Boj u Splitskom kanalu

Boj u Splitskom kanalu je pomorski boj između snaga Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno nadmoćnijih snaga Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) u Splitskom kanalu 14. i 15. studenoga 1991. godine.

Operativna situacija prije boja

Iako su kopnene i pomorske snage Jugoslavenske narodne armije i dalje bile izrazito nadmoćne, HRM je već od samih svojih početaka ustrojavanja u rujnu 1991. godine, zajedno sa snagama Zbora narodne garde (ZNG) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP), stvorila uvjete za snažno suprotstavljanje snagama JRM-a na moru i u primorju.

U akciji "Male Bare - Zelena tabla", 14./15. rujna 1991. osvojena su skladišta streljiva i naoružanja, a u skladišnom kompleksu Tatinja skladišta morskih mina. Time je HRM došla do prvih moćnih oružnih sustava. U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe MUP-a zarobile su 15 ratnih brodova i plovila u vojarni Kuline, a radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli su taj zavod u svoje ruke zajedno s 19 ratnih brodova i plovila.

Jugoslavenska ratna mornarica je 8. studenoga 1991. godine proglasila treću, najdužu i ujedno posljednju pomorsku blokadu hrvatskih luka (osim Pule) i otoka Visa, Lastova i Mljeta, kako bi zaštitila svoje povlačenje sa sjevera.

Kako bi pokazali da misle ozbiljno, zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije (JNA) su 8. studenoga raketama napali trajekte Vir i Borik kod Paškog mosta i teško ih oštetili. Paški most je bio također pogođen, ali su oštećenja ubrzo sanirana.

Pripadnici Odreda naoružanih brodova (ONB) Kali su 10. studenoga kod otočića Škarda Maljutkama napali brodove JRM-a, koji su bili u blokadi Zadra. Pritom je pogođen jedan patrolni čamac JRM-a, kojeg je minolovac M-141 oteglio na otvoreno more. Nakon toga napada JRM se je povukla i tako prekinula pomorsku blokadu Zadra.

Istog dana obalna topnička bitnica JRM-a s otoka Visa topovima je gađala talijanski trgovački brod Europeo 2, koji je plovio blizu obale otoka. Dva dana kasnije raketna topovnjača (RTOP) JRM-a zapadno od otoka Šolte potopila je malteški brod Euro River.

Kako bi brodovima JRM-a onemogućla uplovljenje/isplovljenje u/iz ratne luke Lora i njihovu slobodnu plovidbu uskim prolazima, HRM je položila [[Minska zapreka|minske zapreke ispred ratne luke Lora (20 morskih mina SAG-2, na udaljenosti 150 – 180 m od ulaza u luku), u Splitskim vratima (4 morske mine AIM-70 s isključenim paljbenim sustavom i detonatorom koji se je mogao aktivirati s obale) te u prolazima Mali (4 morske mine SAG-2 i Veli Vratnik (10 morskih mina SAG-2). Zbog nepovoljnih položajnih dubina, morske mine SAG-2, koje su položene u prolazima Mali i Veli Vratnik, su bile poboljšane dodavanjem akustičnog kanala putem kabela i hidrofona.

Istoga dana (25. rujna) po polaganju minske zapreke ispred ratne luke Lora na jednu od položenih mina je oko 11,00 sati naišla barkasa JRM-a, pri čemu je poginulo 5 mornara, dva člana posade su bila teško ozlijeđena, a barkasa je potonula. Nakon tog događaja više nije bilo uplovljenja/isplovljenja u/iz ratne luke Lora sve do početka povlačenja JRM iz Splita krajem prosinca 1991. godine, kada su brodovi JRM-a pri uplovljenju/isplovljenju bili vođeni i pod nadzorom pripadnika HRM-a.

Posljednje razdoblje treće pomorske blokade bilo je ograničeno samo na južni dio Jadrana, gdje je iznova najviše stradao Dubrovnik. Osim oštećenih brodova iz stroja JRM-a izbačeni su i stariji brodovi te brodovi koji zbog neispravnosti nisu bili uporabljivi. Tako je JRM spala je na svega trećinu predratne snage.

Prema dostupnim podacima branitelji Pelješca su 19. studenoga 1991. godine, južno od otočića Olipa protuoklopnom raketom Maljutka pogodili patrolni čamac PČ-132 u nadgrađe. Brod se nakon toga uspio izvući prema otoku Mljetu..

Treća blokada JRM-a službeno je prekinuta tek 3. prosinca 1991. godine u 12,00 sati.

Snage Jugoslavenske ratne mornarice

Pomorsku blokadu srednjeg i dijela južnog Jadrana JRM je provodila s 3 skupine brodova, i to:

Taktička grupa (TG) Kaštela sastava: veliki patrolni brod VPBR-31, 1 raketna topovnjača (RTOP), 1-2 raketna čamca (RČ)-torpedna čamca (TČ) i 1-2 patrolna čamca (PČ), koja je djelovala u akvatoriju Splitskih vrata i Splitskog kanala.

Taktička grupa (TG) Vis sastava: veliki patrolni brod VPBR-34, 1 RTOP, 1-2 RČ - TČ i 1-2 PČ, koja je djelovala u Viškom i Korčulanskom kanalu s osloncem na vojna pomorska uporišta (VPU) Vis i Lastovo.

