlasti. Krajem 1989. godine u Službi državne sigurnosti- hrvatskom ogranku zloglasne Službe državne bezbednosti bilo zaposleno 854 djelatnika. Njih 750 ostalo je raditi i nakon sloma komunizma, a samo desetak posto zatražilo je umirovljenje.

Vrste suradnika UDB-e[uredi VE | uredi]

U agenturi UDB-e postojale su tri vrste suradnika:

  • informator, dojavljuje o neprijateljskim djelatnostima, gdje god se i ma u kom obliku pojave;
  • rezident, tajni suradnik „Uprave državne bezbednosti“, koji drži na vezi određen broj informatora i neposredno njima rukovodi. Rezidenta pronalazi i vrbuje operativni radnik:
  • agent, tajni kvalifcirani suradnik UDB-e koji po položaju u antinarodnoj sredini, po osobinama i obavještajnim sposobnostima ima mogućnosti duboko prodrijeti u neprijateljsku sredinu i potpuno razotkriti njezino djelovanje. Agenti su najmalobrojnija vrsta suradnika, ali su najkorisniji po svojim obavještajnim sposobnostima, mogućnostima za rad i rezultatima rada.[5]

Ubojstva i otmice u inozemstvu[uredi VE | uredi]

Ubojstva[uredi VE | uredi]

O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.

UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva nad hrvatskim disidentima. Njemačko pravosuđe trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Oni trenutačno žive kao umirovljenici u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Agent UDBE Josip Perković tražen je zbog sumnje da je bio umiješan u likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. godine.[8] U presudi se navodi da je "u Njemačkoj do 1989. UDBA iz političkih motiva ubila 67 Hrvata. 22 atentata su počinjena nakon 1970. godine.[9]

Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu.[10]

Opstrukcije i pritisci na svjedoke[uredi VE | uredi]

Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad nije vođen sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Prema analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirana je od raznih osoba bliskih strukturama UDBE[11] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedatelj sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je kako je vršio pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.[12]

Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao 'antifašističke'.[12]

Hrvatske žrtve[uredi VE | uredi]

Godina Država Žrtve[13]
1946. Italija Ivo Protulipac
1948. Austrija Ilija Abramović
1960. Argentina Dinka Domančinović
1962. Argentina Rudolf Kantoci
1966. Kanada Mate Miličević
1967. SR Njemačka Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac
1968. Italija Ante Znaor i Josip Krtalić - ubijeni u Trstu; postavljen im je eksploziv u automobil
Australija Pero Čović
Francuska Nedjeljko Mrkonjić
SR Njemačka Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa
1969. SR Njemačka Mirko Ćurić, Nahid Kulenović
Španjolska Vjekoslav Luburić
1971. Argentina Ivo Bogdan
Engleska Maksim Krstulović
SR Njemačka Mirko Šimić
Švedska Mijo Lijić
1972. Italija Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo
SR Njemačka Branimir Jelić, Ivan Mihalić, Josip Senić
1973. SR Njemačka Josip Buljan-Mikulić
1974. SR Njemačka Mate Jozak
1975. Austrija Nikola Martinović
Belgija Matko Bradarić
Danska Vinko Eljuga
SR Njemačka Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić
Švedska Stipe Mikulić
1976. Francuska Ivan Tuksor
1977. JAR Jozo Oreč
SR Njemačka Ivan Vučić
1978. Francuska Bruno Bušić
SAD Križan Brkić
1979. Kanada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer
SAD Marijan Rudela, Zvonko Štimac
1980. SR Njemačka Mirko Desker, Nikola Miličević
1981. Francuska Mate Kolić
SR Njemačka Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić
Švicarska Stanko Nižić
1983. SR Njemačka Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan
1984. SR Njemačka Slavko Logarić
1986. SAD Franjo Mašić
1987. Kanada Damir Đureković
SR Njemačka Ivan Hlevnjak
1989. SR Njemačka Anto Đapić, stariji

Albanske žrtve[uredi VE | uredi]

Godina Država Žrtve
1981. Belgija Vehbi Ibrahimi[14]
1982. Njemačka Jusuf Gervala[14]
1982. Njemačka Baroš Gervala[14]
1982. Njemačka Zeka Kadri[14]
1990. Belgija Enver Hadri[14][15]

Srpske žrtve[uredi VE | uredi]

Godina Država Žrtve
1969. Njemačka Ratko Obradović[14]
Švedska Sava Čubrilović[14]
1974. Njemačka Jakov Ljotić[14]
1975. Belgija Bora Blagojević[14]
1977. SAD Dragiša Kašiković i Ivanka Milošević[14][15]
SAD Bogdan Mamula[14]
1978. SAD Borislav Vasiljević[14]
1986. SAD Borivoje Manić[14]
 ?  ? Petar Valić[14]
 ?  ? Siniša Ocokoljić[14]
 ?  ? Andrija Lončarić[14]
 ?  ? Borislav Vasiljević[14]
 ? Njemačka Dušan Sedlar[14]

