Dekadencija: razlika između inačica
m →Povijest: pravopis |
Čišćenje u Kategorija:CS1 greške: datumi |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Dekadencija''' (iz [[Francuski jezik|francuskoga jezika]]: ''décadence''; ([[Latinski jezik]]: ''de-'' „od“, ''cadere'' „pasti“) opisuje stanje opadanja [[kultura|kulture]]. |
'''Dekadencija''' (iz [[Francuski jezik|francuskoga jezika]]: ''décadence''; ([[Latinski jezik]]: ''de-'' „od“, ''cadere'' „pasti“) opisuje stanje opadanja [[kultura|kulture]]. |
||
Pojam podrazumijeva postojanje objektivno ''boljega'' ili ''poželjnijega'' stanja u društvu ili kulturi. Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.<ref>{{Citiranje knjige|title=Sociološki leksikon|author=Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić| |
Pojam podrazumijeva postojanje objektivno ''boljega'' ili ''poželjnijega'' stanja u društvu ili kulturi. Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.<ref>{{Citiranje knjige |title=Sociološki leksikon |author=Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić |orig-year=1982 |origyear=1982 |editor=Nikola Rašić |edition=Prvo |language=hrvatski |pages=62. |publisher=Savremena administracija |location=Beograd, SFRJ}}</ref> Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.<ref name=":0">{{Citiranje knjige |title=Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza |author=Alen Albinović |first=Alen |last=Albinović |origdate=2018-09-30 |origmonth=rujan |origyear=2018. godina |date=2020-10-22 |chapter=Drugo poglavlje |chapterurl=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf |url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf |format=Pdf. |edition=Prvo |language=hrvatski |publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu |location=Sarajevo, Bosna i Hercegovina |accessdate=2020-10-22}}</ref> |
||
'''Pozitivne karakteristike dekadencije:''' |
'''Pozitivne karakteristike dekadencije:''' |
||
Redak 25: | Redak 25: | ||
U sadašnjim korištenju pojam ''dekadencija'' se u velikoj mjeri izjednačava s pojmom ''dekadentnoga ponašanja'' ili ''[[oholnost]]i, [[pohlepa|pohlepe]] i »razbacivanja« ''ili'' svega prekomjernoga u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog i uobičajenog načina života. |
U sadašnjim korištenju pojam ''dekadencija'' se u velikoj mjeri izjednačava s pojmom ''dekadentnoga ponašanja'' ili ''[[oholnost]]i, [[pohlepa|pohlepe]] i »razbacivanja« ''ili'' svega prekomjernoga u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog i uobičajenog načina života. |
||
Često se pojam kritički primjenjuje na ponašanje ljudi koji bi trebali imati ulogu uzora, odnosno osobe u javnom životu, medijske zvijezde, itd. Noviji supojam dekadencije je [[dekadencija ljudskosti]] |
Često se pojam kritički primjenjuje na ponašanje ljudi koji bi trebali imati ulogu uzora, odnosno osobe u javnom životu, medijske zvijezde, itd. Noviji supojam dekadencije je [[dekadencija ljudskosti]],<ref name=":1">{{Citiranje weba |url=https://fpn.unsa.ba/b/wp-content/uploads/2020/01/Alen-albinovic.pdf |title=Dekadencija ljudskosti u novom mileniju-Studija slučaja: Migrantska kriza |author=Alen Albinović |date=2018-09-30 |language=hrvatski |publisher=Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina |accessdate=2020-10-22}}</ref> a koji označava opadanje (propadanje) ljudskih vrijednosti ili pad humanosti kod čovjeka kao humanog bića ([[Alen Albinović]]). |
||
== Povijest == |
== Povijest == |
||
Redak 31: | Redak 31: | ||
U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava ([[Jean Bodin]],[[ Charles-Louis de Secondat Montesquieu]], [[Anne Robert Jacques Turgot]], [[Immanuel Kant]],[[ Nicolas de Condorcet]],[[Auguste Comte]]) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od [[Ibn Haldun]], [[David Hume]]a i osobito, [[Oswald Spengler]]a dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije. |
U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava ([[Jean Bodin]],[[ Charles-Louis de Secondat Montesquieu]], [[Anne Robert Jacques Turgot]], [[Immanuel Kant]],[[ Nicolas de Condorcet]],[[Auguste Comte]]) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od [[Ibn Haldun]], [[David Hume]]a i osobito, [[Oswald Spengler]]a dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije. |
