Ministarsko vijeće Crne Gore: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
m Jezična i stilska dorada |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Ministarsko vijeće Crne Gore''' (''izvorno:'' '''Ministarski savjet Crne Gore''') imalo je ulogu vlade, izvršnog organa [[Kraljevina Crna Gora|Kraljevine Crne Gore]]. |
|||
{{pravopis}} |
|||
{{prijevod}} |
|||
⚫ | |||
⚫ | |||
⚫ | |||
Do [[1916.]] je ukupno bilo osam predsjednika ''Ministarskog vijeća'', odnosno, osam premijera. Za to je vrijeme oformljeno ukupno 14 kabineta. |
|||
Na čelu je prvih vlada bio od [[1879.]] do [[1905.]] u kontinuitetu vojvoda [[Božo Petrović]]. Nakon prvog crnogorskoga Ustava 1905. premijer je bio Lazar Mijušković. Potom su premijeri bili Marko Radulović (1906.-1907.), [[Andrija Radović]] (1907.), dr. Lazar Tomanović u pet mandata (1907-1909. i 1909.-1911.), general Mitar Martinović (1912.-1913.), general [[Janko Vukotić]] u dva mandata (1913.-1914., 1915.). Na čelu posljednje vlade u zemlji je 1915.-1916. bio opet Lazar Mijušković. |
|||
==Ministarstva== |
|||
⚫ | |||
⚫ | |||
==Premijeri 1879.-1916.godine== |
|||
Prvu je vladu u egzilu oformio [[Andrija Radović]] (1916.-1917.). Nakon njegovog rezigniranja i stavljanja na raspolaganje interesima Srbije, kralj je novi mandat povjerio Milu Matanoviću ([[1917]].) a potom Evgeniju Popoviću, bivšem crnogorskom konzulu u Rimu. |
|||
* [[1879.]]-[[1905.]] premijer je [[vojvoda]] ''Božo Petrović''; |
|||
* [[1905.]] premijer je bio ''dr. Lazar Mijušković''; |
|||
U prosincu [[1918.]] je Popović dao ostavku a početkom 1919. za novog premijera je imenovan [[Jovan Plamenac]], glavni organizator Božićne pobune, raniji predsjednik [[Crnogorska narodna skupština|Crnogorske narodne skupštin]]e. Sjedište je vlade u međuvremenu iz Francuske premješteno u [[Rim]]. |
|||
* [[1906.]]-[[1907.]]) premijer je [[Andrija Radović]]; |
|||
⚫ | Premijer |
||
* [[1907.]]-[[1911.]] premijer je dr. [[Lazar Tomanović]](ukupno premijer u pet mandata ([[1907.]]-[[1909.]] i [[1909.]]-[[1911.]]); |
|||
* [[1912.]]-[[1913.]] premijer je [[general]] ''Mitar Martinović''; |
|||
Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za Crnogorsku kraljevsku vojsku u vojarnama na talijanskom teritoriju (Kave, Gaeta, Formia) odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu srpske vojske u Crnoj Gori. |
|||
* [[1913.]]-[[1915.]] premijer je [[general]] ''Janko Vukotić'' (u dva mandata); |
|||
⚫ | |||
* [[1915.]]-[[1916.]] premijer je dr Lazar Mijušković. |
|||
⚫ | Tijekom mandata generala Vučinića, koncem 1921. godine, povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale [[Kraljevina SHS|Kraljevinu SHS]] da su to u međuvremeno učinile. Tako je |
||
==Egzil== |
|||
⚫ | |||
⚫ | |||
==Premijeri 1916.-1921.godine== |
|||
Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih nitko u svijetu nije priznavao. |
|||
* [[1916.]]-[[1917.]] premijer je [[Andrija Radović]] (rezignirao i stavio se u službu interesima ''Kraljevine Srbije''); |
|||
⚫ | |||
* [[1917.]] premijer je ''Milo Matanović'' |
|||
⚫ | |||
* [[1917.]]-[[1918.]] premijer je ''Evgenije Popović''; |
|||
* [[1919.]]-[[1921.]] premijer je [[Jovan Plamenac]] (sjedište je ''Mnistarskog vijeća'' iz Francuske je premješteno u Italiju, [[Rim]]). |
|||
⚫ | Premijer Plamenac, jedan od inspiratora [[Božićna pobuna|Božićne pobune]], poveo je snažnu diplomatsku akciju (tijekom [[Versajska konferencija|Versajske konferencije]]) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem [[Europa|Europe]], zatim u [[SAD]] i [[Argentina|Argentin]]i , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar. Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za [[Crnogorska vojska 1919.-1921.|Crnogorsku vojsku]] u vojarnama na talijanskom teritoriju (''Kave, Gaeta, Formia'') odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu Vojske [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]] u Crnoj Gori. |
||
