Dinastija Shang

Otprilike prostor rasprostiranja dinastije Shang i njeno trajanje u kineskoj povijesti

Dinastija Shāng (kineski: 商朝, pinyin: Shang Chao) ili Dinastija Yīn (殷代) (oko 1600. pr. Kr. do oko 1046. pr. Kr.) je prva povijesna kineska dinastija koja je vladala sjeveroistočnim dijelom područja poznatog kao „Uža Kina”, u dolini Žute rijeke. Dinastija Shāng je slijedila polumitsku dinastiju Xià i prethodila dinastiji Zhōu. Podaci o dinastiji Shang dolaze iz povijesnih zapisa za dinastije Zhou, kao i zapisa samih Shanga na brončanim i kostima za proricanje, kornjačninim oklopima i drugim kostima na kojima je napisan prvi značajnih opus kineskih znakova. Natpisima na kostima za proricanje, koje datiraju iz druge polovice dinastije, obično su bilježili datume u šezdesetogodišnjem ciklusu „Nebeskih pupoljaka” i „Zemaljske grane”, iza kojih je slijedilo ime vjernika i tema o kojoj su se pitali bogovi. Tumačenje odgovora (prognostikacija) i da li je proricanje bilo uspješno se naknando dodavalo. Ova gatanja služe kao izvor podataka o politici, ekonomiji, kulturi, religiji, geografiji, astronomiji, kalendaru, i umjetnosti u tom periodu, te daju ključni uvid u rane stadije kineske civilizacije. Današnja kineska kultura potječe iz ove dinastije. Jedna od prijestolnica Shanga, kasnije u povijesti poznato kao Ruševine Yina (殷墟), nalazi se u blizini modernog Anyanga (安陽). Arhaeološka iskapanja su tamo razotkrila 11 većih kraljevskih grobova Yina, kao i temelje palače i ritualnih objekata, na kojima se nalazi oružje, kao i ostaci ljudskih i životinjskih žrtava. Desetine tisuća artefakata od bronce, žada, kamena, kostiju i keramike su pronađene, a kvaliteta brončanih predmeta ukazuje na visok stupanj civilizacije. Pronađeno je više od 20.000 zapisa na kostima za proricanje tijekom početnih iskapanja 1920-ih i 1930-ih, a poslije još više njih.

Povijest Kine Povijest Kine
Prapovijest Kine
			3 Suverena i 5 Careva
			Dinastija Xia 2100. pr. Kr. – 1600. pr. Kr.
Dinastija Shang 1600. pr. Kr. – 1046. pr. Kr.
Zapadni Zhou				Dinastija Zhou 1045. pr. Kr. – 256. pr. Kr.
Proljeće i jesen			Istočni Zhou
Zaraćene države
Dinastija Qin 221. pr. Kr. – 206. pr. Kr.
Zapadni Han				Dinastija Han 206. pr. Kr. – 220.
Dinastija Xin 9. – 23.
Istočni Han
Tri kraljevstva 220. – 280.
Zapadni Jin				Dinastija Jin 265. – 420.
Šesnaest kraljevstava 304. – 439.		Istočni Jin
Južne i Sjeverne dinastije 420. – 589.
Dinastija Sui 581. – 618.
Dinastija Tang 618. – 907. (prekinuta od Drugog Zhoua) 690. – 705.
Liao 907. – 1125.		Pet dinastija i Deset kraljevstava 907. – 960.
		Sjeverni Song		Song 907. – 1279.
Dinastija Jin	Zapadna Xia	Južni Song
Dinastija Yuan 1271. – 1368.
Dinastija Ming 1368. – 1644.
Dinastija Qing 1644. – 1911.
Republika Kina 1912. – 1949.
Narodna Republika Kina				Republika Kina (Tajvan)
Kronologija kineske povijesti Dinastije u kineskoj povijesti Vojna povijest Kine Pomorska povijest Kine

Ostaci naprednih, stratificiranih društava koja datiraju iz razdoblja dinastije Shang u dolini Žute rijeke

Arheološko nalazište Yin Xu, glavni grad (1350.-1046. pr. Kr.) dinastije Shang, također poznate kao „dinastija Yin”

Povijest

Za dinastiju Shang se vjeruje da ju je osnovao vođa pobunjenika koji je uspio svrgnuti posljednjeg vladara dinastije Xia. Njena civilizacija se, uz lov i stočarstvo, temeljila na ratarstvu. Zapisi velikog povjesničara navode kako je dinastija Shang premještala svoju prijestolnicu šest puta. Posljednja i najvažnija selibda u Yin godine 1350. pr. Kr. rezultirala je zlatnim dobom dinastije. Naziv dinastija Yin je sinonim s nazivom dinastija Shang, a u povijesti je bio i popularniji, ali se danas više koristi kako bi se označila druga polovica razdoblja dinastije Shang. Japanci, pak još uvijek za dinastiju Shang koriste izraz dinastija Yin (In).