||
Dekadenciju najprije treba promatrati kroz prizmu historijskog aspekta. Pad ili napredak jedne civilizacije se uvijek pripisuje njenim velikim promjenama u određenom prostornom i vremenskom okviru. Jednostavno, nezamislivo je da civilizacije nisu imale svoj „dekadentni pečat“. Historija je izuzetno važna jer je njena dimenzija u višemilenijskom rasponu zabilježila mnogobrojne promjene, procese i stanja čovjeka i društva općenito. Te promjene su uvijek inicirane ljudskom potrebom za nečim potpuno novim i drugačijim. U 8. stoljeću p. n. e.., u antičkoj Grčkoj dolazi do velikih promjena. Nastupa period velike kolonizacije kada se Grci šire prema zapadnom Sredozemlju, prije svega na Siciliju i južnu Italiju, sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. Svaka kolonizacija predstavlja dekadenciju. Međutim, pored kolonizacije, primjer dekadencije u antičkoj Grčkoj je Peloponeski rat do kojeg je došlo zbog rastućeg suparništva između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile.<ref>{{Citiranje knjige|title=Povijest civilizacija|author=Eduard Kale|authorlink=Eduard Kale| |
Dekadenciju najprije treba promatrati kroz prizmu historijskog aspekta. Pad ili napredak jedne civilizacije se uvijek pripisuje njenim velikim promjenama u određenom prostornom i vremenskom okviru. Jednostavno, nezamislivo je da civilizacije nisu imale svoj „dekadentni pečat“. Historija je izuzetno važna jer je njena dimenzija u višemilenijskom rasponu zabilježila mnogobrojne promjene, procese i stanja čovjeka i društva općenito. Te promjene su uvijek inicirane ljudskom potrebom za nečim potpuno novim i drugačijim. U 8. stoljeću p. n. e.., u antičkoj Grčkoj dolazi do velikih promjena. Nastupa period velike kolonizacije kada se Grci šire prema zapadnom Sredozemlju, prije svega na Siciliju i južnu Italiju, sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. Svaka kolonizacija predstavlja dekadenciju. Međutim, pored kolonizacije, primjer dekadencije u antičkoj Grčkoj je Peloponeski rat do kojeg je došlo zbog rastućeg suparništva između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile.<ref>{{Citiranje knjige |title=Povijest civilizacija |author=Eduard Kale |authorlink=Eduard Kale |orig-year=1991 |language=hrvatski |pages=55. |publisher=Školska knjiga |location=Zagreb}}</ref> Primjer dekadencije je i posljednja kraljica helenističkog Egipta Kleopatra VII. Filopator. Kleopatra se, zbog svog načina života smatrala dekadentnom ličnošću tog doba. Ona je, zbog vlastitih interesa i sigunosti svoje vladavine bila spremna na sve i to dokazuju mnogobrojni historijski podaci. Iako je bila izuzetno obrazovana, njena mudrost u spašavanju Egipta, načinila ju je preljubnicom i opasnom ženom koja je sa svog trona izdala naredbe o smaknuću mnogih koji su joj stali na put. Tako je uspjela ukloniti oba mlađa brata, Ptolomeja XIII. i XIV. s kojima je zakonski tada bila vjenčana, što je u to vrijeme bila normalna pojava. Vodila se isključivo svojim interesom i nije marila za druge. Imala je čudne rituale, a ostala je upamćena kao kraljica koja se voljela iživljavati nad slabima. Njena propast leži u činjenici da je njen suprug Marko Antonije izgubio pomorsku bitku kod Akcija u rimskom građanskom ratu 31. godine p. n. e. od Oktavijana koji će godinu kasnije Egipat učiniti rimskom provincijom. Taj događaj i kasnije samoubistvo ponižene Kleopatre VII. Filopator, označit će kraj helenističkih država i doba helenizma. Za primarni antički primjer dekadencije, uvijek se uzima moćno Rimsko carstvo. Historičari su tragali za uzrocima pada Rimskog carstva iz različitih pravaca i s velikim interesom. Tako su nastale teorije o „opadanju i padu“ carstva, odnosno dekadenciji Rimskog carstva. Pristalice ovih teorija, ubjeđeni su da su stari Rimljani lično krivi za propast carstva iz dva raloga, vođenja loše politike i dekadencije vrline predaka.<ref name=":0" /> |
||
