Ministarsko vijeće Crne Gore

Ministarsko vijeće Crne Gore (izvorno: Ministarski savjet Crne Gore) imalo je ulogu vlade, izvršnog organa Kraljevine Crne Gore.

Ministarsko vijeće je ustrojeno 1879. u prijestolnom Cetinja prestao je stvrno biti djelatno koncem 1921. u Rimu kamo se (nakon što je Kraljevina Srbija anektirala Kraljevinu Crnu Goru) nalazio u egzilu.

Do 1916. je ukupno bilo osam predsjednika Ministarskog vijeća, odnosno, osam premijera. Za to je vrijeme oformljeno ukupno 14 kabineta.

Ministarstva

Ministarsko vijeće poglavito se sastojao od šest resora: Ministarstvo obrane (izvorno: Ministarstvo vojno), Ministarstvo inozemnih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo financija i graditeljstva.

Premijeri 1879. - 1916.g.

• 1879.-1905. premijer je vojvoda Božo Petrović;

• 1905. premijer je bio dr. Lazar Mijušković;

• 1906.-1907.) premijer je Andrija Radović;

• 1907.-1911. premijer je dr. Lazar Tomanović(ukupno premijer u pet mandata (1907.-1909. i 1909.-1911.);

• 1912.-1913. premijer je general Mitar Martinović;

• 1913.-1915. premijer je general Janko Vukotić (u dva mandata);

• 1915.-1916. premijer je dr Lazar Mijušković.

Egzil

Početkom 1916. kralj Nikola I. Petrović nakon crnogorskoga vojne kapitulacije u Prvom svjetskom ratu , napušta domovinu zemlju i odlazi u egzil, za Francusku. S Nikolom I. je otputovao dio Mijuškovićevog Ministarskog vijeća (u domovini ostala trojica ministara).

Premijeri 1916. - 1921.g.

• 1916.-1917. premijer je Andrija Radović (rezignirao i stavio se u službu interesima Kraljevine Srbije);

• 1917. premijer je Milo Matanović

• 1917.-1918. premijer je Evgenije Popović;

• 1919.-1921. premijer je Jovan Plamenac (sjedište je Mnistarskog vijeća iz Francuske je premješteno u Italiju, Rim).

Premijer Plamenac, jedan od inspiratora Božićne pobune, poveo je snažnu diplomatsku akciju (tijekom Versajske konferencije) u pokušaju da poništi nasilni razur crnogorske državne neovisnosti. Diljem Europe, zatim u SAD i Argentini , osnovani su komiteti od stranih uglednika koji su vodili vrlo živu promidžbu za crnogorsku stvar. Paralelno s tim nastojanjima, organizirao je Plamenac logistiku za Crnogorsku vojsku u vojarnama na talijanskom teritoriju (Kave, Gaeta, Formia) odakle su postrojbe u tajnosti upućivane radi oružanih borbi protivu Vojske Kraljevine SHS u Crnoj Gori.

U ožujku 1921. umro je Nikola I. a na vladarskome prijestolu u egzilu nasljeđuje ga kraljica Milena Petrović , njegova supruga. Plamenac je dao ostavku 20. lipnja 1921. a kraljica Milena je ukazom 28. lipnja iste godine za premijera postavila generala Milutina Vučinića.

Tijekom mandata generala Vučinića, koncem 1921. godine, povučena su i posljednja diplomatska veleposlanstva s crnogorskoga Dvora i/ili su pristigle note iz onih preostalih zemalja koje dotad još uvijek nisu priznavale Kraljevinu SHS da su to u međuvremeno učinile. Tako je Ministarsko vijće Kraljevine Crne Gore izgubio svaki međonarodno-pravni legitimitet.

General Vučinić je umro u kolovozu 1922. a Plamenac se 16. rujna iste godine proglasio premijerom odbivši da prizna kraljicu Milenu za legitimnoga namjesnika - vladara. No, kraljica Milena 23. rujna 1922. za premijera postavila generala Anta Gvozdenovića. Tako su u egzilu nastale dvije crnogorske vlade. No, njih nitko u svijetu nikada nije priznavao.

Vanjske veze

• Crna Gora u egzilu