Kineski jezik
Kineski jezik 汉语 Hànyǔ, 中文 Zhōngwén | |
| Države govorenja: |
NR Kina (Kontinentalna Kina, Hong Kong, Macau), Republika Kina (Tajvan i obližnji otoci), Singapur, Filipini, Malezija, Indonezija, Tajland, Vijetnam, Mianmar i Kambodža, također i u Sjevernoj i Južnoj Koreji, kao i u drugim kineskim zajednicama diljem svijeta |
| Regije govorenja: |
Azija i diljem svijeta |
| Broj govornika: | više od 1.3 milijarde |
| Rang: | 1. |
| Razredba: | sinotibetanski kineski |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-1: | zh |
| ISO 639-2: | chi (B) / zho (T) |
| ISO 639-3: | razni oblici |
| Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima | Popis jezika | |
Kineski jezik (ISO 639-3: zho) kolektivni naziv za srodne jezike (makrojezik) u području Kine kojih je ukupno 13,[1] to su: gan [gan], hakka [hak], huizhou [czh], jinyu [cjy], mandarinski [cmn], min bei [mnp], min dong [cdo], min nan [nan], min zhong [czo], pu-xian [cpx], wu [wuu], xiang [hsn], yue [yue]. 16. siječnja 2009. ovom makrojeziku pridodan je novi kodni element [lzh] (literarni kineski). Kineskim u pravom smislu naziva se i mandarinski jezik.
Kineski standardni jezik, koji se naziva putonghua, temelji se na pekinškom narječju, ali sadrži i neke elemente drugih narječja. Reformom pisma u razdoblju dinastije Qin (od 221. do 206. g. pr. n. e.), koja je neovisne države ujedinila u carstvo, uklonjene su lokalne razlike te je pismo postalo razumljivo u područjima s različitim narječjima. Danas tzv. mandarinskim kineskim, tj. kineskim sjeverne grupe narječja, govori najveći broj ljudi na svijetu.
Pismo[uredi | uredi kôd]
Kinesko pismo je morfemografsko (znamopis). Svako pisme (grafem, znak, karakter) odgovara jednome slogu i predstavlja najmanju jedinicu značenja (morfem). Riječi se mogu sastojati od jednoga ili više morfema, pa se i pišu s odgovarajućim brojem pismena. Najstarije kinesko pismo sačuvano je na natpisima na kostima, kornjačinu oklopu itd. Kinesko pismo ima 6 vrsta znakova. Najelementarnija pismena su piktogrami (slikopismena), a najveći broj pismena sastoji se od elementa koji približno pokazuje značenje (ključ, radikal) i elementa koji približno pokazuje izgovor (fonetik). Danas je u upotrebi ne više od nekih 7000 pismena, ali s poznavanjem 3000 pismena mogu se čitati novine. Kineski latinični alfabet (pinyin), oblikovan i odobren 1958. godine, sastoji se od 26 slova i ima ulogu pomoćnog pisma za bilježenje standardnog izgovora. U pinyinu je malo drugačije nego u hrvatskoj latinici: z se izgovara kao sliveno dz, r kao englesko r, y kao naše j, j kao tvrdo dz, q kao mekano c, x kao tvrdo s, zh kao naše dž, ch kao naše č, sh kao naše š. Pinyin kod Kineza nije zamjena za kinesko pismo.
Hrvatska jezična praksa[uredi | uredi kôd]
Imena ljudi i zemljopisna imena pišu se po pinyinu (kao što dosljedno provodi Hrvatska enciklopedija (LZMK)), uz iznimke kao što su Peking (Beijing), Sun Jat-sen, Čang Kaj-šek i Mao Ce-tung. Nažalost to se pravilo ne primjenjuje dosljedno. Imena kineskih autora i Kineza u inozemstvu pišu se kako ih oni sami pišu. Važna napomena: Kod Kineza prezime dolazi na prvome mjestu (u Mao Ce-tung, Mao je prezime). Kinezi u inozemstvu često okrenu poredak. I kineskim sportašima prezime se često stavlja na drugo mjesto, čak i u kineskim izvorima.
Djela s kineskog jezika na hrvatski prevodio je hrvatski pjesnik Josip Sever.[2]
Gramatika[uredi | uredi kôd]
Kineski jezik specifičan je po svojoj gramatičkoj jednostavnosti jer nema padeža, rodova, množina i jednina. Glagolska vremena ima, ali samo tri: prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost se označava rječcom yao prije glagola, a budućnost jednako tako, ali uz dodatak na kraju: le. Sadašnjost nema oznaku. Uobičajen je red riječi u rečenici: subjekt – predikat – objekt.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Ethnologue (16th)
- ↑ T-portal H: Prve 'Zagrebačke posvete' o Josipu Severu, 9. veljače 2009.
| |||||||||||