'''Srednji vijek''' je često nazivan i kao Mračno doba. On, također ima refleksije dekadencije. One se ogledaju u totalnom nazadovanju već etabliranih civilizacija i kultura na zapadu, kome su doprinijele velike migracije naroda na tlu Evrope. U 5. stoljeću, kolaps Zapadnog Rimskog carstva je doveo do kaotičnih demografskih, političkih i ekonomskih posljedica, te kulturnog nazadovanja što će dovesti do svrgavanja zapadno-rimskog carstva ukidanjem posljednje antičke filozofske škole. Muslimanska osvajanja sredinom 7. stoljeća, dovela su do kolapsa trgovine na Mediteranu, samim tim i do kolapsa ekonomije, nazadovanja u tehnološkom smislu i društvu općenito. Stalna borba između svjetovnog i duhovnog, navela je Europljane tog doba da počnu uređivati svoj svjetovni život. Kasni srednji vijek, obilježit će mnogobrojni ratovi, bitke, velika glad i dvije bolesti kuga i crna smrt što će dovesti do sveopće dekadencije tadašnjih društava. Početak Prvog svjetskog rata, donijet će novu refleksiju dekadencije u evropskom društvu. Sam povod ratu, teroristički akt Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 28. juna 1914. godine na Vidovdan je iskonski primjer dekadencije, nazadovanja društva i krajnje destrukcije kulture. Rat će donijeti mnogobrojne žrtve i razaranja društava, počevši od baznih postulata, razaranjem porodica. Ljudski gubici će premašiti broj od 16,5 milijuna, a ozljeđenih će biti više od 21 milijun. Kraj Prvog svjetskog rata obilježio je i kraj novog vijeka.<ref name=":1" /> |
'''Srednji vijek''' je često nazivan i kao Mračno doba. On, također ima refleksije dekadencije. One se ogledaju u totalnom nazadovanju već etabliranih civilizacija i kultura na zapadu, kome su doprinijele velike migracije naroda na tlu Evrope. U 5. stoljeću, kolaps Zapadnog Rimskog carstva je doveo do kaotičnih demografskih, političkih i ekonomskih posljedica, te kulturnog nazadovanja što će dovesti do svrgavanja zapadno-rimskog carstva ukidanjem posljednje antičke filozofske škole. Muslimanska osvajanja sredinom 7. stoljeća, dovela su do kolapsa trgovine na Mediteranu, samim tim i do kolapsa ekonomije, nazadovanja u tehnološkom smislu i društvu općenito. Stalna borba između svjetovnog i duhovnog, navela je Europljane tog doba da počnu uređivati svoj svjetovni život. Kasni srednji vijek, obilježit će mnogobrojni ratovi, bitke, velika glad i dvije bolesti kuga i crna smrt što će dovesti do sveopće dekadencije tadašnjih društava. Početak Prvog svjetskog rata, donijet će novu refleksiju dekadencije u evropskom društvu. Sam povod ratu, teroristički akt Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 28. juna 1914. godine na Vidovdan je iskonski primjer dekadencije, nazadovanja društva i krajnje destrukcije kulture. Rat će donijeti mnogobrojne žrtve i razaranja društava, počevši od baznih postulata, razaranjem porodica. Ljudski gubici će premašiti broj od 16,5 milijuna, a ozljeđenih će biti više od 21 milijun. Kraj Prvog svjetskog rata obilježio je i kraj novog vijeka.<ref name=":1" /> |
Inačica od 19. srpnja 2021. u 07:40
Dekadencija (iz francuskoga jezika: décadence; (Latinski jezik: de- „od“, cadere „pasti“) opisuje stanje opadanja kulture. Pojam podrazumijeva postojanje objektivno boljega ili poželjnijega stanja u društvu ili kulturi. Dekadencija je društveno i kulturno stanje koje karakterizira propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije. Mnoge teorije o društvu smatraju da samo društvo nosi u sebi određene strukturalne činioce koji djeluju na njegov razvoj i rast, ali istovremeno i mogućnost njegovog propadanja poslije perioda uspona i zrelosti.[1] Dekadencija se kao pojam uvijek promatra kroz povijest, a zatim kroz jezičku upotrebu. Ona se različito tumači i definira. To se odnosi na vrijeme i mjesto u kojem se dekadencija manifestira kao pojava. Kao pojam, dekadencija zahtjeva duboko promišljanje i stavljanje u jedan kontekst iz kojeg se izdvaja kao proces ili stanje. Dekadenciju karakterizira odstupanje od već usvojenih normativa načina života, a kao takvu susrećemo je u filozofiji, književnosti, sociologiji i umjetnosti. Ona ima svoje pozitivne i negativne karakteristike koje je neophodno determinirati.[2]
Pozitivne karakteristike dekadencije:
- Otvara nove i šire poglede na svijet.
- Daje prostor novom načinu razmišljanja.
- Zatvara učmale krugove i kreira nove otvorenije.
