Bolnica: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m robot Dodaje: ceb, et, iu, tr
m robot Uklanja: ceb:Hôpital
Redak 32: Redak 32:
[[ar:مستشفى]]
[[ar:مستشفى]]
[[bg:Болница]]
[[bg:Болница]]
[[ceb:Hôpital]]
[[cs:Nemocnice]]
[[cs:Nemocnice]]
[[cv:Пульница]]
[[cv:Пульница]]

Inačica od 3. srpnja 2007. u 14:13

Bolnica je ustanova za liječenje bolesnika. Zadaća je bolnice da prima bolesnike na liječenje i njegu; da stručno i statistički obrađuje svoj bolesnički materijal te da rezultate objavljuje službenim putem ili u stručnim i znanstvenim krugovima; da obrađuje medicinsku znanost i da odgaja liječnički podmladak i pomoćno zdravstveno osoblje.

Vrste bolnica

U prošlosti

Hospitali (lat. hospitalis "gostinjski") najprije su bile sobe ili prostori za goste odnosno strance, koji su se poslije koristili za liječenje gostiju, putnika i drugih.

Lazareti su isprva bili izolacijske bolnice ili skloništa, a dobili su ime po Hospitale Sancti Lazari u Rimu gdje su već u 7. stoljeću izolirali gubavce. 1374. određeno je u Mlecima da se na Otoku sv. Lazara postavi karantena protiv kuge, u kojoj su svi došljaci s Istoka morali proboraviti 40 dana (tal. quaranta "četrdeset", odatle "karantena"), da se očiste i liječnički pregledaju. Kasnije su se lazaretom nazivale uglavnom vojne bolničke ustanove te previjališta i zavojišta ranjenika.

Danas

Bolnice su javne i privatne (lječilišta, sanatoriji itd.).

Javne bolnice moraju primati bolesnike bez obzira na platežnu sposobnost. Po svom radu su opće i specijalističke. Opće bolnice liječe bolesnike svih vrsta bolesti, dok su specijalističke bolnice određene za liječenje posebnih vrsta oboljenja (umobolnice, rodilišta, bolnice za rak, zarazne bolesti itd.) ili posebnih bolesnika (npr. dječje bolnice).

Opće bolnice mogu biti uređene samo za najnužnije bolničko liječenje, a mogu imati i posebne odjele za stručno liječenje.

Povijest bolnica

Indija je već u 5. stoljeću prije Krista imala ustanove slične našim bolnicama.

U staroj su Grčkoj uz hramove postojale posebne prostorije za bolesnike, tzv. asklepijeji, posvećene bogu Asklepiju, gdje su se njegovali bolesnici koji su hramu štogod darovali. Asklepijeji u Ateni i Epidauru bili su glasoviti po čitavom tadašnjem svijetu. Napokon su ova skloništa postala školama terapeutike, jer su uz njih bile uređene neke vrste kliničkih predavaonica, gdje se učio liječnički naraštaj. Takve su škole bile na Kosu (gdje je, prema predaji, učio i otac naše medicine Hipokrat) i Knidu, gdje je cvala empirička medicina i prirodno liječenje, a osobito hidroterapija, masaža i tjelovježba. U isto doba postojali su u Grčkoj ksenodohiji, posebne ustanove za starce.

U doba Hipokratovo (460.-377. pr. Kr.) nalazila se bolnica nalik na današnju ambulantu uz dom liječnika, koji bi primao bolesnike na liječenje. U Pompejima je iskopana takva kuća iz 4. st. pr. Kr., poznata danas pod imenom Casa di chirurgo. U Rimu su kasnije postojale posebne zgrade zvane valetudinarium, gdje su bogati rimski građani i vojskovođe dali liječiti svoje robove i vojnike.

Ovaj članak uključuje tekst iz Hrvatske enciklopedije, objavljivane od 1941. do 1945. godine, koja je javno dobro.