Borbena grupa (BG) Ploče sastava 1 RTOP, 1-2 RČ i 2-3 minolovca (ML), koja je djelovala u Neretvanskom kanalu s osloncem na luku Ploče i VPU Korčula (od sredine rujna na VPU Vis).

Snage Hrvatske ratne mornarice

Iako su remontni i drugi kapaciteti HRM-a odmah započeli radove na osposobljavanju i opremanju zarobljenih brodova, većina tih brodova u to vrijeme nije bila operativna (nedostajali su ili su bili oštećeni dijelovi pogonskih sustava i naoružanja). Stoga je od presudne važnosti za nadzor obalnog ruba i međuotočnog prostora bilo ustrojavanje i opremanje obalnih topničkih bitnica (OTB).

U rujnu osvojene su:
- OTB 90 mm na Žirju (14. rujna),
- OTB 100 mm Zečevo (16. rujna),
- OTB 88 mm Smokvica (19. rujna),
- OTB 88 mm Marinča rat na Šolti (20. rujna),
- OTB 85 mm Ražanj na Braču (24. rujna),
- OTB 88 mm Ražnjić i
- OTB 85mm Privala na Korčuli (17. rujna).

Od dijela topova osvojenih u Rogoznici i na Šolti 1. listopada ustrojene su i popunjene OTB Kašjuni i Duilovo u Splitu.

Osim toga, u HRM-u je djelovala skupina diverzanata koja je, osim klasičnog naoružanja, imala na raspolaganju i različite improvizirane naprave ručne izrade, a raspoložive morske mine i položene minske zapreke su bile itekako velika prijetnja protivničkim pomorskim snagama.

Tijek boja

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a, JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala taktičku grupu „Kaštela“. Većina brodova se je rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova, a PČ-176 Mukos je upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lakim radio vođeno torpedo d koje je izrađeno u Trogiru. Cilj je bio VPBR-31 Split ili RTOP, ali se ni jedan ni drugi brod nisu približavali obali. Stoga je torpedo usmjereno na PČ-176. Torpedo je oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetila. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente. Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom oteglili i nasukli u uvali Stomorska, čime spašen od potonuća. kasnije je brod otegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta, a od 2008. OB-02 Šolta).

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti.

TG „Kaštela“ je trebala djelovati sa sjevera, a dijelovi TG „Vis“ (1 VPBR Koper, 1 RTOP i 2 RČ s juga otoka Šolte. Ostali brodovi JRM-a su bili na Visu (RTOP, i nekoliko manjih brodova) i na Lastovu (VPBR Pula, 2 RČ i 2 TČ. U Neretvanskom kanalu patrolirala su 3 ML i 1 RČ. Četvrti VPBR Kotor je ostao u pričuvi i nije sudjelovao u djelovanjima.

Prosudba zapovjedništva JRM-a je bila da su Splitska vrata i Šoltanski kanal zapriječeni morskim minama i da je do gubitka Mukosa došlo zbog nailaska na minu, TG „Kaštela“ i TG „Vis“ se nisu smjele spojiti i zajednički djelovati.

Ratni brodovi iz sastava TG „Vis“ su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milna na Braču i Gornje selo na [[Šolta|Šolti], pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) je uzvraćanje paljbe po grupi protivničkih (TG „Vis“). Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG „Vis“ su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik VPBR-31 Split je TG „Kaštela“ dao zapovijed za djelovanje po unaprijed „odabranim ciljevima“ u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovala, a brodovi iz sastava TG „Kaštela“ su oko 6,30 sati iz Splitskog kanala započeli žestoki topnički udar na grad Split. U tom napadu brodovi JRM su pogađali „odabrane ciljeve“ poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvoranu na Gripama, Higijenski zavod, Tehničku školu, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata. Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu još je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG „Kaštela“ u Splitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb. Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova. Pilote je iz mora izvukao helikopter JNA. Hrvatske postrojbe nisu sprječavale akciju spašavanja.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili VPBR-u i RTOP-u, zapovjednik TG „Kaštela“ je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj Boja u Splitskom kanalu

Bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu su izuzetno značajni za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu. Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Uspješnim minskim djelovanjima, djelovanjima obalnog topništva te diverzantskim akcijama Hrvatske ratne mornarice tijekom bojeva u Splitskom i Korčulanskom kanalu, Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja. Sve ostale aktivnosti koje je JRM poduzimala svodile su se na mjere borbenog osiguranja vlastitih snaga.

Iako je još neko vrijeme vladalo stanje proglašene pomorske blokade, na nju se nitko više nije osvrtao, a putnički i trgovački brodovi slobodno su plovili unutarnjim morskim vodama RH. Izuzetak je bila pomorska komunikacija prema Dubrovniku koju su još uvijek kontrolirali brodovi JRM-a, nadzirući sve terete koji su trajektima pristizali u Dubrovnik. Stoga je težište bojnih djelovanja HRM-a u 1992. godini bilo premješteno sa središnjeg dijela jadranskog pomorskog bojišta na njegov južni dio.