- Svijet čini naprednijim mjestom za život.
- Eliminira svaki oblik predrasude.
Negativne karakteristike dekadencije:
- Postupno i postepeno propadanje pojedinca, organizacije, kulture, društva ili civilizacije izazvano nekom promjenom ili pretjeranom uživanju u luksuzu.
- Gubitak nekadašnjih moralnih i elementarnih načela.
- Opadanje neke konstante društva.
- Promjena mišljenja i načina života koji odstupaju od već ustaljenih moralnih normi življenja i ponašanja.
- Pad vladavine, odnosno raspad carstva.
- Nazadovanje društvene zajednice.
- Poricanje vrijednosti koje je čovjek izgradio.
- Gubitak vjere u Boga, sebe i ljude.
- Odstupanje od vjerozakona i šikaniranje religije podupirući sekularizam.
Jezično korištenje
U sadašnjim korištenju pojam dekadencija se u velikoj mjeri izjednačava s pojmom dekadentnoga ponašanja ili oholnosti, pohlepe i »razbacivanja« ili svega prekomjernoga u smislu društveno štetnog odstupanja od prirodnog i uobičajenog načina života.
Često se pojam kritički primjenjuje na ponašanje ljudi koji bi trebali imati ulogu uzora, odnosno osobe u javnom životu, medijske zvijezde, itd. Noviji supojam dekadencije je dekadencija ljudskosti,[3] a koji označava opadanje (propadanje) ljudskih vrijednosti ili pad humanosti kod čovjeka kao humanog bića (Alen Albinović).
Povijest
U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava (Jean Bodin,Charles-Louis de Secondat Montesquieu, Anne Robert Jacques Turgot, Immanuel Kant,Nicolas de Condorcet,Auguste Comte) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od Ibn Haldun, David Humea i osobito, Oswald Spenglera dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.
Dekadenciju najprije treba promatrati kroz prizmu historijskog aspekta. Pad ili napredak jedne civilizacije se uvijek pripisuje njenim velikim promjenama u određenom prostornom i vremenskom okviru. Jednostavno, nezamislivo je da civilizacije nisu imale svoj „dekadentni pečat“. Historija je izuzetno važna jer je njena dimenzija u višemilenijskom rasponu zabilježila mnogobrojne promjene, procese i stanja čovjeka i društva općenito. Te promjene su uvijek inicirane ljudskom potrebom za nečim potpuno novim i drugačijim. U 8. stoljeću p. n. e.., u antičkoj Grčkoj dolazi do velikih promjena. Nastupa period velike kolonizacije kada se Grci šire prema zapadnom Sredozemlju, prije svega na Siciliju i južnu Italiju, sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. Svaka kolonizacija predstavlja dekadenciju. Međutim, pored kolonizacije, primjer dekadencije u antičkoj Grčkoj je Peloponeski rat do kojeg je došlo zbog rastućeg suparništva između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile.[4] Primjer dekadencije je i posljednja kraljica helenističkog Egipta Kleopatra VII. Filopator. Kleopatra se, zbog svog načina života smatrala dekadentnom ličnošću tog doba. Ona je, zbog vlastitih interesa i sigunosti svoje vladavine bila spremna na sve i to dokazuju mnogobrojni historijski podaci. Iako je bila izuzetno obrazovana, njena mudrost u spašavanju Egipta, načinila ju je preljubnicom i opasnom ženom koja je sa svog trona izdala naredbe o smaknuću mnogih koji su joj stali na put. Tako je uspjela ukloniti oba mlađa brata, Ptolomeja XIII. i XIV. s kojima je zakonski tada bila vjenčana, što je u to vrijeme bila normalna pojava. Vodila se isključivo svojim interesom i nije marila za druge. Imala je čudne rituale, a ostala je upamćena kao kraljica koja se voljela iživljavati nad slabima. Njena propast leži u činjenici da je njen suprug Marko Antonije izgubio pomorsku bitku kod Akcija u rimskom građanskom ratu 31. godine p. n. e. od Oktavijana koji će godinu kasnije Egipat učiniti rimskom provincijom. Taj događaj i kasnije samoubistvo ponižene Kleopatre VII. Filopator, označit će kraj helenističkih država i doba helenizma. Za primarni antički primjer dekadencije, uvijek se uzima moćno Rimsko carstvo. Historičari su tragali za uzrocima pada Rimskog carstva iz različitih pravaca i s velikim interesom. Tako su nastale teorije o „opadanju i padu“ carstva, odnosno dekadenciji Rimskog carstva. Pristalice ovih teorija, ubjeđeni su da su stari Rimljani lično krivi za propast carstva iz dva raloga, vođenja loše politike i dekadencije vrline predaka.[2]