Loza nasljednjih kraljeva Shanga je u to doba vladala velikim dijelom sjeverne Kine, a trupe Shanga su često vodile ratove sa susjednim naseljima i nomadskim stočarima iz stepa u unutrašnjosti Azije. Glavni gradovi, pogotovo Yin, bili su središte raskošnog dvorskog života. U njima su se razvili složeni dvorski rituali s ciljem odobravanja duhova. Osim svoje političke funkcije, kralj je bio i poglavar kulta temeljenog na štovanju predaka i duhova. I sam kralj je često obavljao rituale proricanja, pogotovo pred kraj dinastije. Dokazi iz kraljevskih grobnica pokazuju da su vladari i članovi njihovih porodica pokapani s vrijednim predmetima, vjerojatno kako bi im služili u zagrobnom životu. Vjerojatno zbog istog tog razloga su se zajedno s njihovim truplima pokapano na stotine živih pučana, koji su možda bili robovi.

Dinastija Shang je imala razvijeni pismeni sustav, a njegova složenost ukazuje na raniji razvoj, iako o njemu još uvijek nema dokaza. Oblikovanje bronce i keramike su se također razvili za kulture Shang. Bronca se češće koristila za umjetničke predmete, nego za izradu oružja. Astronomi dinastije Shang su, pak, otkrili Mars i brojne komete. U to vrijeme su izumljeni i brojni glazbeni instrumenti.

Utjecaj Shanga, iako ne i izravna vlast, proširio se na sjeveroistok sve do današnjeg Pekinga, gdje je drevna kultura koja prethodi državi Yan pokazala tragove kulture Shanga Najmanje jedna grobnica u ovom podrulju je u razdoblju ranog Shanga posjedovao i brončane predmete u stilu Shanga, kao i zlatni nakit u lokalnom stilu. Za ovaj utjecaj Shanga se vjeruje kako je olakšao integraciju Yana u kasniju dinastiju Zhou

Kraljevi Shanga u svojim proricanjima često iskazuju zabrinutost zbog skupina fang koji su predstavljali barbare izvan civiliziranih oblasti pod nadzorom Shanga (tu). Često se spominje tufang skupina u oblasti Yan Shan kao neprijateljska. Otkriće bodeža-sjekire u Chenggu stilu kod Xiaohenana pokazuje da je čak i u ovom ranom stupnju kineske povijesti bilo neke veze između udaljenih oblasti sjeverne Kine.

Shang Zhou, posljednji kralj Yina, počinio je samoubojstvo nakon što mu je vojsku porazila vojska dinastije Zhou. Legende kažu da ga je u odlučujućoj bitci vojska izdala priključivši se pobunjenicima.

Brončana ritualna vinska posuda iz razdoblja dinastije Shang u 13. stoljeću pr. Kr., Galerija Arthur M. Sackler, Smithsonian

Borbama Yina i Zhoua je posvećen kineski klasični roman Fengshen Yanyi.

Nakon kolapsa Yina, preživjeli članovi kraljevske obitelji su kolektivno promijenili prezime iz kraljevskog Zi (子, transliteracija: Cu) u naziv propale dinastije Yin (殷). Obitelj je ostala dio plemstva i često pružala upravne usluge novoj dinastiji Zhou. Kralj Cheng od Zhoua (周成王) iako tek regent, njegov ujak vojvoda Dan od Zhou (周公旦), dali su bratu bivšeg Shangovog kralja Weia, Wei Zija (微子) vlast u bivšoj prijestolnici Shanga, Shangqiu (商), te teritoriju koja će poslije postati država Song (宋). Država Song i nasljednici Shanga su održavali rituale u počast preminulih kraljeva Shanga koji su trajali do 286. pr. Kr.

I korejske i kineske legende tvrde da je ogorčeni Shang kraljević Yin, imena Jizi (箕子), odbio predati vlast Zhouima, te umjesto toga sa svojom postrojbom napustio Kinu i osnovao Gojoseon kraj suvremenog Pyongyanga, odnosno jednu od ranih korejskih država.

Mnogi klanovi Shanga su imigrirali na sjever i stopili se s kulturom Yan u razdoblju Zapadnih Zhoua. Ovi su klanovi imali elitni status, te su nastavili sa svojim pogrebnim i obrednim tradicijama.