UDBA-ini dosjei[uredi VE | uredi]

Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. "narodnim neprijateljima". U razdoblju od 1945. do 1990. godine UDBA je pratila najmanje 66.870 građana.[16] Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon određene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.[17][18]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Udba danas[uredi VE | uredi]

Dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske nitko od bivših UDBA-ša nije odgovarao za počinjene zločine. Obzirom da u izvršnim tijelima vlasti, sudovima i drugim organizacijama od državnog značaja nisu mogli biti zaposleni ljudi koji nisu odani UDBI i koji nisu provjereni, oni su i nadalje zadržali važne pozicije u vlasti, ili su ih prenijeli na svoje potomstvo.[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Uprava državne bezbjednosti, enciklopedija.lzmk.hr, pristupljeno 13. siječnja 2016.
  2. Ivan Kraljević, Dossier: Slučaj Perković ili tko su hrvatski obavještajci, 24sata (u pismohrani na haw.nsk.hr), pristupljeno 13. siječnja 2016.
  3. Franjo Dobrović, Borci za Hrvatsku imaju manje mirovine od Udbaša, tjedno.hr, 27. prosinca 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  4. Ivan Bekavac, Ostatci nedemokratskih režima i hrvatska budućnost (1). "Vi i nacisti ste dva rođena brata", Glas Koncila, 22. lipnja 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  5. 5,0 5,1 5,2 Metode i oblici rada UDBE; UDBINA paukova mreža, hazud.hr, 30. siječnja 2016., pristupljeno 29. lipnja 2016.
  6. 6,0 6,1 6,2 Miljenko Hajdarović, Braniči jugoslavenskog poretka, povijest.net, 24. ožujka 2007., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  7. "Zločinačku narav UDB-e najbolje ilustrira teroristički napad bombom na prostorije Hrvatskog doma u ulici Salta br. 1241 u Buenos Airesu. Bombu su, oko 22.00 sata, 16. srpnja 1960. prema izjavama očevidaca, postavile dvije nepoznate osobe, koje su pobjegle automobilom koji ih je čekao u susjednoj ulici. Očevidci tvrde da su teroristi prije izvonenja bombaškog napada zavirivali u dvoranu gdje se mladež zabavljala proslavljajući posljednji dan školskih praznika, te su morali biti svjesni svog zločinačkog čina." http://www.safaric-safaric.si/udruge/hsk/201012%20Izvjesce%20vijeca%20komisije.pdf , pristupljeno 26. srpnja 2016.
  8. (njem.) [1]
  9. Željko Petrušić, Njemački sud: Još 22 ubojstva u režiji Udbe, Jutarnji list, 29. ožujka 2009., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  10. (eng.) Brian Gallagher, The Curious Case of Vinko Sindicic, The Croatian Herald, br. 996, 23. prosinca 2003., croatiafocus.com, (u pismohrani na archive.is), pristupljeno 13. siječnja 2016.
  11. Tko je sve opstruirao istragu i suđenje protiv Krunoslava Pratesa u Münchenu, kronologija i analiza činjenica ..., Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, 31. prosinca 2010., (u pismohrani na archive.is), pristupljeno 13. siječnja 2016.
  12. 12,0 12,1 (njem.) Nikolas Busse, Karl-Peter Schwarz, Europäischer Haftbefehl: Kroatien lenkt gegenüber Brüssel ein, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 28. kolovoza 2013., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  13. Popis žrtava, safaric-safaric.si, 19. listopada 2014., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  14. 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 14,11 14,12 14,13 14,14 14,15 14,16 14,17 (srp.) Ko je ubijao srpske političke emigrante, srpskadijaspora.info, pristupljeno 30. siječnja 2016.
  15. 15,0 15,1 Ubojstva naručena iz Beograda: Pet najpoznatijih likvidacija kojima se Udba ponosila, safaric-safaric.si, pristupljeno 30. siječnja 2016.
  16. Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao, Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.
  17. Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao UDBA-i
  18. Dražen Ćurić, Udbini dosjei: Hrvati se još uvijek boje doznati tko ih je cinkao:
    "– U dosjeima se mogu vidjeti kodna imena, ali se ne zna tko stoji iza njih. Mogu se vidjeti kodna imena kao što su Mile, Boro, Stevo... Spominje se i izvjesna Bosiljka, ali to ne znači da je agent bila žena (...)", Večernji list, 28. studenoga 2011., pristupljeno 13. siječnja 2016.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]