Srednji vijek je često nazivan i kao Mračno doba. On, također ima refleksije dekadencije. One se ogledaju u totalnom nazadovanju već etabliranih civilizacija i kultura na zapadu, kome su doprinijele velike migracije naroda na tlu Evrope. U 5. stoljeću, kolaps Zapadnog Rimskog carstva je doveo do kaotičnih demografskih, političkih i ekonomskih posljedica, te kulturnog nazadovanja što će dovesti do svrgavanja zapadno-rimskog carstva ukidanjem posljednje antičke filozofske škole. Muslimanska osvajanja sredinom 7. stoljeća, dovela su do kolapsa trgovine na Mediteranu, samim tim i do kolapsa ekonomije, nazadovanja u tehnološkom smislu i društvu općenito. Stalna borba između svjetovnog i duhovnog, navela je Europljane tog doba da počnu uređivati svoj svjetovni život. Kasni srednji vijek, obilježit će mnogobrojni ratovi, bitke, velika glad i dvije bolesti kuga i crna smrt što će dovesti do sveopće dekadencije tadašnjih društava. Početak Prvog svjetskog rata, donijet će novu refleksiju dekadencije u evropskom društvu. Sam povod ratu, teroristički akt Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 28. juna 1914. godine na Vidovdan je iskonski primjer dekadencije, nazadovanja društva i krajnje destrukcije kulture. Rat će donijeti mnogobrojne žrtve i razaranja društava, počevši od baznih postulata, razaranjem porodica. Ljudski gubici će premašiti broj od 16,5 milijuna, a ozljeđenih će biti više od 21 milijun. Kraj Prvog svjetskog rata obilježio je i kraj novog vijeka.[3]
U umjetnosti
U studiju umjetnosti dekadencija je općenit naziv za pojave u procesu umjetničkog ili moralnog propadanja. Češće označava skupinu francuskih pjesnika i kritičara okupljenu oko časopisa La Nouvelle Rive gauche i Le Décadent, koja, s osloncem na Charles Baudelairea, oko 1885. programski prihvaća ideju dekadencije i utire put simbolističkoj koncepciji (Arthur Rimbaud, Paul Verlaine, Stéphane Mallarmé), a potom i analogne pojave u drugim europskim književnostima. Krajem 19. stoljeća, rađa se dekadentni pokret u Francuskoj koji se proširio na Evropu i Sjedinjene Američke Države. On je bio umjetničkog i književnog karaktera. Likovno djelo umjetnice Félicien Rops iz 1878. godine „Pornokratès“ i roman Joris-Karl Huysmans "Protiv prirode“ iz 1884. godine, primjeri su dekadentnog pokreta. Glorificiranjem i kapitaliziranjem djela „Protiv prirode“, Anatole Baju 1866. godine osniva magazin „Le Décadent“ s ciljem definiranja i organiziranja praćenja kretanja dekadencije. Ovim magazinom, grupa pisaca nije željela samo izbjeći dosadu banalnosti, nego pokušati šokirati, zastrašiti i potkopati očekivanja i već stečene vrijednote društva. Čvrsto su vjerovali da sloboda i kreativno eksperimentisanje čine ljudskost boljom. [3]
Izvori
- ↑ Grupa autora sociologa, Radomir D. Lukić, Miroslav Pečujlić. Nikola Rašić (ur.). Sociološki leksikon Prvo izdanje. Savremena administracija. Beograd, SFRJ. str. 62. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - origyear (pomoć); Navedeno je više parametara
|origyear=
i|orig-year=
(pomoć)CS1 održavanje: više imena: authors list (link) - ↑ a b Albinović, Alen. 22. listopada 2020. [2018-09-30] Drugo poglavlje (PDF). Dekadencija ljudskosti u novom milenijumu-Studija slučaja: Migrantska kriza (Pdf.) Prvo izdanje. Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Pristupljeno 22. listopada 2020. Nepoznati parametar
|origmonth=
zanemaren (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - origyear (pomoć); Navedeno je više parametara|author=
i|last=
(pomoć); Navedeno je više parametara|origyear=
i|origdate=
(pomoć) - ↑ a b c Alen Albinović. 30. rujna 2018. Dekadencija ljudskosti u novom mileniju-Studija slučaja: Migrantska kriza (PDF). Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Pristupljeno 22. listopada 2020.
- ↑ Eduard Kale. Povijest civilizacija. Školska knjiga. Zagreb. str. 55.