Znanstveni dokazi dinastije Shang

Zapisi pronađeni u Anyangu potvrđuju povijesno postojanje dinastije Shang. Međutim, zapadni povjesničari se još uvijek ustručavaju povezati neke od naselja iz doba Anyanga s dinastiijom Shang Tako se, na primjer, arheološki nalazi u Sanxingduiu tumače kao zasebna i napredna civilizacija, koja, za razliku od one kod Anyanga, nije poznavala pismo.

Opseg kontrole Shanga je teško odrediti, s obzirom na nedostatak arheoloških istraživanja. Povjesničari smatraju da je grad Yin, kojim su upravljali Shangi iz službene povijesti, koegzistirao s kulturno različitim naseljima u ostatku Sjeverne Kine.

Kineski povjesničari iz kasnijih razdoblja su bili navikli na ideju da jedna dinastija zamjenjuje drugu, ali se vjeruje da je politička situacija u ranoj Kini ipak bila nešto složenija. Xia i Shang mogu biti reference na političke entitete koji su istovremeno postojali, isto kao što se zna da je rani Zhou (država nasljednica Shanga), postojao u isto vrijeme kad i Shang Ovaj pristup sustavu Sandai („Tri dinastije”) je promicao poznati arheolog Kwang-chih Chang.

Isto tako, iako ruševine Yin Xua potvrđuju postojanje Kasnog Shanga, ne postoje dokazi koji bi ukazivali na postojanje dinastije Shang prije preseljenja u njenu posljednju prijestolnicu. To se ponekad u povijesti referira tako da se Shang Yin-ere naziva „Kasni Shang”, a Shang prije jiaguwena kao „Rani Shang”. Problem je manje u urotnicima i pobunjenicima koji su u zapisima pokušali dati legitimitet dinastiji Shang, a više u nastojanju povjesničara i arheologa da razdvoje povijesno potvrđena društva i prapovijesne arheološke kulture.

Organizacija, obrt i rad

Houmuwu Ding iz dinastije Shang je najveća i najteža brončana posuda koja je ikada pronađena u Kini

Kornjačin oklop s proročkim natpisima iz doba kralja Wu Dinga, Nacionalni muzej u Pekingu

Još od oko 1500. pr. Kr., rana dinastija Shang je masovno proizvodila brončane posude i oružje. Ovakva produkcija je zahtjevala brojnu radnu snagu koja bi kopala rude, rafninirala i prevozila bakrenu, kositrenu i olovnu rudaču. Dvor dinastije Shang i plemstvo su zahtjevali velike količine različitog brončanog posuđa za razne ceremonijalne svrhe i vjerske obrede, pa je to sa sobom povlačilo potrebu za službenim nadzornicima koji bi upravljali radnicima i obrtnicima. S velikom količinom bronce na raspolaganju, vojska je mogla biti bolje opremljena s raznim brončanim oružjem, a bronca se koristila i za kotače dvokolica koje su se počele široko koristiti oko 1200. pr. Kr.

Pored toga što su bili zapovjednici vojske, kraljevi Shanga su svoju nadmoć nad ostatkom društva pokazivali i kao vrhovni svećenici, odnosno voditelji vjerskih obreda. Kao što jedna kost za proricanje pokazuje, kraljevi Shanga su se vidjeli kao najkvalificiraniji članovi društva za nuđenje žrtava svojim kraljevskim precima, odnosno vrhovnom bogu Diju, koji je po njihovom vjerovanju bio odgovoran za kišu, vjetar i gromove.

Vojska Shanga

Skulptura iz doba dinastija Shang/Zhou, 14.-10. stoljeće pr. Kr.

Pješadija Shanga bila je naoružana s različitim oružjem od kamena i bronce, uključujući máo koplja, yuè sjekire na motkama, ge helebarde, lukove, te šljemove od bronce i kože (Wang Hongyuan 1993). Njihovu zapadnu vojnu granicu su predstavljale planine Taihang, gdje su se borili protiv ma ili „konjskih” barbara, koji su možda koristili dvokolice. Sami Shangi su dvokolice vjerojatno koristili jedino kao mobilna komandna vozila ili elitne simbole. Iako je Shang ovisio o vojničkim vrlinama plemstva, mase gradskog i ruralnog stanovništva su vladarima služile ne kao izvor radne snage nego i regruta prilikom važnijih vojnih akcija. Vazali plemenitog roda i vladari podređenih država su imali obvezu svoje lokalne vojne snage opremati s oružjem, oklopom i opremom, dok je sam kralj Shangau svom glavnom gradu držao oko tisuću ljudi koje je osobno vodio u bitku. Rudimentarna vojna birokracija se morala razviti kako bi se snage od oko tri do pet tisuća ljudi mogle voditi u pograničnim pohodima, a jednom je zapisano kako se trinaest tisuća vojnika mobiliziralo kako bi se ugušio ustanak pobunjenih vazalnih država.