⚫ | U ožujku [[1921.]] umro je ''Nikola I.'' a na vladarskome prijestolu u egzilu nasljeđuje ga kraljica [[Milena Petrović]] , njegova supruga. ''Plamenac'' je dao ostavku [[20. lipnja]] [[1921.]] a ''kraljica Milena'' je ukazom [[28. lipnja]] iste godine za premijera postavila generala [[Milutin Vučinić|Milutina Vučinića]]. |
||
⚫ | Tijekom mandata ''generala Vučinića'', koncem [[1921.]] godine, povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale [[Kraljevina SHS|Kraljevinu SHS]] da su to u međuvremeno učinile. Tako je ''Ministarsko vijće Kraljevine Crne Gore'' izgubio svaki međonarodno-pravni legitimitet. |
||
⚫ | ''General Vučinić'' je umro u kolovozu [[1922.]] a ''Plamenac'' se [[16. rujna]] iste godine proglasio premijerom odbivši da prizna ''kraljicu Milenu'' za legitimnoga namjesnika - vladara. No, ''kraljica Milena'' [[23. rujna]] [[1922.]] za premijera postavila generala [[Anto Gvozdenović|Anta Gvozdenovića]]. Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih nitko u svijetu nikada nije priznavao. |
||
⚫ | |||
⚫ | |||
[[sr:Ministarski savjet Crne Gore]] |
[[sr:Ministarski savjet Crne Gore]] |
||
[[Kategorija:Crna Gora pod vlašću Petrovića (1696.-1918.)]] |
[[Kategorija:Crna Gora pod vlašću Petrovića (1696.-1918.)]] |
||
[[Kategorija:Crna Gora u prvoj Jugoslaviji]] |
Inačica od 20. travnja 2009. u 15:21
Ministarsko vijeće Crne Gore (izvorno: Ministarski savjet Crne Gore) imalo je ulogu vlade, izvršnog organa Kraljevine Crne Gore.
Ministarsko vijeće je ustrojeno 1879. u prijestolnom Cetinja prestao je stvrno biti djelatno koncem 1921. u Rimu kamo se (nakon što je Kraljevina Srbija anektirala Kraljevinu Crnu Goru) nalazio u egzilu.
Do 1916. je ukupno bilo osam predsjednika Ministarskog vijeća, odnosno, osam premijera. Za to je vrijeme oformljeno ukupno 14 kabineta.
Ministarstva
Ministarsko vijeće poglavito se sastojao od šest resora: Ministarstvo obrane (izvorno: Ministarstvo vojno), Ministarstvo inozemnih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo financija i graditeljstva.
Premijeri 1879.-1916.godine
- 1905. premijer je bio dr. Lazar Mijušković;
- 1906.-1907.) premijer je Andrija Radović;
- 1907.-1911. premijer je dr. Lazar Tomanović(ukupno premijer u pet mandata (1907.-1909. i 1909.-1911.);
Egzil
Početkom 1916. kralj Nikola I. Petrović nakon crnogorskoga vojne kapitulacije u Prvom svjetskom ratu , napušta domovinu zemlju i odlazi u egzil, za Francusku. S Nikolom I. je otputovao dio Mijuškovićevog Ministarskog vijeća( u domovini ostala trojica ministara).
Premijeri 1916.-1921.godine
- 1916.-1917. premijer je Andrija Radović (rezignirao i stavio se u službu interesima Kraljevine Srbije);
- 1917. premijer je Milo Matanović
- 1919.-1921. premijer je Jovan Plamenac (sjedište je Mnistarskog vijeća iz Francuske je premješteno u Italiju, Rim).
Premijer Plamenac, jedan od inspiratora Božićne pobune, poveo je snažnu diplomatsku akciju (tijekom Versajske konferencije) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem Europe, zatim u SAD i Argentini , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar. Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za Crnogorsku vojsku u vojarnama na talijanskom teritoriju (Kave, Gaeta, Formia) odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu Vojske Kraljevine SHS u Crnoj Gori.
U ožujku 1921. umro je Nikola I. a na vladarskome prijestolu u egzilu nasljeđuje ga kraljica Milena Petrović , njegova supruga. Plamenac je dao ostavku 20. lipnja 1921. a kraljica Milena je ukazom 28. lipnja iste godine za premijera postavila generala Milutina Vučinića.
Tijekom mandata generala Vučinića, koncem 1921. godine, povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale Kraljevinu SHS da su to u međuvremeno učinile. Tako je Ministarsko vijće Kraljevine Crne Gore izgubio svaki međonarodno-pravni legitimitet.
General Vučinić je umro u kolovozu 1922. a Plamenac se 16. rujna iste godine proglasio premijerom odbivši da prizna kraljicu Milenu za legitimnoga namjesnika - vladara. No, kraljica Milena 23. rujna 1922. za premijera postavila generala Anta Gvozdenovića. Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih nitko u svijetu nikada nije priznavao.