Vojska se obično dijelila u tri dijela: lijevo krilo, desno krilo i sredinu. U njima su postojala dva glavna tipa jedinica, labavo organizirana pješadija regruta koja je imala pomoćnu ulogu, te jezgro vojske sastavljeno od vojničkog plemstva koje je koristilo dvokolice. Ratovanje s dvokolicama je dominiralo kineskim bojnim poljima sve do perioda Razdoblja zaraćenih država (481. pr. Kr.-221. pr. Kr.), iako ga je s vremenom zamijenila pješadijska taktika, a kasnije konjica u 3. stoljeću pr. Kr. Međutim, čak i nakon što je Shang uveo dvokolice u vojsku, plemstvo se još uvijek borilo pješke, a dvokolice su uglavnom korištene za transport, ceremonije i velike lovačke ekspedicije. Dvokolice su u razdoblju Shanga nosile tri čovjeka: vozača u središtu, strijelca na lijevoj strani i ratnika s helebardom na desnoj strani. Bile su kvadratičnog oblika s dva velika kotača i vučena s dva konja, iako su neke vukli četiri konja.

Vladari dinastije Shang

Prijestolno ime
Vladari dinastije Shang su tijekom vladavine nazivani kraljevima, a posthumno carevima
Redoslijed	Vladavina	Kineski	Pinyin	Bilješke
01	29	湯	Tāng	Kralj-mudrac, svrgnuo tiranina Jiéa (桀) od Xie (夏)
02	02	太丁	Tài Dīng
03	32	外丙	Wài Bǐng
04	04	仲壬	Zhòng Rén
05	12	太甲	Tài Jiǎ
06	29	沃丁	Wò Dǐng
07	25	太庚	Tài Gēng
08	17	小甲	Xiǎo Jiǎ
09	12	雍己	Yōng Jǐ
10	75	太戊	Tài Wù
11	11	仲丁	Zhòng Dīng
12	15	外壬	Wai Ren
13	09	河亶甲	Hé Dǎn Jiǎ
14	19	祖乙	Zǔ Yǐ
15	16	祖辛	Zǔ Xīn
16	20	沃甲	Wò Jiǎ
17	32	祖丁	Zǔ Dīng
18	29	南庚	Nán Gēng
19	07	陽甲	Yáng Jiǎ
20	28	盤庚	Pán Gēng	Shang se konačno naselio u Yīnu (殷). Razdoblje koje počinje s Pán Gēngom je također poznato kao dinastija Yīn, odnosno početak zlatnog doba dinastije Shāng. Vjeruje se da natpisi na proročkim kostima potječu iz ere Pán Gēnga.
21	29	小辛	Xiǎo Xīn
22	21	小乙	Xiǎo Yǐ
23	59	武丁	Wǔ Dīng	Oženjen s Fu Hao, bio je slavan ratnik. Vjeruje se da je većina proročkih kostiju iz razdoblja njegove vladavine.
24	12	祖庚	Zǔ Gēng
25	20	祖甲	Zǔ Jiǎ
26	06	廩辛	Lǐn Xīn
27	06	庚丁	Gēng Dīng	ili Kang Ding (康丁 Kāng Dīng)
28	35	武乙	Wǔ Yǐ
29	11	文丁	Wén Dīng
30	26	帝乙	Dì Yǐ
31	30	帝辛	Dì Xīn	alias Zhòu (紂), Zhòu Xīn (紂辛) ili Zhòu Wáng (紂王). Također se dodaje Shāng (商) ispred tih imena.
Bilješke: Podaci o vladavini su izvedeni iz pismenih dokumenata koji su napisani mnogo kasnije, te nisu još potkrijepljeni povijesnim činjenicama. Svi datumi su okvirni do 840-ih pr. Kr. V. dinastiju Zhou za više informacija. Osobna imena većine vladara Shanga nisu poznata. Gore navedena imena su posthumna te nadahnuta „Nebeskim pupoljcima”.

Poveznice

• Kineska mitologija
• Kultura Erligang
• Dinastije u kineskoj povijesti

Izvori

• David N. Keightley, Sources of Shang History: The Oracle-Bone Inscriptions of Bronze Age China, University of California Press, Berkeley, 1978. ISBN 0-520-02969-0
• David N. Keightley, The Ancestral Landscape: Time, Space, and Community in Late Shang China (ca. 1200 – 1045 B.C.), China Research Monograph 53, Institute of East Asian Studies, University of California – Berkeley, 2000. ISBN 1-55729-070-9, ppbk.